Najmoćniji živući stogodišnjak

Priča kaže da je na proslavi osamdesetog rođendana Winstona Churchilla neki mladi fotograf skupio hrabrost, prišao slavljeniku i čestitao mu rekavši: „Od srca vam želim da za dvadeset godina dobijem priliku fotografirati vas na vašem stotom rođendanu.“. „Ne znam zašto ne biste dobili priliku“, odgovorio je dovitljivi Churchill dodavši: „Izgledate prilično dobro za svoje godine, trebali biste biti živi i zdravi i za dvadeset godina.“ No anegdota je ipak ostala samo anegdota. Budući da je preminuo u 91. godini života, Churchill ipak nije doživio da ga spomenuti fotograf ovjekovječi na proslavi njegova stotog rođendana.

Henry Kissinger na proslavi 100. rođendana 20. VI. u bavarskom Fürthu / Snimio Daniel Vogl / DPA / PIXSELL

Među ljudima za koje se s punim pravom može reći da su obilježili 20. stoljeće posebno mjesto pripada i Henryju Kissingeru, američko-njemačkom političaru i diplomatu, nositelju Nobelove nagrade za mir, šefu američke diplomacije sedamdesetih godina i jednom od najbližih suradnika predsjednika Nixona. Kissingera se i danas čita, ali i citira i pita za mišljenje i savjet. Naime, za razliku od Winstona Churchilla, Henry Kissinger nedavno je proslavio stoti rođendan.

Ta vijest ne bi dobila toliko medijskog prostora, barem ne u Europi, da je vitalni stogodišnjak rođendan proslavio u krugu obitelji, uz pokoju prigodnu izjavu ili fotografiju. No po svojoj želji Kissinger je stoti rođendan proslavio i u rodnom bavarskom gradu Fürthu, u kojem je 27. svibnja 1923. došao na svijet kao Heinz Alfred, sin roditelja židovskoga podrijetla. Bavarska proslava nije održana na sam stoti rođendan velikoga Kissingera, već 20. lipnja, kao posljednji u nizu nekoliko prigodnih događaja održanih uglavnom u SAD-u. Kissinger se ovih dana vratio u Njemačku kako bi odao počast bavarskim korijenima i podsjetio svijet da nije samo Amerikanac. Uostalom, bavarski akcent u svojim njemačkim obraćanjima, primjetan i u njegovu engleskom govoru, nikada nije ni pokušao sakriti.

Bavarska proslava Kissingerove stogodišnjice održana je u gradskoj kazališnoj kući u Fürthu, u kojoj je slavljenik prije devedeset godina u pratnji oca prisustvovao izvedbi Beethovenove opere Fidelio. I to, kako je sam izjavio, prilično nevoljko. Zgodan prigodni program Kissingerove proslave bio je spoj staroga i mladoga. Nije bilo bolje odluke organizatora nego da uz vitalnoga stogodišnjaka i nekoliko također vremešnih govornika na pozornicu kazališta pozovu lokalni školski zbor i orkestar, koji su od rođendanske proslave nobelovca učinili pravu feštu. Simbolika je time veća što djeca pohađaju gimnaziju u kojoj je slavljenikov otac predavao prije no što je 1938. zbog židovskog podrijetla bio prisiljen napustiti Njemačku. Nakon aktualnoga njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, koji se slavljeniku i publici obratio videoporukom, uslijedile su poruke gradonačelnika Fürtha Thomasa Junga, lokalnog političara koji upravo Kissingeru zahvaljuje pozornost svjetske javnosti, predsjednika bavarske vlade Markusa Södera, bivšeg predsjednika i aktualnog zastupnika Bundestaga Wolfganga Schäublea, njemačkog diplomata Wolfganga Ischingera, dugogodišnjeg šefa Minhenske sigurnosne konferencije i drugih.

Stoti Kissingerov rođendan bio je povod da se na rodnu kuću slavljenika postavi spomen-ploča i da bivši šef američke diplomacije dobije Maksimilijanov orden, najveće odličje koje postoji u Bavarskoj. Nakon što mu je predsjednik bavarske vlade uručio Maksimilijanov orden, Kissinger se kratko obratio zahvalivši njemu, svojim potomcima koji su sjedili u publici i svojim roditeljima, koji unatoč progonu nikada nisu zaboravili lijepe dane provedene u Fürthu.

O Kissingeru se posljednjih dana govorilo i pisalo, isticalo zasluge i prigovaralo zbog eventualnih pogrešnih poteza. Ipak, simpatizeri i kritičari Henryja Kissingera složni su u jednom. Vitalni stogodišnjak rijedak je primjer osobe koja je veću slavu doživjela nakon funkcije koju je obnašala nego tijekom mandata.

Među crticama koje je Kissingerov biograf Wolfgang Seybold naglasio u jednom intervjuu istaknimo ovu. Šest godina nakon što je 1938. s roditeljima bio prisiljen napustiti Njemačku, Kissinger se 1944. vratio u rodnu zemlju kao američki vojnik, poput mnogih mladih pripadnika židovske zajednice kojima nije bilo mrsko boriti se protiv režima zbog kojeg su napustili svoje domove. No mudri mladić već se tada razlikovao od brojnih suboraca, koje je upozorio da se prema Nijemcima ne smiju ponašati onako kako su se Nijemci ponašali prema njima. I predsjednik bavarske vlade Söder istaknuo je u svom govoru Kissingerovu veličinu da na vlastiti progon s kraja tridesetih godina ne odgovori bijesom i mržnjom, što bi „ljudski bilo itekako razumljivo“. Naime, nakon 1945. Henry Kissinger i osobno i političkim djelovanjem pružio je novu priliku svojim bivšim susjedima. Oprost i prilika za novi početak nešto je što svatko od nas može naučiti od Kissingera.

Markus Söder nije propustio naglasiti poruku koju je Kissinger u ranijem intervjuu u njemačkom Spiegelu poslao svojim kolegama dužnosnicima, a koja mu se očito urezala u sjećanje. Već ostarjeli Kissinger pozvao je u intervjuu dužnosnike da svoje odluke ne donose iz straha, već vođeni vizijom, dodavši da se do velikih ciljeva najbolje dolazi malim koracima. Poruke poslane s jedne rođendanske proslave u malom bavarskom gradu nose težinu dostojnu povijesti.