Nepretenciozan izbor

Prošlo je već desetak godina od posljednje baletne večeri u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Sastavljanje baletne večeri može biti teže ako se želi uspostaviti okosnica određenih koreografskih stilova i plesnih estetika. Može biti i lakše, kao ovom prigodom, kada se spoji nekoliko raznolikih koreografskih pristupa, pa se svaki gledatelj može neobavezno zabaviti uspoređivanjem, traženjem sličnosti i razlika. Forma baletne večeri mogla bi, a i trebala, poslužiti za upoznavanje publike makar sa sažetim prikazom kanona suvremenih koreografskih kretanja i njihovim glavnim nositeljima, u čemu je naša baletna scena i dalje manjkava.

Tako je posljednja premijera Baleta HNK-a bila izbor njegova novog ravnatelja Massimiliana Volpinija, koji je, kao svaki izbor, samo jedan od mogućih, imenâ koja se možda uklapaju u mainstream, ali nisu kanonska. Premijera se zbila u trenutku transformacije baletnog ansambla, kada se velik dio starijih članova ansambla opraštao od publike završnim kolom u izvedbama opere Ero s onoga svijeta, pred odlazak u mirovinu. Dotle su njihovi mlađi kolege uvježbavali tri kraća baleta, u očekivanju dolaska petnaestak novih članova odabranih na nedavnoj velikoj međunarodnoj audiciji. Sada je pred svima njima izazov konsolidiranja zapravo novog ansambla na jesen, za postojeći i planirani novi repertoar.

Natalia Kosovac u koreografiji Scratch M. Volpinija / Foto Novković

Massimiliano Volpini pozvao je Philippea Kratza i Francesca Nappu za zajedničku večer Prelaženje linije. Koja je linija prijeđena i je li uopće, nije bilo jasno, no jasno je da su zvučni naslovi uvijek potrebni. Najstarijeg od trojice koreografa, u srednjim pedesetim, Talijana Volpinija, upoznali smo na 26. Muzičkom biennalu 2011, kada je u Varaždinu, s festivalskim ansamblom, postavio psihološki balet o napetostima, strahu i agresiji Zovem se Nitko Frane Đurovića. Kao plesač bio je solist u više talijanskih baletnih ansambala, uključujući Scalu. Kao koreograf djeluje tridesetak godina u raznim produkcijama, između ostalih u onima Roberta Bollea. Sada je, u svojemu Scratch (Ogrebotina) pokupio vrhnje jer ga je, na špici, postavio za šestero prvaka – Nataliju Kosovac, Mirunu Miciu, Rieku Suzuki, Guilhermea Gameria Alvesa, Takuyu Sumitomoa i Simona Yoshidu, na mješavinu klasičnoga klavira i elektronične glazbe Davidea Booste Dilea, u njegovoj živoj izvedbi.

Polazeći od klasične baletne tehnike, Volpini napušta zadane kodove. Piruete se, primjerice, izvode izvan balansa savršene vertikale, pa onda kodove ponovo spaja kako bi poentirao ljepotu i privid lakoće klasične tehnike. Plesači se zapravo bave svojim svakodnevnim pokretima, uz određene odmake, no najvažnije je da time iskazuju ljepotu i eleganciju tijela, osobito Natalia Kosovac. Dueti su vrlo lijepi, kao i tercet, no završni je zajednički ples bio suvišan. Njime je izvedba, poslije efektnog trećeg dueta, pala.

Druga koreografija, S – najmlađeg od trojice autora, Nijemca Philippea Kratza (1985) afirmirana u Italiji – plesno je viđenje mita o Sizifu, na glazbu albuma Lovotic grupe Soundwalk Collective. Mit o Sizifu instrumentaliziran je za trenutačno vrlo živu problematiku umjetne inteligencije. Sposobnost umjetne inteligencije da određeni zadatak ponavlja u beskraj, ako je potrebno, idealno je prispodobljena stilu suvremenoga Kratzova plesa što su ga s mnogo energije usvojili i upornošću ponavljanja izrazili Helena Troha, Mutsumi Matsuhisa, Yoko Yoshioka, Pavel Savin i Adam Harris.

Energije nije nedostajalo ni u trećoj koreografiji, Phases Europljanina sklona svestranu umjetničkom izražavanju Francesca Nappe, bivšega plesača Baleta Monte Carla, Danskoga kraljevskog baleta i Nederlands Dans Theatrea. Snažno ritmizirana glazba Philipa Glassa, Michaela Torkea i Stevea Reicha – u obradama za kvartet saksofona, u živoj izvedbi Zagrebačkoga kvarteta saksofona u sastavu Dragan Sremec, Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drvenšek, te dvanaestero članova Baleta – iznjedrila je mnoštvo intenzivnih, razbacanih pokreta te ekspresivnih pokreta torza i drugih dijelova tijela. Ples je ovdje najuže bio povezan s glazbom i njezinom izvedbom, u svim fazama tog procesa.

Nappeove Phases bljesnule su kao zabavan i vedar završetak baletne večeri (kostimografkinja Mia Rejc Prajninger, oblikovatelj svjetla Valerio Tiberi), dajući joj u cjelini nepretenciozan karakter, što joj najbolje i odgovara. Sve su tri koreografije podjednaka trajanja od dvadesetak minuta, u kojem se vremenu može izraziti sve što koreograf želi reći. Možda je zamisao večeri Prelaženje linije trebala biti preispitivanje mogućnosti za dijalog i odnos između klasičnog i suvremenog u baletu, mogućnosti njihove interakcije i spajanja. Ne znam zašto bi to trebalo preispitivati jer su najraznolikiji plesni izričaji već niz godina sastavni dio repertoara Baleta HNK-a.