Oskarovka u Parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva

U Filmskoj enciklopediji LZMK, jednoj od najboljih na svijetu, pronaći ćemo samo dvije Glende – američku glumicu Glendu Farrell (1904–1971) i britansku glumicu Glendu Jackson. Glendi je Jackson majka, radnica, ime nadjenula po američkoj glumici, u to vrijeme holivudskoj zvijezdi kojoj je sjaj dosad gotovo posve izblijedio. Uistinu će danas malotko, čak i među upućenijima u kinematografiju, iz puške prepoznati njezino ime i sjetiti se da je nastupila u svojedobno vrlo cijenjenim, još uvijek uglednim društveno angažiranim kriminalističkim filmovima kao što su Mali Cezar (Little Caesar, 1931) i Ja sam bjegunac iz zatvoreničkih lanaca (I Am a Fugitive From a Chain Gang, 1932), oba u režiji Mervyna LeRoya, ili popularnoj glazbeno-plesnoj razonodi Kopačice zlata iz 1937. (Gold Diggers of 1937) Lloyda Bacona.

Glenda Jackson

Glenda Jackson također je postala ne samo glumica nego i filmska zvijezda, a najveću je slavu dosegnula u prvom dijelu filmske karijere. Već trećim filmom u kojem je glumila veliku ulogu osvojila je 1971. Oscar za glavnu žensku ulogu. Posrijedi je bila razmjerno ekscentrična romantična drama Zaljubljene žene (Women in Love, 1969), prema istoimenu romanu D. H. Lawrencea iz 1920, u režiji ekspresivnoga Kena Russella. Velika uspješnica u domovini, nemala u svijetu, poveliku je pozornost privukla oduljim prizorom u kojem se dvojica glavnih glumaca, Alan Bates i Oliver Reed, posve obnaženi hrvaju ispred rasplamsale vatre u kaminu otmjenoga zdanja dobrostojeće provincijske gospode. Scena koja se usijeca u sjećanje nije izgubila na dojmljivosti, Bates i Reed su također ostvarili izvrsne uloge, među najboljima u svojim karijerama, no najvažniju nagradu osvojila je Glenda Jackson. Njezino tumačenje kiparice Gudrun Brangwen, žiteljice engleskoga rudarskog gradića 1920, može se smatrati tipičnim izrazom njezine glumačke ličnosti kojom je osvojila publiku i kritiku. Proglašavali su je jednom od najboljih glumica desetljeća, čak najvećom filmskom glumicom 1970-ih, a spominjao se i epitet „nove Bette Davis“. Snažne fizičke prisutnosti, pomalo grubih crta lica, osobito markantno oblikovanih usana koje kao da žive zasebnim životom, Glenda Jackson utjelovila je Gudrun kao nenametljivo samopouzdanu osobu koja misli svojom glavom, drži se ravnopravnom sa svakim oko sebe, ne pokorava se tradicionalnim pravilima ni očekivanim modelima ponašanja žene toga statusa. U odnosu s drugima blago provocira, neprestano je u stavu nadmudrivanja i odmjerene drskosti, no vazda u okvirima pristojnosti, nikad u afektu ni bez nadzora nad samom sobom i okolnostima. Mozga, analizira, inteligentno sagledava, praktično djeluje, osjećaji ne nadvladavaju razum. Donekle ironično, malčice s visoka, samorazumljivo autoritativno, no s duhom i razumijevanjem, bez umišljaja ili samoživosti. U svemu tome na svoj način ženstvena te „neinhibirano, hladno erotična“, proglašena je vodećom filmskom predstavnicom tipa suvremene emancipirane žene. „Njezino tijelo, lice, oči bili su dirljivo prirodni jer nije gubila vezu s onim najistinskijim u svojoj duši, duši divne žene“, opisao je čaroliju fotograf Bo Lutoslawski, koji ju je 1980-ih fotografirao u kazalištu. Godinama poslije, kritičarka Marilyn Stasio zapisala je: „Njezino izražajno lice zrcali misli, a prikriva osjećaje.“ Sljedeći Oscar, ponovno za glavnu žensku ulogu, Glenda Jackson osvojila je ulogom modistice u romantičnoj komediji Ljubavnik velikog stila (Touch of Class, 1973) Melvina Franka, znatno slabijem ostvarenju, no u kojem je igrala s podjednakim autoritetom. Ni na jednu od te dvije svečane dodjele Oscara nije došla. Nominirana je bila još dvaput: za Nedjelju, prokletu nedjelju (Sunday Bloody Sunday, 1971) Johna Schlesingera i Heddu (1975) Trevora Nunna, a osobito zapaženo bilo je njezino tumačenje kraljice Elizabete I, u igranom filmu Marija Stuart (Mary, Queen of Scots, 1971) Charlesa Jarrotta i u BBC-jevoj TV-seriji Elizabeta (Elizabeth R, 1971).

S Kenom Russellom snimila je još četiri filma, među kojima se izdvajaju Ljubitelji glazbe (The Music Lovers, 1971) o Petru Iljiču Čajkovskom, a važna je bila i suradnja s Peterom Brookom, u kazalištu (Royal Shakespeare Company) i u dvama filmovima. Brookova dojmljiva ekranizacija komada Marat / Sade (1967) osigurala joj je ulogu u Zaljubljenim ženama. U osobnom susretu prigodom biranja glumaca, Kenu Russellu nije se učinila pogodnom ni zanimljivom, no kad je pogledao Brookov film, shvatio je da je „veličanstvena na ekranu“.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća popularnost joj je počela opadati, a početkom devedesetih posvetila se politici. Od 1992. do 2015. bila je zastupnica laburista u Parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva. Njezini su govori i ideje imali odjeka i ostavljali traga, ne samo zato što je prethodno bila zvijezda. Najčešće se ističe njezino ustrajno zalaganje za solidarnost i rodnu ravnopravnost te oponiranje mnogočemu što je Ujedinjenom Kraljevstvu namrla bivša premijerka Margaret Thatcher, koja je, tvrdila je Glenda Jackson, „mane predstavljala kao vrline“.

Kad se vratila glumi, u kazalištu, na radiju, televiziji i filmu, ponovno je obasuta pohvalama i nagradama, među kojima su najuglednije Tony za ulogu u brodvejskoj predstavi Tri visoke žene (Three Tall Women) Edwarda Albeeja 2018. te BAFTA i Emmy za ulogu dementne umirovljenice u TV-filmu Elizabeth je nestala (Elizabeth is Missing, 2019) Aisling Walsh.

Preminula je 15. lipnja 2023., nakon kratke bolesti, u londonskom domu koji je dijelila s obitelji sina, kolumnista Daniela Hodgesa, rođena u braku s kazališnim menadžerom i glumcem Royem Hodgesom.