Moje pjesme, moji snovi

Moje pjesme, moji snovi

„Svaki je koncert kao neki san“, rekla je Josipa Lisac u razgovoru za Vijenac, pokušavajući dočarati važnost koncertnog trenutka. To očito nije tek zgodna dosjetka. Prema autentičnim svjedočenjima, snovi i kreativnost oduvijek su išli ruku pod ruku, ne samo u glazbi. Slavni škotski pisac Robert Louis Stevenson doslovno je 1886. „odsanjao“ nekoliko ključnih sekvenci iz romaneskne psihološke fantazije Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea. Bila je to, naravno, više noćna mora nego običan san. I glasovito čudovište Victor Frankenstein život je počelo u snovima svoje stvoriteljice Mary Shelley. Sadržaji snova mogu nam se učiniti bizarnima ili „nelogičnima“, ali kroz njih progovara naša podsvijest, tvrde mnogi.

Skladni i živopisni snovi katkada se pretoče u pjesmu. Jednoga se jutra 1965. godine Paul McCartney probudio nakon iznimno kreativna sna, u kući tadašnje djevojke Jane Asher u londonskoj ulici Wimpole. Odsanjao je melodiju budućeg klasika Yesterday, pa ju je u strahu da mu ne izmakne iz pamćenja odmah odsvirao na klaviru i zabilježio akorde. No mučilo ga je još nešto: je li možda podsvjesno plagirao  tuđu pjesmu? Tjednima je obilazio diskografske kuće provjeravajući je li netko negdje tu melodiju već čuo, pa ju je tek nakon svih negativnih odgovora proglasio svojom, i u kolovozu te godine uvrstio na singlicu Beatlesa. Uzgred, na njoj ne nastupa nitko od preostale trojice članova: u finalnoj snimci Yesterday čujemo tek Paulovu akustičnu gitaru, vokal i gudački kvartet. Gotovo istovremeno, 1965, njihovi rivali Rolling Stonesi skladali su Satisfaction, za koju autor glazbe Keith Richards također tvrdi da ga je „posjetila“ u snu – barem jedan njezin dio, onaj prepoznatljivi gitaristički  rif.

Paul mu nije ostao dužan. Koju godinu poslije, u jesen 1968, odsanjao je i baladu Let It Be. Zateklo ga je to usred teškog životnog razdoblja – jedne noći, nakon što je zaspao, ukazao mu se lik pokojne i neprežaljene majke Mary. „Ne brini se“, tješila ga je, „sve će biti u redu.“ „Let it be.“ I tako je nastao još jedan klasik: „When I find myself in trouble, mother Mary comes to me..“ Nije čudno da je pjesma zahvaljujući stihovima (majka Mary? Djevica Marija?) odmah zadobila religijske konotacije.

Mnogo je drugih primjera, među kojima je Purple Haze Jimija Hendrixa, ali i The Prophet’s Song, manje razvikana pjesma Briana Maya s prijelomnog albuma grupe Queen A Night At The Opera. Johnny Cash kaže da je pjesmu The Man Comes Around napisao inspiriran snom o kraljici Elizabeti II.  A kad su početkom osamdesetih Michael Stipe, Peter Buck, Mike Mills i Bill Berry odlučili osnovati rock-sastav, nisu se bez razloga prozvali R.E.M. (rapid eye movement), prema fazi spavanja u kojoj je moždana aktivnost najintenzivnija. I u kojoj sanjamo najčešće.

No u potrazi za pjesmama iz snova ne moramo zalaziti duboko u prošlost. Posljednji, ovogodišnji album Paula Simona 33-minutna je suita Seven Psalms, koncipirana od sedam „stavaka“ – termin pjesma ovdje doista nema mnogo smisla, jer glazba teče bez stanke, vlastitom unutarnjom logikom.  Kontura tog neobičnog djela koje ipak zadržava ključne elemente Simonove estetike (mnogo folka, ponešto bluesa) oblikovala se iz serije snolikih stanja, nalik kreativnom transu, u koje je njujorški pjevač utonuo nekoliko puta. Prema vlastitu prisjećanju snovi su mu „nešto govorili“ iako u prvi mah nije uspio razaznati što to točno znači. No san je bio toliko sugestivan da je počeo zapisivati riječi, a potom bi napisao glazbu... i s vremenom sve je počelo dobivati širi i dublji smisao.

Okolnosti nastanka albuma upućuju na neku vrstu „onostranog iskustva“, a sam naziv, Sedam psalama, još izravnije osvjetljava duhovnu dimenziju cijele priče. Stoga će mnogi, uključujući sama autora, album nazvati „duhovnim putovanjem“ koje je, kaže, „rezultat unutarnje rasprave sa samim sobom o vjerovanju, ili o nevjerovanju“.

Ili je možda u širem smislu riječ o kraju putovanja, barem onog profesionalnog – o svršetku karijere? Gotovo da nema kritičara koji ovdje ne naslućuje oproštaj od publike na način na koji su to posljednjim ostvarenjima učinili David Bowie i Leonard Cohen. Prvi s albumom Blackstar, a drugi s ostvarenjem You Want It Darker – oba su objavljena 2016, u godini njihove smrti. Budući da je  psalam pjesma religioznog sadržaja, nabožna pjesma, i s obzirom na to da Simon nikada nije pisao izravno duhovnu glazbu, ta teza (bez obzira na to što sadrži zloslutna predviđanja) nije bez osnova. Ako je doista u pitanju rastanak, neka to bude zbogom publici, zaslužena mirovina. Nadamo se da je 81-godišnji Paul još dobra zdravlja. Doduše, glas mu je putem izgubio dio nekadašnje čistoće, ali još zvuči vitalno i suptilno, kao što je njegova instrumentalistička vještina neupitna – usporedimo li ga s većinom kolega iz kantautorske branše, Simonu je na akustičnoj gitari malo tko ravan.

Novi album Paula Simona Seven Psalms nastao je
iz serije snolikih stanja, nalik kreativnom transu

Istina, ovdje se više usredotočio na spiritualnu potragu nego na melodijsku imaginaciju – riječ Lord svojevrsna je provodna nit koja pridonosi dojmu koherentne cjeline: „Gospod je glazba koju čujem / duboko dolje, u dolini nedostižnog.“ Zvučna slika puna je finesa, a raskošnoj teksturi pridonose i glasovi britanskog zbora  VOCES8 te najdraža gošća, pjevačica i dugogodišnja supruga Edie Brickell.

Sa ili bez Arta Garfunkela, s kojim je izveo (i sve ih autorski potpisao) neke od najljepših pjesama u povijesti popularne glazbe, Simonova diskografska karijera traje više od šest desetljeća. Većina solo albuma također mu je impresivna. Ako već treba završiti sada, neka to bude ovako, između sna i jave, mirno i u društvu onih koji mu najviše znače. Nitko od njegove publike neće biti sretniji ako se nakon nekog vremena ipak predomisli – i barem još jednom vrati u studio.

Skladni i živopisni snovi katkada se pretoče u pjesmu. Jednoga se jutra 1965. godine Paul McCartney probudio nakon iznimno kreativna sna, u kući tadašnje djevojke Jane Asher u londonskoj ulici Wimpole. Odsanjao je melodiju budućeg klasika Yesterday, pa ju je u strahu da mu ne izmakne iz pamćenja odmah odsvirao na klaviru i zabilježio akorde. No mučilo ga je još nešto: je li možda podsvjesno plagirao  tuđu pjesmu? Tjednima je obilazio diskografske kuće provjeravajući je li netko negdje tu melodiju već čuo, pa ju je tek nakon svih negativnih odgovora proglasio svojom, i u kolovozu te godine uvrstio na singlicu Beatlesa. Uzgred, na njoj ne nastupa nitko od preostale trojice članova: u finalnoj snimci Yesterday čujemo tek Paulovu akustičnu gitaru, vokal i gudački kvartet. Gotovo istovremeno, 1965, njihovi rivali Rolling Stonesi skladali su Satisfaction, za koju autor glazbe Keith Richards također tvrdi da ga je „posjetila“ u snu – barem jedan njezin dio, onaj prepoznatljivi gitaristički  rif.

Paul mu nije ostao dužan. Koju godinu poslije, u jesen 1968, odsanjao je i baladu Let It Be. Zateklo ga je to usred teškog životnog razdoblja – jedne noći, nakon što je zaspao, ukazao mu se lik pokojne i neprežaljene majke Mary. „Ne brini se“, tješila ga je, „sve će biti u redu.“ „Let it be.“ I tako je nastao još jedan klasik: „When I find myself in trouble, mother Mary comes to me..“ Nije čudno da je pjesma zahvaljujući stihovima (majka Mary? Djevica Marija?) odmah zadobila religijske konotacije.

Mnogo je drugih primjera, među kojima je Purple Haze Jimija Hendrixa, ali i The Prophet’s Song, manje razvikana pjesma Briana Maya s prijelomnog albuma grupe Queen A Night At The Opera. Johnny Cash kaže da je pjesmu The Man Comes Around napisao inspiriran snom o kraljici Elizabeti II.  A kad su početkom osamdesetih Michael Stipe, Peter Buck, Mike Mills i Bill Berry odlučili osnovati rock-sastav, nisu se bez razloga prozvali R.E.M. (rapid eye movement), prema fazi spavanja u kojoj je moždana aktivnost najintenzivnija. I u kojoj sanjamo najčešće.

No u potrazi za pjesmama iz snova ne moramo zalaziti duboko u prošlost. Posljednji, ovogodišnji album Paula Simona 33-minutna je suita Seven Psalms, koncipirana od sedam „stavaka“ – termin pjesma ovdje doista nema mnogo smisla, jer glazba teče bez stanke, vlastitom unutarnjom logikom.  Kontura tog neobičnog djela koje ipak zadržava ključne elemente Simonove estetike (mnogo folka, ponešto bluesa) oblikovala se iz serije snolikih stanja, nalik kreativnom transu, u koje je njujorški pjevač utonuo nekoliko puta. Prema vlastitu prisjećanju snovi su mu „nešto govorili“ iako u prvi mah nije uspio razaznati što to točno znači. No san je bio toliko sugestivan da je počeo zapisivati riječi, a potom bi napisao glazbu... i s vremenom sve je počelo dobivati širi i dublji smisao.

Okolnosti nastanka albuma upućuju na neku vrstu „onostranog iskustva“, a sam naziv, Sedam psalama, još izravnije osvjetljava duhovnu dimenziju cijele priče. Stoga će mnogi, uključujući sama autora, album nazvati „duhovnim putovanjem“ koje je, kaže, „rezultat unutarnje rasprave sa samim sobom o vjerovanju, ili o nevjerovanju“.

Ili je možda u širem smislu riječ o kraju putovanja, barem onog profesionalnog – o svršetku karijere? Gotovo da nema kritičara koji ovdje ne naslućuje oproštaj od publike na način na koji su to posljednjim ostvarenjima učinili David Bowie i Leonard Cohen. Prvi s albumom Blackstar, a drugi s ostvarenjem You Want It Darker – oba su objavljena 2016, u godini njihove smrti. Budući da je  psalam pjesma religioznog sadržaja, nabožna pjesma, i s obzirom na to da Simon nikada nije pisao izravno duhovnu glazbu, ta teza (bez obzira na to što sadrži zloslutna predviđanja) nije bez osnova. Ako je doista u pitanju rastanak, neka to bude zbogom publici, zaslužena mirovina. Nadamo se da je 81-godišnji Paul još dobra zdravlja. Doduše, glas mu je putem izgubio dio nekadašnje čistoće, ali još zvuči vitalno i suptilno, kao što je njegova instrumentalistička vještina neupitna – usporedimo li ga s većinom kolega iz kantautorske branše, Simonu je na akustičnoj gitari malo tko ravan.

Istina, ovdje se više usredotočio na spiritualnu potragu nego na melodijsku imaginaciju – riječ Lord svojevrsna je provodna nit koja pridonosi dojmu koherentne cjeline: „Gospod je glazba koju čujem / duboko dolje, u dolini nedostižnog.“ Zvučna slika puna je finesa, a raskošnoj teksturi pridonose i glasovi britanskog zbora  VOCES8 te najdraža gošća, pjevačica i dugogodišnja supruga Edie Brickell.

Sa ili bez Arta Garfunkela, s kojim je izveo (i sve ih autorski potpisao) neke od najljepših pjesama u povijesti popularne glazbe, Simonova diskografska karijera traje više od šest desetljeća. Većina solo albuma također mu je impresivna. Ako već treba završiti sada, neka to bude ovako, između sna i jave, mirno i u društvu onih koji mu najviše znače. Nitko od njegove publike neće biti sretniji ako se nakon nekog vremena ipak predomisli – i barem još jednom vrati u studio.