Pjesnik kakvih danas više nema

Juan Ramón Jiménez (Moguer, Španjolska, 1881–San Juan, Portoriko, 1958) jedan je od najvažnijih španjolskih pjesnika, dobitnik Nobelove nagrade 1956, za poeziju koja je primjer „visokog duha i umjetničke čistoće“. U Hrvatskoj je prijevodima dobro zastupljen, a osobito su važni prijevodi cjelovitih zbirki, radovi pjesnika Nikole Milićevića, Davora Šalata i Jordana Jelića, kojima se u 2022. pridružuje prepjev Dinka Telećana (također pjesnika!) naslova Lirika jedne Atlantide, objavljen u biblioteci Iktus Matice hrvatske.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2022. 
Sa španjolskoga prepjevao Dinko Telećan

Lirika jedne Atlantide donosi zrelu Jiménezovu poeziju, pjesme pisane u Americi, gdje je pronašao egzil pred Španjolskim građanskim ratom. Antologija izvorna naslova Lirica de una Atlantida objavljena je u Barceloni 1999, a u ovom, hrvatskom izdanju odabrane su pjesme iz četiri cjeline na koje je podijeljena: Na drugoj obali (1936–1942), Popodnevni brijeg (1942–1950), Žuđeni i žudeći bog. Životinja dubine (1948–1952) i O rijekama što odlaze (1951–1954), od kojih posljednje dvije imaju znatno veći broj pjesama. Knjiga sadrži i proslov selektora i prevoditelja, koji neupućena čitatelja koncizno, ali sadržajno informira o pjesniku, priređenoj antologiji te samoj Jiménezovoj poetici i kao takav daje izvrstan kontekst za pjesme koje slijede. Ono što pada u oči već pri prvom prelistavanju knjige jest da je izdanje dvojezično: na lijevoj stranici nalazi se pjesma u originalu, na španjolskom, dok je na desnoj prepjev. Ta praksa, iako znatno povećava broj stranica i sasvim sigurno financijski otežava knjigu, pohvalna je te priželjkujemo da je i učestalija, a s obzirom na to da je u pitanju prepjev, bilo je zanimljivo i korisno imati uvid u izvorne stihove.

Kritika je Jiménezov pjesnički opus podijelila u tri faze: osjećajnu (1889–1915) pod snažnim utjecajem simbolizma i modernističkih strujanja, intelektualnu (1916–1936) pod utjecajem anglo-saksonske poezije, i „stvarnu” ili „istinitu” (1937–1958), snažno obilježenu egzilom u Sjevernu i Latinsku Ameriku, izraženo introspektivnu. Ono što se također često ističe u opisivanju Jiménezove poetike jest njezino postupno „pročišćivanje“ – od modernizma u mladosti do tzv. „čiste poezije“, poezije pročišćene svega suvišnoga u kasnijim fazama stvaranja, što se u određenoj mjeri vidi i u ovoj knjizi.

Knjiga započinje ciklusom Na drugoj obali (1936–1942), čiji naslov i sadržaj prilično jasno upućuju na mjesto i okolnosti pisanja uvrštenih pjesama: na drugoj obali Atlantskog oceana, u Sjevernoj i Latinskoj Americi, gdje je pronašao egzil, a naposljetku i novi život. To eksplicitnije tematizira već u drugoj pjesmi naslova More bez mora pišući: „Ovo more što me dovodi i nosi, / plavo i visoko (...) / (...) u gradove bez vjere, u tašte zemlje, / je li voda? Može li biti  / samo voda?“ Koristeći motive iz prirode (uz najčešći motiv mora, česte su primjerice ptice, kamenje, svjetlost, nebo) pjesnik promišlja o (ne)slobodi, meditira o svom položaju i svrsi u svijetu. Kao najuspjeliju u ciklusu možda valja istaknuti posljednju, gotovo programatsku i proročansku, naslova Na koncu pjesnici, koja u prvom licu množine, kolektivno, promišlja besmrtnost pjesnika i poezije, samog (pjesničkog) jezika, a sentimentom i porukom evocira Pjesnike A. B. Šimića, još jednog velikog modernista.

Slijedi ciklus Popodnevni brijeg (1942–1950), najkraći u zbirci, u kojem pjesnik nastavlja introspekciju, još jače se identificirajući s prirodom, što je posebno naglašeno u prvoj pjesmi naslova Iz dubine života, u kojoj se poistovjećuje s glogom i njegovom jednostavnošću bivanja. Snažno je u ovom ciklusu naglašen motiv sunca i njegove svjetlosti, koja poput boga (ali ipak ne jednako!), spaja sa svime, tješi i nosi „u daljine“. U ovom ciklusu, a i u cijeloj zbirci, ističe se pjesma Drukčiji, kako na razini izraza, s naglašenom ritmičnošću, izmjenom dugih i kratkih stihova i ponavljanjima (izraženijima u španjolskom originalu), tako i na razini ustvari jednostavne poruke o (ne)prihvaćanju različitosti, a u sadašnjem trenutku čini se aktualnijom no ikada.

Žuđeni i žudeći bog. Životinja dubine (1948–1952) najduži je ciklus u knjizi, u kojemu pjesnik promišlja svoj odnos s bogom, natuknut i započet već u prethodnim ciklusima. Poezija je to razgovora s bogom (namjerno malim slovom), kao sugovornikom sličnim, pa i jednakim, blagim, razumljivim, prijateljskim, žuđenim i žudećim (što je sintagma koja se poput mantre ponavlja iz pjesme u pjesmu), uvijek prisutnim i potpuno univerzalnim. Stihovi o bogu, pomalo neočekivano, posve su rasterećeni konkretno religioznog ili religijskog, meditativni su, usidreni u prirodu i svakodnevno, univerzalno su duhovni. U posljednjoj pjesmi u ciklusu, pjesmi u prozi naslovljenoj Poput svijesti tvoje, taj je Bog prvi put napisan velikim slovom i otkriven kao „svijest moje svijesti“, „svijest nas dvaju“, dakle kao potpuno sjedinjenje i izjednačavanje lirskog subjekta, pjesnika i Boga. Važno je u ovom ciklusu istaknuti i pjesnika kao „stvoritelja“ novoga ili bar drukčijega jezika: iako doista potpuno „pročišćena“ svake naznake dekorativnosti ili manirizma, poezija je to koja stvara novi jezik, izmišlja nove riječi i njihove kombinacije, poput rijekamorepustinja iz istoimene pjesme, te ružoliko, poigrava se s interpunkcijom i sintaksom stvarajući nova značenja i odnose.

Posljednji ciklus naslova O rijekama što odlaze (1951–1954) karakteriziraju kraće pjesme, nerijetko od svega nekoliko stihova, u kojima se pjesnik nastavlja igrati s jezikom, što je ovdje izraženije zbog kratkoće pjesama. Pjesme su to upućene ženskoj osobi, s naglašenom bliskošću i taktilnošću, neke i otvorenije ljubavne (poput primjerice Boja tvoje duše ili pak Jedina vatra). Zbirku zaključuju dvije pjesme koje, vjerujem, ponajbolje dočaravaju ideje kasnijeg Jiménezova pjesništva, pred tu sudbonosnu 1956, a naposljetku i 1958. godinu. Naslovljene A Bog? i Nas dvoje u višoj zbilji pjesme su to koje boga, posve konkretno, lociraju u zagrljaj one s kojom mu je mrijeti i vratiti se na početak, u višu zbilju. „Pa nek sva smrt dođe!“

Ovaj tekst zaključit ćemo konstatacijom da je Jiménez pjesnik „od onih kakvih danas više nema”, kako stoji u Telećanovu proslovu. Dodat ćemo i: pjesnik koji kao da je znao što se krije iza jezika i u svojoj poeziji otkrio nam samo dio. Ostatak jest dokučiv, ali samo onima koji zarone duboko.