Modusi plesnog zajedništva

Programom zgusnutim u pet dana Tjedan suvremenoga plesa zaključio je četvrto desetljeće postojanja. Predstava je manje nego prethodnih godina, ali, uz iznimku ili dvije, izbor je solidan, a gledalište popunjeno. Među licima gledatelja vidljivo je manje onih s domaće plesne scene. Većina prikazanih predstava ponovo se okreće vrijednostima zajedništva, ili barem traži mogućnosti zajedničkoga bivanja i stvaranja, načine suradnje i međusobne potpore. Ozračje je radno, nimalo slavljeničko. Tako bi se otprilike moglo sumirati ovo izdanje okruglog broja.

Snimio Alfred Mauve

Izvedbeno događanje kao društvena koreografija

Kao festivalske vrhunce istaknula bih Ples nije za nas Omara Rajeha, Set of Sets Guyja Nadera i Marije Campos te Agendu Simone Aughterlony i Saše Božića. Omar Rajeh kazališno događanje doživljava kao javno okupljanje na koje su se ljudi uputili vođeni različitim razlozima, no u grupu ih povezuje osjećaj zajedništva potaknut već očekivanjima od predstave, potom svjedočenje ogoljivanju izvođača i dijeljenje intime, afekata i emocija, izlaganje istim izvedbenim elementima, primjerice čitanju projicirana teksta ili slušanju glazbe. Pripadnost grupi, privremenoj izvedbenoj zajednici razvija se unatoč različitosti okupljenih ili činjenici da se možda ne poznaju. Jednako su izloženi djelovanju izvedbe, imaju slične zahtjeve i jednaka prava. S obzirom na to sudjelovanje u događanju svojevrsna je društvena koreografija, usporediva i s društvenim okupljanjima kao što su prosvjedni skupovi. Stoga izvedbeno događanje, ples i pokret sam imaju moć mijenjanja ustaljena poretka stvari. Utoliko ni Ples nije za nas nije (samo) plesni solo.

Libanonski umjetnik Omar Rajeh pokretač je festivala Bejrutska međunarodna plesna platforma, plesne mreže Maqamat te centra izvedbenih umjetnosti Beirut Citerne, koji je nakon ekonomskoga i političkog kolapsa u Libanonu demontiran i s djelovanjem nastavio samo kao digitalna platforma. Ta ga je situacija nagnala na preseljenje u Lyon, gdje mu je budućnost kao plesnom umjetniku izglednija. Uz promišljanje ili „koreografiranje“ publike, Ples nije za nas koreografijom i sadržajem projicirana teksta te plesanim dionicama govori o umjetnikovim dvojbama i slobodama, uvjetnim, približnim, nikad dokraja izborenim osim, možda, u trenutku plesanja u kojem se usredotočenošću na pokret oslobađa svega ostaloga.

Ima li pravo plesati, ima li pravo na promjenu, smije li napustiti goruću situaciju, smije li sanjati? Tekst na dvama jezicima (engleskome i arapskom) i dvama pismima prepleće činjenice o Beirutu i planiranim umjetnikovim projektima s poetičnim, sentencijalnim zapisima na temelju opažanja prirode te sjećanjima na život u Libanonu, druženje s bližnjima, vlastiti put i odluke da se unatoč razaranjima i gubicima posveti plesu kao najrevolucionarnijem i najprovokativnijem izboru, kao i s uputama o izvođenju kao stanovitim metatekstom. Rasporedom i grafijom pojedinih segmenata te ritmom njihova izmjenjivanja tekst je i vizualno koreografiran. Iskazom topao i sugestivan, mekim, gipkim, protočnim pokretima i s velikom lakoćom u izvođenju brzih mini koreografija prstiju i šaka, izbjegavajući pakiranje koncepta u estetizirane prostorne kompozicije, Rajeh vjeruje u snagu tijela, prisutnosti, dijeljenja iskaza.

Ideja o kretanju bez kraja i konca

Nazivom podsjećajući na kultni Set and Reset Trishe Brown, ujedno i na odnos zadanosti i slobode u izvođenju te apstraktnost koreografije, kontinuirani tijek varirana pokreta i izbacivanje tijela i pokreta iz centra gravitacije, Set of Sets Guyja Nadera i Marije Campos i još petero suizvođača prenosi ideju o kretanju bez kraja i konca. Repetitivnost vrtnje i variranje kružnoga gibanja grupe ne zaustavlja se na neiscrpivosti kombinacija skupova, nego se sublimira prema transcendentnome. Jasno je to već iz polagana, meditativna hodanja plesača ukrug do postupna zbijanja u strukturiranije formacije da bi se tijelo ili tijela u stalnu kružnu previranju poduprta drugim suizvođačima ekstatično vinula, što je praćeno akumulacijama zvuka od jedva primjetna pucketanja do bogate zvučne, melodijske teksture.

Transično uzdizanje tipično je za mnoge kulture, a vrtnje kao jedan od repetitivnih obrazaca pomaka fokusa s materijalnosti na duhovno povezive su s cikličnošću prirode, beskrajem vremena, apsolutom. Na razini kombinatorike i koreografske kompozicije, početna situacija variranjem i otklonima od nje i svake sljedeće kombinacije perpetuira se unedogled, varijabilnost pritom osigurava stalnu progresiju: postojanost okosnice i neponovljivost svake izvedbe. S ubrzanjem kružna gibanja grupe najvećim izazovom za izvođače postaje kako svladati centrifugalnu silu i prkositi gravitaciji, kako nadići granice tijela. Usklađenost pokreta i fluidni prijelazi iz jedne formacije u drugu zahtijevaju nalaženje načina kako se prilagoditi drugomu tijelu izloženu jednako nepovoljnim uvjetima rotacije, veliku usredotočenost, spremnost na reakciju, prihvaćanje prijedloga suizvođača. Prepuštanje gravitaciji ujedno znači posve se prepustiti drugima, imati povjerenje u partnera koji uskače kao potporanj, pridržava tijelo ili ga podiže. Stalna igra prepuštanja i naizgled bestežinska lakoća pretakanja iz figure u figuru moguća je zahvaljujući suradnji i koordinaciji grupe, zajedničkim rješenjima, zajedničkom uspjehu.

Identiteti koji traju od jednog apdejtanja do drugoga

Između triju predstava, Agenda je najbliža onome što bi se moglo označiti kao recentno suvremeno u plesu, ili tomu teži. Okvir je klupska glazba i kolektivno plesanje, gledatelj se odmah nakon ulaska u izvedbeni prostor suočava s nabijenim, pulsirajućim ritmovima. Desetero plesača unisonim gibanjem na to energično odgovara sljedećih dvadesetak minuta potom se stišavajući u pojedinačnim dionicama. Građa proizlazi iz njihovih vlastitih, prilično različitih preokupacija, od opterećenosti zaradom, komunikacije i zabrana na društvenim mrežama do rodnih pitanja, seksualnog rada i psihotičnih stanja. Simone Aughterlony i Saša Božić tim materijalima pristupaju kolažno, ostavljajući ih da se razvijaju u svojim specifičnostima, bez interakcije ili većeg utjecaja jedne cjeline na drugu, bez miješanja ili preklapanja zasebnih svjetova. Agenda tako predočava iskustvo suvremenosti, neprestanu potrebu za povezivanjem i prihvaćanjem, samopredstavljanjem, samokreiranjem, uživanjem u vlastitoj slici, potrebu da se u svakom trenutku bude informiran kako se tko i gdje provodi, potrebu za dijeljenjem stvarnoga ili digitalnog prostora kojima cirkuliraju identiteti koji traju od jednog „apdejtanja“ mrežnog statusa do drugoga. Konzumacija gomile nebitnih sadržaja dovodi do prezasićenosti, ravnodušnosti, površnosti, interakcija nije ni moguća jer istinskoga interesa za onoga nasuprot nema. Stoga Agenda briše lažni sjaj sa zajedničkog su-bivanja, konstatirajući kako ne biti zajedno i kad hinimo da smo zajedno, pritom i ne pokušavajući iznaći alternativu. Ples, recentno suvremeni, za to nema snage.

U ostalome programu izvedene su Omma Josepha Nadja, Becoming Dancer Wonyounga Kima i Projekta Yiyin, Bjeguni Staše Zurovca i Balanescu kvarteta te Sinsonte Urške Centa i Marca de Ane.