Satira ili kriterij u vremenu poslije kriterija

Dani satire Fadila Hadžića u organizaciji zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh festival su duge tradicije, koji je ove godine održan 47. put. Satira je slojevit i veoma star žanr, koji je u povijesti književnosti i kazališta imao brojne pojavnosti, no konstantna mu je osobina odmaknuti pogled na izvanumjetničku stvarnost, kojoj se redovito izruguje i podvrgava ju ismijavanju. Tako ona ima osobit potencijal društvo u kojem nastaje održati u kritičkom gledanju na sama sebe. Koliko su to uspjele neke od gostujućih predstava na ovogodišnjim Danima satire?

Tanak rub smijeha i gorčine

Bravo za klovna autorska je predstava glumice Minje Peković, članice Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta iz Subotice. Kao što naziv upućuje, riječ je o monodrami koja se u mnogim, osobito vizualnim, elementima povezuje s prepoznatljivom ikonografijom i postupcima klaunerije (kostim, glumačko karikiranje, akrobacije na uspjeloj scenografiji koja evocira krletku). Klaun ima osobitu mogućnost biti istovremeno smiješan i tragičan lik, objekt (samo)ismijavanja i empatije. Minja Peković tu klaunovsku crtu koristi kako bi se uhvatila ukoštac s temom raka dojke, stalno balansirajući po tankom rubu smijeha i gorčine, što djeluje uvjerljivo i nimalo namješteno, a taj je dojam samo osnažen podatkom iz programskih materijala kako je predstava temeljena na proživljenim iskustvima zapisanima u glumičinu dnevniku koji je vodila tijekom borbe s karcinomom. Izvedbu prati glazba harmonike (Miroslav Idić), glumica svoj scenski lik u više navrata povezuje s likom slavne francuske šansonjerke Édith Piaf. I upravo se u povezivanjima dramaturških rukavaca i određenoj repetitivnosti mogu naći mane glumački vještoj, a emotivno snažnoj predstavi, koja ne zaboravlja ni (auto)satirični podtekst.

Scena iz predstave Bravo za klovna / Izvor SK Kerempuh

Satira koja ispituje

Tekst Ivora Martinića Moj sin samo malo sporije hoda svojevremeno je uspješno praizveden u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Janusza Kice, dok je na ovogodišnjim Danima satire gostovao u režiji Ivana Plazibata, dramaturgiji Nejre Babić i produkciji Sarajevskog ratnog teatra SARTR. Proslava 25. rođendana Branka, naslovnog sina, čiji je tjelesni invaliditet važna točka obiteljskih odnosa, zapleće se i raspleće u Martinićevu prepoznatljivu stilu malih lomova, što su sartrovci izveli precizno i zanatski dorađeno. Sve u toj obitelji kao da funkcionira, ali zapravo ne funkcionira ništa te to i takvo ignoriranje neće (jer ne može) donijeti razješenje. Predstava je ponešto dvojbenog ritma, prizori ponekad previše nalikuju jedan na drugi, no neuralgične su točke predloška očuvane, što samo ističe vrijednost i univerzalnu aktualnost Martinićeva teksta. Gluma je realistična, uživljena, u čemu se osobito ističe Jasna Diklić kao senilna baka Ana. Međutim, glumce se u nekim prizorima gotovo uopće nije moglo čuti, što može biti posljedica neprilagodbe na gostujuću dvoranu ili preglasne (inače lijepe glazbe). Pitanje koje ostaje na kraju jest radi li se ovdje o satiri – dojam gledatelja suočena s tako postavljenom dramom mogao bi biti više usmjeren tragičkim značenjima, no osmijeh se ipak i u ovoj predstavi može naći u pokojem okrajku.

Sljedeća gostujuća predstava na rasporedu, Naš sin, po tekstu i u režiji Patrika Lazića te u produkciji beogradskog Hartefakta, osim sličnosti u nazivu, s Martinićevom dramom dijeli i neka motivska čvorišta. Ovdje je dramska radnja usmjerena na odnos roditelja (Dragana Varagić, Aleksandar Đinđić) i djeteta, sina (Amar Ćorović), koji, vraćajući se kući nakon očito duljeg izbivanja, potvrđuje svoju homoseksualnu orijentaciju. Štoviše, čini se kako je došao s ciljem da roditeljima predstavi partnera. Roditelji teško prihvaćaju sinovo ustrajanje, žele ga na svaki način „izliječiti“ te se zapravo ne mogu pomaknuti ni prihvatiti realnost. Vrlo dobro napisan predložak nepotrebno se opterećuje režijskim postupcima poput probijanja „četvrtog zida“ i uključivanja publike čitanjem određenih dijaloga od nasumično odabranih gledatelja, no ipak je riječ o solidnoj predstavi kvalitetnog (iako pomalo shematiziranog) predloška. Slično kao i u Moj sin samo malo sporije hoda, opet se radi o angažiranoj glumačkoj fakturi s malo vidljivih satiričkih pomaka (koji proizlaze iz cjeline), u čemu je izdržljivija dinamika oca i sina (Đinđić i Ćorović), od one s majkom (Varagić). I opet, satira je u Našem sinu zašla više u područje svoje ispitujuće uloge.

Konačno, Tako nam bog pomogao splitske PlayDrame predstava je nastala po motivima knjige Summa atheologiae Borisa Dežulovića. Bog, Isus i Marija čine stereotipnu dalmatinsku obitelj, a tu je i anđeo Gabrijel. Njihovi su odnosi, dakako, postavljeni karikaturalno i uglavnom su potaknuti događajima sa zemlje, a osobito iz Hrvatske, o kojima saznaju. Patrijarhat je tako doveden do apsurda, što već samo po sebi rađa prvu razinu satiričnog. Druga, isprepletena razina sastoji se u karikaturalno postavljenoj dinamici između nebeskog trojca, koja je, dakako, uglavnom potaknuta događajima sa zemlje, a osobito iz Hrvatske, o kojima saznaju.

Oprimjerena definicija žanra

Time je otvoren prostor za kritiku fenomena koji uglavnom često i pripadaju u domenu karikature, ali se pokušavaju predstaviti ozbiljnima (pa ih se tako i shvaća). Adaptacija i nenametljiva režija Hrvoja Korbara te izvedba trojice spretnih i uigranih glumaca (Stipe Jelaska, Stipe Radoja, Donat Zeko) u pretjerano jednostavnoj scenografiji (Katarina Perić) ostvaruje se u punini satiričkog potencijala. Kada predstava, ipak donekle preduga, dođe do kraja, a nevjernik na ulasku u raj pita bi li svoj slučaj mogao iznijeti Bogu te dobiva odgovor da ovoga nema, gotovo da se na sceni oblikuje oprimjerena definicija žanra.

Dva su najavljena gostovanja (Žbam! Slovenskoga mladinskog gledališča i Ibi the Great Narodnog pozorišta Sombor), nažalost, morala biti otkazana, što je velika šteta jer je riječ o predstavama intrigantnih opisa i najava, a u jednom slučaju i tekstu koji je trenutno na repertoaru te se i na festivalu pojavio u domaćoj produkciji (Kralj Ubu), pa bi bilo zanimljivo vidjeti usporedbu s gostujućom. Bilo kako bilo, i na ovako suženom uzorku može se uočiti zašto je satira suvremenom društvu potrebna. Ponekad joj je uloga paradoksalna, jer nakon što je postmoderna urušila kriterije, upozorava na etičke principe, približavajući se tako gotovo tragediji (Moj sin samo malo sporije hoda). U drugom slučaju omogućuje katarzično nošenje s teškom bolešću i pruža terapeutski odmak ne samo za izvođačicu nego i za publiku (Bravo za klovna). Nekad je pak prokazivački usmjerena na hipokrizije i upućuje na dvostruka, često lažna mjerila (Naš sin, Tako nam bog pomogao).

Treba spomenuti da je, osim predstava tematiziranih u ovom tekstu, odigrano još pet zagrebačkih predstava u različitim produkcijama (Kerempuh, ZKM, HNK, Kunstteatar) te jedna gostujuća (U malu je uša đava HNK-a u Splitu), a festival je završen dodjelom nagrada i koncertom Stjepana Jimmyja Stanića i sastava The Boys.