Mir i zadovoljstvo u spektru zvučnih boja

Lijep i nadasve koristan običaj Hrvatskoga društva skladatelja da obilježi okrugle rođendane svojih članova kompozitora izvedbama presjeka njihova dosadašnjeg opusa u Maloj dvorani Lisinski nastavio se autorskim koncertom Vjekoslava Nježića (25. lipnja 1973) desetak dana prije u povodu njegova 50. rođendana. Takvim se autorskim koncertom pokušava možda malo šira javnost upozoriti na važne domete i preispitivanje dosadašnjeg opusa članova. Osobito se to čini važnim u slučajevima samozatajnih, a vrijednih skladatelja. Jer s rođendanskog koncerta Vjekoslava Nježića u pristojno ispunjenoj dvorani slušatelji su nedvojbeno mogli izaći mirni, ispunjeni i zadovoljni.

Ne težim pripadnosti određenim asocijacijama ili stilskim određenjima. Ne težim ni porukama ni značenjima. Oblikovanje zvuka u vremenu, uz strastveno iživljavanje, sasvim je dovoljno, citiraju se Nježićeve riječi na početku iscrpne programske knjižice, koja u izdanju Hrvatskoga društva skladatelja i Cantusa prati svaki rođendanski koncert i izvor je dragocjenih informacija i razmišljanja iz zanimljivog i živog razgovora s autorom. U izboru od pedesetak djela za slavljenički koncert sudjelovao je i sam autor, koji je na prijelazu koncertnih sezona 2023/24. i 2024/25. po dobru običaju izabran za rezidencijalnog skladatelja ansambala Hrvatske radiotelevizije. Pune i zamamne boje i specifičan, vrlo osoban odnos prema glazbenom vremenu, mogao se čuti već prije u orkestralnoj inačici ranije skladbe Chronostasis u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT-a u njegovu Majstorskom ciklusu.

Pijanistica Katarina Krpan i skladatelj Vjekoslav Nježić uz ansambl Cantus / Snimio Matej Grgić / Izvor Cantus Ansambl

Izvedba izbora djela slavljeničkog koncerta u kojoj je i autor sudjelovao povjerena je Cantus ansamblu pod ravnanjem Berislava Šipuša, Zagrebačkom kvartetu saksofona, a u programu su u zasebnim ulogama sudjelovali i solisti: violinist Ivan Novinc, violončelist Janko Franković i pijanistica Katarina Krpan uz višekratno sudjelovanje elektronike kojom se Nježić vrlo suptilnom, gotovo neprimjetnom, organskom, ali i vrlo prisutnom ugradnjom u djela posebno bavi. Koncert je pokrio Nježićevo stvaralaštvo od studentskih dana na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Stanka Horvata i skladbe Springtime za violinu i violončelo na početku večeri do praizvedbe Diptiha za klavir, elektroniku i komorni ansambl na kraju. Izbor djela opipljivo je jasno iscrtao skicu za portret skladatelja i njegova dosadašnjeg rada. Do potpune slike ostaje još dovoljno plodnih godina koje tek slijede. I prvo i posljednje djelo na programu je dvodijelno, a ta već zapažena dvodijelnost, binaran odnos koji Nježić spominje i u razgovoru, manje biva ekstremna suprotstavljenost, a više pastelno nježno izražen kontrast koji se očituje i u drugim predstavljenim djelima. Springtime, nastao na drugoj godini studija kao „vježba“ pisanja za gudače, poslije često izvođena na komornim koncertima, u savjesnoj izvedbi violinista Ivana Novinca i violončelista Janka Frankovića, uvela je u Nježićev glazbeni svijet složenih kompozitorskih postupaka, nenametljiv, a sugestivan u izrazu. Ta osobina skladatelja – koji nije ni izbliza glasan i nametljiv govornik koji se služi provjerenim efektima, ali stoga nije ništa manje uvjerljiv – provlačila se kroz cijelu koncertnu večer. Slijedio je Septet, čija složena faktura sedam solistički tretiranih dionica koje se susreću i razdvajaju u stalnoj pulsaciji traži maksimalnu angažiranost izvođača Cantusa, koje je objedinjavao dirigent Berislav Šipuš. Gotovo da nema skladatelja koji nije nešto napisao i za odličan i uvijek pouzdan Kvartet saksofona, a Nježić se u skladbi Jakovljev san poigrava bojama sastava čineći statičnu, a bojama raskošnu, zvukovnu sliku potpomognutu elektronikom u malim i dojmljivim pomacima iz drugoga plana i tako otvarajući nove prostore zvukovnih boja instrumenata.

Edo 2006 – triangulum za ansambl i sintetizator zvuka samo potrvrđuje kontinutet Nježićevih zamisli koje začudno nenametljivo ostvaruje uvijek novim kombinacijama u bogatom spektru boja, koje postiže u zaokruženoj, jasno iscrtanoj formi i s jasnim i izraženim osjećajem za moguće, odnosno optimalno trajanje skladbe. Na kraju izvrsno pripremljene i izvedene skice za glazbeni portret Vjekoslava Nježića o 50. rođendanu i uporaba dječje pjesmice u praizvedbi Diptiha za klavir, elektroniku i komorni ansambl Katarine Krpan, nježno izdaleka priziva djetinje uspomene kojima se, htjeli-ne htjeli, svi ponekad vraćamo. Svaka od skladbi starijeg i novijeg datuma još sadrži zametke koji pružaju mogućnosti novih razvoja. Možda u nekom drugom smjeru, ali zasigurno konzistentih zamisli u stvaralačkom glazbenom putu koji se tek može slutiti. Do neke sljedeće skladbe ili obljetničkog autorskog koncerta.