Poetska snaga prevođenja

Radost opažanja, suptilnost, lucidnost, intiman prostor bez granica... Sve to, uz intelektualno strpljenje i postojanu, stabilnu, poetsku komunikaciju između standardiziranih svjetova. Jednostavno: usuglašene poetske sintagme s osnovnim ritmom egzistiranja. Iznimna svenazočnost pjesme ostvaruje se čitanjem, upornim, imaginativnim, kako bi se nastavilo živjeti životom drugih. A sve to prolazi kroz riječi, prirodno dobre, izvorne, jednostavne, u kojima se ponovno zamišlja prošlost i otvara se prema svijetu: „Naj veter gda huče, trstina zdihavla, / Naj vohnjava kaj se arijom tak zlila, / Gdo vidi, posluša, naj zmerom ponavla: / Ljubaf je to bila!“ Tako se u čudesnoj pjesmi Jezerišče (Alphonse de Lamartine, Jezero), obnavlja ljubav, ostvaruje višeglasje u kojem svaki glas ima punu melodijsku samostalnost.

Izd. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2022.

Ugledni i nadahnuti prevoditelj (i pjesnik!) Ivica Glogoški svojim je izborom francuskih pjesnika i prijevodom na kajkavski hrvatski ostvario osobnu antologiju, kojoj ćemo se, opčinjeni riječima, vraćati: Charles Baudelaire, Mačke, Paul Verlaine, Green, Paul Valéry, Koraki, Guillaume Apollinaire, Most Mirabeau, Jacques Prevert, Gartlic, Popevka Lofca Na Ftiče, Alphonse de Lamartine, Jezerišče.

Prevoditelji su i stvaraoci kojima je odabrana pjesma, metaforički rečeno, „književni opijum“. Osim nužne energije i imaginacije, prevoditelj osvještava stvaralački čin pjesnika, brani intimnost pjesme, donoseći mudrost i ravnotežu. Metafore, sugestivna slikovitost jezika te neobuzdani ritam moduliraju radost čitanja: „Ftič kaj bi štel živeti / Ftič kaj bi štel popevati / Ftič kaj bi štel kričati...(...) To je srčeko tvoje curičkica / Srčeko tvoje kak krilom tužno tuče / Vu tvojih grudih tak trdih tak belih“ (Jacques Prevert, Popevka Lofca Na Ftiče). Odabrane riječi dodiruju, teže za visinom, teže ispuniti prazninu, žudeći za svijetom pozitivnih spoznaja: „Tak nobl zaspano cape si protežu / Kak velike sfinge vu pesek zaležu, / Furt i navek senje senjaju bez konca; / Plodni jim boki tak magijom svetliju, / Od finega peska iz zlatega sonca / Začarane oči kak zvezde iskriju.“ (Charles Baudelaire, Mačke).

U tekstu pod naslovom Nameste napelavajna (Umjesto uvoda), čitamo o „autorskom polaritetu“ i o objavljenim knjigama našeg prevoditelja: Ogledala i odrazi (1995), Zapisci u zrcalu (2007), Tragovi daždevnjaka (2015). Simbolika daždevnjaka obuhvaća pjesnike i prevoditelje koji promiču pjesničku riječ na štokavskom i kajkavskom idiomu. To je naš hrvatski trolist: kaj, ča, što, naša samosvojna, poetska i književna snaga što uvećava, oduhovljuje život.

O prevoditelju i – stvaratelju (Ivica Glogoški) – možemo više saznati iz poticajnog teksta Ivana Borića Umjesto predgovora – Tragovi daždevnjaka. Rođenjem kajkavci i oni kojima je poezija bliskost uživat će u odabranom vokabularu i komunikativnom ritmu u pjesmama na jeziku koji možemo nazvati kajkavski hrvatski. U prilog tomu navodim tekstove Prijevodi francuskih pjesnika na kajkavski hrvatski u XX. stoljeću i Francusko-kajkavska književna suglasja (Božica Pažur).

Zvučnost i dinamika kajkavskih riječi žive život autentičnog jezika. Kreativni prevoditelj – i sam pjesnik – diše kajkavskim izričajem. On promiče kajkavski hrvatski jezik koji ga nadahnjuje, pridonosi bogatstvu izričaja i aktivnoj imaginaciji slika. Pjesnik prevoditelj potiče sintagme imaginarnog, a poželjna inspiracija ostvaruje nova svjedočenja riječi.

U kontekstu poetike prevođenja dinamizam i samosvojna stvarnost riječi obuhvaća afektivne prostore u samoj esenciji zbivanja i to je autonomni govor stihova: „Kaj mi baš nemremo niščega zmeniti? / Prešlo je zanavek? Vse hoče klisnuti? / Vreme vse daje, vse hoče skleniti, / Nikaj nam vrnuti? (Alphonse de Lamartine, Jezerišče).