SERGE (ulomak iz romana)

 * * *

Yasmina Reza (1959) francuska je dramatičarka, glumica, scenaristica i književnica. Rođena je u obitelji židovsko-mađarske violinistice i židovsko-ruskog inženjera i pijanista koji je, za vrijeme nacističke okupacije Francuske, iz Nice deportiran u Drancy.

Autorski uspjeh ostvaruje već 1987, kad njezina prva drama Razgovori nakon pokopa biva nagrađena francuskom inačicom nagrade Tony, nagradom Molière. Na njezin je romaneskni prvijenac, ipak, trebalo pričekati cijelo desetljeće i nekoliko nagrađivanih drama – 1997. izlazi Hammerklavier.

Njezina se djela odlikuju satiričkim tretmanom problema suvremene srednje klase, takav je i posljednji roman Serge, izvorno objavljen 2021. Priča je to o tragediji ljudske vrste, njezinim posljedicama i poukama, ali i komičnim ogrtačem zaogrnuta priča o društvenom konstruktu obitelji, onome što je drži na okupu čak i kad, naizgled, njezini članovi nemaju ništa zajedničko jedni s drugima.

 * * *

Posljednje što je moja majka rekla bilo je LCI. Posljednje što je u životu izgovorila. Kad smo odvratan medicinski krevet postavili ispred televizora, moj brat ju je pitao, mama, što želiš gledati? Moja majka je dogovorila, LCI. Krevet je netom bio isporučen i ona je bila polegnuta na njega. Umrla je još iste večeri, prethodno ne govoreći ništa.

Nije htjela ni čuti za taj krevet. Užasavala se medicinskog kreveta. Svi su joj na sva usta hvalili taj krevet, navodno zbog njegove udobnosti, a zapravo su ih sve boljela leđa kad bi se saginjali nad njezinim običnim krevetom, njezinim velikim bračnim krevetom u kojemu je umro i naš otac. Ona više nije ustajala iz kreveta. Sve funkcije tijela, koje je potpuno poremetio karcinom, obavljala je u krevetu. Netko nas je morao uvjeriti da je medicinski krevet nužan. Naručili smo ga bez njezina pristanka. U zoru su ga dopremila dvojica momaka kojima je trebalo sumanuto mnogo vremena da ga instaliraju. Soba je bila preplavljena medicinsko-elektronskom opremom, Serge i ja nismo znali kamo bismo sami sa sobom, bili smo potpuno izbezumljeni. Kad su je podignuli sa starog kreveta, prepustila se bez opiranja. Testirali su nekoliko funkcija kreveta. Ležala je ondje tupa, na visokom krevetu, ruku opuštenih pokraj sebe, trpeći apsurdnu nakošenost uzglavlja. Uzglavlje kreveta postavili su uz bočni zid na kojemu je visio kalendar s likom Vladimira Putina koji miluje geparda. Više nije vidjela prozor, svoj majušni, obožavani kvadrat vrta, nego je iscrpljena gledala ispred sebe. Djelovala je izgubljeno u vlastitoj sobi. Taj kalendar bio je dar jedne bolničarke, Ruskinje. Moja majka bila je slaba na Putina, nazirala je nekakvu tugu u njegovim očima. Kad su momci otišli, odlučili smo krevet postaviti na uobičajeno mjesto, odnosno nasuprot prozoru ispred televizora. Morali smo prethodno maknuti veliki krevet. Prvo madrac, prastari madrac koji je bio nevjerojatno težak, mekan i kao napunjen pijeskom. Kako smo znali i umjeli, Serge i ja odvukli smo ga u predsoblje, padajući pritom nekoliko puta. Podnicu smo ostavili u sobi, naslonivši je na jedan od zidova. Odgurali smo medicinski krevet na kotačićima i mamu te ih zajedno postavili ispred prozora i televizora. Serge je pitao, što želiš gledati na televiziji? Sjeli smo na sklopive kuhinjske stolce svaki s jedne strane kreveta. Bilo je to četiri dana poslije terorističkog napada na adventski sajam u Vivange-sur-Sarreu, na LCI-u prikazivali su ceremoniju odavanja počasti žrtvama. Izvjestiteljica je neprestano ponavljala riječ sabranost, koja više nije imala nikakva smisla. Nakon nekoliko kadrova koji su prikazivali slastičarnice i šarene kutije ista je djevojka rekla: Život nastavlja dalje svojim tijekom, premda, dakako, više ništa neće biti kao prije. Hoće, glupačo, rekao je Serge. Već za dvadeset četiri sata.

Naša majka više nije izustila ni riječi. Nikada više. Nana i njezin suprug Ramos došli su tijekom poslijepodneva. Položivši glavu na rame svojeg supruga, moja je sestra uzviknula, o, taj užasan krevet!

Mama je umrla iste večeri, nije uspjela uživati u prednostima svojega novog kreveta. Trpjela je mnoge neugodnosti svoje bolesti dokle god je sve bio ustaljeno. Medicinski krevet ju je dotukao. Medicinski krevet, to čudovište postavljeno nasred njezine sobe, gurnuo ju je u smrt. Sve se poremetilo otkako je umrla. Klimav kućerak naše obitelji, ti si ga držala, mamice, rekla je na groblju nećakinja Margot. Naša majka je održavala običaj okupljanja na nedjeljnim ručcima. Čak i nakon preseljenja u predgrađe, u svoj stan u prizemlju. U vrijeme dok je otac bio živ, u Parizu, na ručkovima smo se okupljali subotom, što nipošto nije umanjivalo ozračje panike i napetosti. Nana i Ramos dolazili su natovareni nevjerojatnim namirnicama, odnosno, donijeli bi pile iz Levalloisa, odnosno najbolje pile na svijetu (mesar bi po njega osobno otišao u peradarnik), ili bi donijeli janjeći but, također iz Levalloisa, jednako nevjerojatan. Ostalo, krumpirići, grašak, sladoled bili su kupljeni kod Picarda. Moj brat i sestra dolazili su sa svojim obiteljima, ja sam uvijek dolazio sam. Sergeova kći Joséphine dolazila je svaki drugi put, bila bi iscrpljena čim bi prešla prag. Nanin i Ramosov sin Victor studirao je kulinarstvo u školi Emile Poillot, gastronomskom Harvardu po Ramosovu mišljenju (on je govorio Harward). S nama je za stolom sjedio budući veliki kuhar. Puštali smo ga neka reže janjeći but, pljeskali njegovu majstorstvu, moja majka ispričavala se zbog lošeg posuđa i zaleđenog povrća (oduvijek je mrzila kuhati, pojava zaleđene hrane promijenila joj je život). U hitnji smo sjedali za stol, uvijek bismo imali osjećaj da se nalazimo u iznajmljenu prostoru te da na raspolaganju imamo samo dvadesetak minuta i da nakon nas u prostor ulazi japanska svadba. Nije se mogla razviti rasprava ni o kakvoj temi, nijedna se priča nije mogla privesti kraju. Zvučno ozračje u kojemu je moj šogor bio zadužen za niske frekvencije. Ramos Ochoa je čovjek kojemu je pitanje časti ne biti pod pritiskom i to svima jasno davati do znanja. Glasom koji kao da je iz groba, koji je pritom strahovito staložen, u najnezgodnijim trenucima mogli smo ga čuti kako kaže: Možeš li mi dodati vino, molim te, puno hvala, Valentina. Valentina je posljednja Sergeova partnerica u nizu. Ramos je rođen u Francuskoj, no obitelj mu je španjolskoga podrijetla. Svi su članovi Podemosa. On i moja sestra žive kao klošari, ne bez ponosa. Tijekom jednoga od tih ručkova, u trenutku iznošenja kraljevske torte na stol, moja je majka izjavila: Nitko me ne pita kako je prošla moja redovita kontrola. (Devet godina prije imala je rak dojke.)

Prethodno se hvalila da je dobila dvije krune, a slastičari sad ljudima uz kolač daju samo jednu. Tortu je netko u pećnicu jamačno bio ubacio na samu početku objeda. Nije dolazilo u obzir da Valentina, naš talijanski biser, zagrize hladnu kraljevsku tortu! Nana je na stol položila napola spaljenu kraljevsku tortu, no, hvala Bogu, novčić se nije vidio. Svake godine smo se svađali, moja je majka varala trudeći se da novčić završi kod nekoga od djece, a zatim bi se klinci svađali između sebe. Kad jedne godine nije dobila novčić, Margot, Victorova mlađa sestra, bacila je kroz prozor i tanjur i komad torte na njemu. Za stolom su sad samo adolescenti i starci, osim Valentinina sina, kojemu je deset godina. On se zavukao ispod stolnjaka, Nana je rezala kriške, a dijete Marzio dijelio je tanjure s kriškama.

‒ Kako je prošla tvoja rutinska kontrola?

 ‒ Eh, pa imam mrlju na jetri.

Sjedeći na rubu bračnog kreveta u mračnoj sobi nekoliko mjeseci kasnije, Serge je pitao: Mama, gdje želiš biti pokopana?

‒ Nigdje. Nije me briga.

‒ Želiš li biti pokopana s tatom?

 ‒ Ah ne, samo ne sa Židovima!

‒ A gdje želiš?

‒ Ne u Bagneuxu.

‒ Želiš biti kremirana?

‒ Kremirana. I da to više ne spominjemo.

Kremirali smo je i urnu položili u grobnicu Popperovih u Bagneuxu. Gdje drugdje? Nije voljela ni more, ni selo. Nijedno mjesto na kojemu bi se njezin prah sjedinio sa zemljom.

U mrtvačnici na Père-Lachaiseu bilo nas je desetak, ne više. Troje djece i unučad. Došla je i Zita Feifer, njezina prijateljica iz djetinjstva, kao i gospođa Antoninos, frizerka koja je do zadnjega dana dolazila obojiti nekoliko čuperaka kose na njezinoj proćelavoj glavi te čupati guste dlake koje su joj rasle na bradi. Došla je i prva Sergeova žena, Carole, Joséphinina majka. Zita je netom operirala oba kuka. Jedan od zaposlenika pogrebnog društva odveo ju je do dizala u kojemu smo je ugledali kako se na štakama, izbezumljeno, spušta prema mrtvačnici. U suterenu su je uveli u praznu prostoriju u čijemu je središtu, položen na dva stalka, strpljivo čekao lijes s tijelom njezine prijateljice. Tek što je sjela, iz sve je snage, bez nekoga logičnog razloga, na sav glas zasvirao Brahmsov Mađarski ples broj 5. Poslije deset minuta samoće i ciganske glazbe Zita se dovukla do vrata dozivajući pomoć. Za to vrijeme ja sam izašao van i pridružio se Sergeu, koji je pušio pokraj Audija kojim se dovezao.

Čiji je?

Moj.

‒ Šališ se.

– Jedan Chichepoticheov prijatelj je koncesionar. Misliš kako je riječ o serijski proizvedenom automobilu, a zapravo je ovo trkaći auto. Jeftiniji od Porchea, ali istih performansi…

‒ Hajde de.

‒ Chichepotiche mu dovodi klijente, a ovaj mu povremeno posudi neki od automobila. Ovo je V8, motor kao kod Mustanga ili Ferrarija. Zapravo je to kao da imaš najbolje od 911 i Panamere. Žele kupiti njegov salon kako bi tamo izgradili poslovnu zgradu s uredima.

‒ Mislio sam da više nemaš nikakva posla s Chichepoticheom.

‒ Da, ali on je pajdo gradonačelnika Montrougea.

‒ Dobro.

‒ Pogledaj što sam pronašao.

Iz džepa je izvadio dvaput presavijen papir i pružio mi ga. Pismo napisano plavom tintom i lijepim, meni poznatim rukopisom: Dragi moj Pitounet, nadam se da ste sretno stigli i da vam nije prevruće. Na dnu kofera pronaći ćeš malo iznenađenje, koje ćeš podijeliti s Jeanom. Pouzdajem se u vas, osobito u tebe, da nećete već prvoga dana pojesti cijeli paket! Spakirala sam vam i jednu knjigu Pet prijatelja, kao i Priče iz šikare i šume. Navodno je Pet prijatelja i dvorac Mauclerc jako dobra knjiga. Tako mi je rekao knjižar. Ne zaboravite se namazati kremom Pipiol prije spavanja ako vas izbodu komarci i podsjećaj brata neka naočale spremi u etui čim ih skine. Dobro znaš da je zaboravan. Dobro se zabavi, moj Pitounet. Voli te mama. Rekao sam, još uvijek postoji krema Pipiol. Sad je u spreju.

Vratio je pismo u džep i počeo mi pokazivati fotografije na svojem mobitelu. Zaustavio se na fotografiji na kojoj je mama zauzela kraljevsku pozu s kartonskom krunom na glavi, prije manje od godinu dana.

‒ The last kraljevska torta…

‒ Hajde, idemo, čekaju nas.

U malenoj i uskoj dvorani u podrumu mrtvačnice Margot je s ozbiljnošću koja u sebi nije imala ničega mladenačkog pročitala tekst koji je sama napisala.

Bakice, ti koja se u cijelom životu nikada nisi bavila sportom dobila si sobni bicikl zato što ti je onkolog preporučio malo tjelovježbe. Pristala si nekoliko puta okrenuti kotač u svojoj spavaćici i podstavljenom prsluku, ali samo ako bi se prijenos postavio na prvu razinu (postoji osam razina). Zauzela bi položaj poput biciklista koje si vidjela na televiziji, onih koji voze Tour de France, leđa povijenih prema upravljaču stopalima si opipavala tražeći pedale. Jedanput, dok si krajnje opušteno okretala pedale i netremice zurila u svojega ljubljenog Vladimira Putina, ja sam mehanizam prebacila na drugu razinu. ‒ Bravo bakice! Jako sam zadovoljna! Rekla si, samo se ti tome raduješ… Nikada nisi htjela imati mišiće i takve stvari, jer ti nije bilo jasno zašto bi ih imala u terminalnoj fazi. Ne znam hoćeš li tamo gdje si sad – gdje si? – smatrati da je razborito spominjati sobni bicikl. Pričam o tome kako bih bila malo smiješna, ali prvenstveno kako bih nas podsjetila koliko si bila srčana i pokorna. I koliki si fatalist bila. Prihvatila si svoju sudbinu. Tvoji sinovi neprestano su te grdili, čak i kad si bila bolesna, zamjerali su ti tvoje manije, tvoje brige, rugali su se tvojem ukusu i tvojim nerazboritostima, darovima koje si nam davala, bombonima, puštala si da te grde i pretvarala se da si žalosna, no ti si, bakice, na okupu držala cijelu našu obitelj. U svojem malom vrtu posadila si austrijski bor. Sadnicu visoku samo petnaest centimetara zato što je bila jeftinija. Mama misli da je besmrtna, rekao je ujak Jean, misli da će se kad joj budu tristo šezdeset dvije godine oko tog bora šetati s Margotinom prapraunukom. Ne znam što će tvoja djeca učiniti s tvojim stanom, bakice, no ja ću otići po tvoj bor i posaditi ga negdje gdje ćeš se uvijek moći šetati s nama, čak i ako toga nitko ne bude svjestan.

Kome je na pamet pao taj Mađarski ples?

Tek što je Margot ponovno sjela pokraj svoje uplakane majke koja ju je grčevito uhvatila za ruku, neobuzdana violina zaskočila je našu malenu skupinu. Tko je odabrao tu skladbu? Naša majka je voljela Brahmsa, ali romantičnog Brahmsa i njegove Liedove. Iza mene je Zita Feifer povikala: Opet to! A zatim je lijes na stolu s kotačićima zaobišao podij, Marta Popper je prošla kroz vratašca na lijevoj strani kako bi se pretvorila ni u što.

Po izlasku iz Père-Lachaisea Zitu smo ubacili u taksi, a mi smo sjeli na terasu obližnjega kafića. Joséphine je otišla ravno u zahod. Bio je jedan od onih lijepih dana u prosincu. Kad se vratila, nije htjela sjesti, nego je stajala ispred nas dureći se zato što više nema mjesta na suncu. Joséphine je šminkerica i pretjerano se šminka. Kad se duri, usta joj nalikuju na osušenu papričicu.

Nana je htjela ustati kako bi joj ustupila svoj stolac, Carole joj nije dopustila.

‒ Nije mi problem ‒ rekla je Nana.

‒ Ne trebaš ti sjedati u sjenu!

Frizerka je rekla: Sjednite na moje mjesto, Joséphine, ja ionako ne volim sunce.

‒ Ostanite na svojem stolcu, gospođo Antoninos! – naložila je Carole.

 ‒ Ali nisam ništa tražila! Zar se ova obitelj mora baš uvijek brinuti o meni?

‒ Živciraš nas, Joséphine.

‒ Ledeno je, zašto smo sjeli van? Ne shvaćam zašto se baka htjela kremirati. Sumanuto je da se jedna Židovka želi kremirati.

‒ Tako je htjela.

 ‒ Sumanuto je da netko želi da ga sprže poslije onog kroz što je prošla njegova obitelj.

‒ Prestani se preseravati ‒ rekao je Victor.

I dalje je stajala i oko prsta uvrtala pramen svoje raščupane kose.

‒ Odlučila sam ove godine otići u Osvitz.

‒ Zatvoreni su, nažalost.

‒ AOCHWITZ! Povikao je Serge. Osvitz!! Kao gojimi!... Nauči već jednom to pravilno izgovoriti! Auschwitz! Auschhhhhhwitz! Ccccc!

‒ Tata…!

‒ Svi te čuju ‒ šaptala je Nana.

 ‒ Ne mogu mojoj kćerki dopustiti da kaže Osvitz! Gdje je to naučila?

‒ Ne gledaj me! ‒ rekla je Carole.

‒ Evo! Duri se!

‒ Daj, budi pametnija od njega ‒ pokušala je Nana dok se Joséphine zaputila prema nogostupu. ‒ Neuspjeh jednog obrazovnog sustava!... Kamo će ona? Joséphine, kamo ćeš?!... Upravo sam joj zlatom platio tečaj za oblikovanje obrva, vidite na čemu smo, a sad želi ići u Auschwitz, što je s tom djevojkom?

 Kad je Joséphine iščeznula iza zgrade na trgu Magenta, Carole je ustala kako bi potrčala za njom.

‒ Zar je baš nikad ne možeš ostaviti na miru?

‒ Ali ona je kriva! Neprestano se duri.

Ramos je rekao svojim glasom kao iz groba: Baš maksimalno zagađuje, zar ne?

‒ O čemu govoriš?

‒ O Audiju.

‒ Da, maksimalno.

Dok jutros prelazim ulicu Pierre-Lerasé, uočavam maleno zeleno vozilo pariške Uprave za ceste, točnije uzano radno vozilo zaduženo za metenje i pranje nogostupa. Za upravljačem je moj šogor! Prilazim. U toj kratkoj i začudnoj kretnji jedna mi zamisao iskri u mozgu: moj šogor, Ramos Ochoa, nezadovoljan činjenicom da bez imalo buke prima naknadu za nezaposlene na koju je stekao pravo nižući radna mjesta s ugovorima na određeno vrijeme, naknadu kojoj je pridodavao i novac stečen nebrojenim popravcima računala na crno, sad je pronašao diskretan nedjeljni posao koji od njega, na njegovu radost, iziskuje samo vozačku dozvolu. U nedokučivim prostranstvima njegova slobodnog vremena kojega je, bez obzira na sve njegove aktivnosti, uvijek imao, pronašao je – genijalac – neobičnu i tajnu nišu u koju se ugnijezdio kako bi si povećao iznos buduće mirovine! Ramos je tim vozilom upravljao ne pretjerano revno, a njegova je zanesenost u vozačkoj kabini bila ravna onoj koju je inače pokazivao prema kućanskim poslovima. Kad sam prišao bliže, dakako sam shvatio da to nije Ramos Ochoa. No, prizor je bio toliko uvjerljiv, da se uklopio u moje viđenje tog momka. Koliko god Ramos Ochoa bio sporedan lik u ovoj priči, zadovoljstvo mi je govoriti o njemu. A tko zna hoće li možda poput drugih sporednih likova postati moćan lik, osobito uzmemo li u obzir moju grešnu težnju da ga opterećujem značenjem?

Isprva se činilo da je drag i vrijedan. Mrežni tehničar u informatici, zaposlen u Unileveru (prije nego što će dobiti otkaz), sin službenice u jednoj tvrtki i radnika u građevini; što smo mu mogli prigovoriti? Naš otac, koji se nije libio reći ono što misli, otvoreno je bio protiv te veze. Izjedala ga je i sama pomisao da bi Anne Popper, njegov dragulj, mogla završiti u bračnoj zajednici s jednim Iberom koji je došao iz nekog kantabrijskog mjesta bogu iza nogu. Svoju je kćer smatrao luksuznom kokoškom – u njegovim su se ustima pritom miješali kritičnost i ponos ‒ te nije mogao pojmiti da bi Ramos Ochoa, koji bi u nekim drugim okolnostima bosonog na jarkom suncu žvakao luk kao jabuku, mogao biti dostojan njegove kćeri. Svi mi ostali, dakako, smatrali smo da griješi. U modi je tada bila sreća, a ne stare patrijarhalne vrijednosti. Ne samo da se tad činilo kako je sreća nadohvat ruke, nego je ona bila alfa i omega svake filozofije. Moguće je da je moj otac zbog toga i umro. Godinu dana nakon što se na početku ulice Pagnol pojavio Ramos Ochoa koji je Nanu stidljivo držao za ruku naš je otac umro od raka debelog crijeva.

Danas se pitam nismo li možda Serge i ja svojim suptilnim mučenjima i zadirkivanjima Nanu gurnuli u mlak zagrljaj jednoga Ramosa Ochoe. Stvari iz djetinjstva urezuju se tko zna gdje. Kad na radiju čujem da se dogodila nekakva katastrofa, kad čujem da je žrtvama bilo šezdesetak godina, kažem si: Dobro, žalosno je to, no ti su ljudi proživjeli svoj život. A onda pomislim: Pa ti si iste te dobi, stari, gotovo jednako star kao i Serge i Nana. Zar nisi toga svjestan? Moja majka je na noćnom ormariću nekoć držala fotografiju nas troje na kojoj se smijemo, isprepleteni u tačkama. Kao da nas je netko vrtoglavom brzinom gurnuo u te tačke, a zatim istresao u vrijeme.