Šetnja, bicikliranje i landranje

Nakon što je hrvatski kulturni prostor obogatila važnim dotad neprevođenim i manje poznatim stranim piscima, mlada izdavačka kuća Petrine knjige nedavno je pokrenula prvi izrazitiji izdavački projekt s domaćim autorima. Riječ je o putopisnoj biblioteci Šetnje, koju je osmislio iskusni urednik Zoran Maljković, zaslužan i za kvalitativno profiliranje Petrinih knjiga općenito. Želeći propitati što je putopis danas, Maljković se obratio trojici domaćih klasika, koji su mu odgovorili itekako poticajnim knjigama. Dizajnerski oblikovane u retrostilu (Marko Jovanovac) i s autorovim rukopisima na naslovnicama, premijerne knjige nove biblioteke pojavile su se istovremeno pa ću se ovdje i osvrnuti na sve tri zajedno.

Izd. Petrine knjige, 2023.

Biblioteku otvara Deset vukovarskih šetnji Pavla Pavličića. Jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca odlučio se, dakle, za obilazak rodnoga grada. Iako je o njemu već pisao u više memoarskih (Dunav, Šapudl, Vodič po Vukovaru...) i fikcijskih knjiga (Nevidljivo pismo, Diksilend...), u najnovijoj Pavličić zauzima poziciju u kakvoj se još do sada nije okušao – postaje svojevrsni turistički vodič. Procijenivši da je Vukovar najbolje upoznati pješice, Pavličić čitatelja vodi na deset pješačkih tura gradom, pri čemu svaka završava okrepom domaćim jelima i pilima u pomno odabranim lokalima. Uz razmatranje je li baš u Vukovaru granica između Slavonije i Srijema te krije li se u njemu početak Fruške gore, Pavličić detaljno opisuje i ulice, trgove i zgrade, mostove, dunavsku obalu, surduke, drvorede kestena i lipa i druge vukovarske zanimljivosti, tumačeći usput i njihovu povijest, pa je knjiga ujedno kretanje i kroz prostor i kroz vrijeme.

Na turu po zavičaju odlučio se i Ratko Cvetnić u knjizi Čez pole i vrvje. Želeći obići najvažnije lokalitete Turopolja, Cvetnić je za razliku od Pavličića morao posegnuti za nekim prijevoznim sredstvom – i izbor je pao na bicikl. Međašnje točke njegova ciklo-itinerara čine zagrebački Savski most i Pokupsko, a između se nižu Hrašće, Lukavec, Peršinovec i ostala manja mjesta, ali i turopoljska prijestolnica Velika Gorica, koja, po autorovu mišljenju, nezaustavno gubi nekadašnji, pravi turopoljski štih i postaje „svojevrsna mitnica Zagreba, njegovo osobno predziđe“. I inače autor na više mjesta žali za nestankom turopoljske baštine, jezika i identiteta, pogotovo onoga nekad ponosne Plemenite opčine turopoljske. No koliko god Velika Gorica, etnoselo Krava(r)šćica ili neki drugi lokaliteti bili turistički, krajobrazno, povijesno ili kako drukčije atraktivniji, Cvetnić najviše prostora u knjizi posvećuje rodnom Mraclinu. Tako saznajemo kakve veze mraclinski tamburaški sastav Cicibani ima s Kolarovom i Babajinom Brezom, kako je selo 1920-ih Andrija Štampar učinio svjetskim asanacijskim modelom i još mnogo toga. Cvetnićevo bicikliranje kroz pole i vrvje (ravnicu i brežuljke), slično kao i Pavličićeva šetnja Vukovarom, isprekidano je, dakako, okrepom u brižno biranim lokalima.

Od Pavličićeve i Cvetnićeve posve je različita treća knjiga Šetnji – Landranja Gorana Tribusona. Kao prvo, nije riječ o nefikcijskom putopisu nego o fikcijskoj prozi (kratkom romanu ili dužoj noveli) s elementima putopisa. Kao drugo, prvoosobni pripovjedač ne voli prirodu, kao ni šetnju ili bicikliranje, pa motornim vozilima posjećuje urbane prostore, s naglaskom na njihove „posivjele dijelove“, poput kojekakvih opskurnih dućana, zadimljenih barova i sumnjivih birtija, mračnih potkrovlja i slično. I treće, pripovjedačev itinerar – osim u nekoliko uvodnih poglavlja – ne čini samo njegov (bjelovarski) zavičaj, nego tumara kojekuda po domovini (Koprivnica, Rijeka, Istra, sjevernojadranski otok...) i inozemstvu (Beč, München, Pariz, Zürich, Kopenhagen...). Nerijetko putuje kako bi vidio mjesta koja su „tako lijepo oslikali raznorazni pisci“, a ponekad i u želji za avanturama. Uz (auto)ironijske komentare te brojne intertekstualne i intermedijske referencije, u pripovjedačeve putešestvije upletena je i povijest njegovih bliskih prijatelja te ljubavnih veza / avantura, što sve Landranja približava Tribusonovim tzv. generacijskim romanima (Polagana predaja, Povijest pornografije...).

Sagledane zajedno, prve tri knjige biblioteke Šetnje dobrano su ispitale mogućnosti putopisnog žanra. Iako su pisani rafiniranim književnim stilom i kroz subjektivne naočale, Pavličićeve vukovarske šetnje i Cvetnićevo turopoljsko bicikliranje pritom su ipak ostali u granicama klasičnoga putopisa kao nefikcijskog žanra. Nasuprot tomu, Tribusonova fikcijska (a možda dijelom i autobiografska) domovinska i inozemna landranja poigrala su se kodovima putopisnog žanra, pokazavši kako može biti vrlo iskoristiv za književnu kombinatoriku. U svakom slučaju, prve književne šetnje trojice akademika bile su vrlo uspješne pa se nadamo da će njihovim tragom poći i druge autorice i autori.