Marcus Marulus redivivus ili novo rađanje zatajene poezije Marka Marulića

Tardi ingeni est rivulos consectari, fontes rerum non videre.

Osobitost lijena duha je slijediti potočiće,
a ne vidjeti izvore stvari.

Ciceron, De oratore (2, 117)

Nedavno je hrvatska javnost sa zakašnjenjem registrirala da bi polumilenijski jubilej prvotiska Judite Marka Marulića (1521–2021), našega nacionalnoga epa, valjalo primjereno obilježiti. Uskoro bi trebalo znanstveno i na najvišoj državnoj razini popratiti i polumilenijski spomendan preminuća oca hrvatske književnosti (5. siječnja 2024), ali je izgledno da će i taj jubilej upasti u poznatu hrvatsku (ne)kulturu zaborava. Takav je pristup osobi i djelu Marka Marulića bio predvidiv nakon što su mjerodavna ministarstva Juditu izbacila („otkazala“) iz kanona školske lektire, čime je istraživanje Marulićeva djela, barem naizgled, postalo izlišno. Sigurno je, međutim, da više nema „kritične mase“ koja bi bila generator održive istraživačke kulture u hrvatskoj humanistici, u marulistici posebno. Zahvaljujući i „bolonjskomu procesu“, humanistika je na sveučilištima ionako gurnuta u egzotični zapećak „netrendovskih zaplotnjaka“.

Minijatura Ovidija, prema
Pandžiću autoportret Marula / Metamorfoze, 1489, samostan Košljun

Usprkos tomu, moje je čvrsto uvjerenje da Marulića i Juditu, kao i istraživanje zatajenih mu hrvatskih djela koja se u rukopisima čuvaju i u Zagrebu, nitko neće uspjeti „otkazati“. Prvi su razlog Marulićevi proročki stihovi (Judita VI, 433–438) da će slavu ponizne udovice Judite njegova Judita prenositi do Sudnjega dana „dokol svitu zemaljskomu počne gorit okol (tj. nebeski svod)“, odnosno, barem „dokla zemlja ova bude na karte sfolj (tj. na svitku papira, Petrakina je to metafora) slovinjska čtit slova“. Za prvih pet stoljeća toga „svitka papira“ ostvarilo mu se proročanstvo. Za jubilej Judite 2021. osobno sam priložio prvo povijesno-kritičko izdanje nacionalnoga epa, dijelom je dostupno i na svemreži.

https://www.academia.edu/73425319/Marko_Marulić_Judita_1521_2021_Critical_Edition_Z_Pandžić_ed_Dubrovnik_2021.

Drugi je razlog njegova prijelomna izmjena paradigme u hrvatskoj jezičnoj povijesti prema Danteovu modelu volgare illustre. Umjesto glagoljske tradicije, on kao normu uvodi „čisti narodni jezik hrvatski“. Slijedeći i tri ine metode Danteova umjetničkoga „koda“, koji donedavno u Juditi nije bio prepoznat, tj. kriptičkoga citiranja (parlar coperto), vidljivoga (slikarskoga) govorenja (visibile parlare) i integracije starih poeta (quelli ch’anticamente poetaro), preuzevši metafore najpoznatijih latinskih i talijanskih pjesnika u svoju poeziju, on hrvatsku književnost uvodi u „društvo“ najbolje „svjetske književnosti“ (Weltliteratur).

https://www.academia.edu/102523684/Visibile_parlare_Portret_Ovidija_kao_autoportret_Marka_Marulića

Treći je njegova genijalna umjetnička artikulacija i uzgorita povijesna protežnica političkoga utjecaja Judite u smislu neprekinute nacionalne borbe za slobodu, kako za Split 1501, kada je napisao prvi hrvatski i uopće slavenski umjetnički ep, tako i za hrvatski identitet i jezik u 19. i 20. stoljeću, navlastito od 1950. do državne samostalnosti 1991. Sve to mu je dalo u očima običnih hrvatskih ljudi „neotkazivu“, vječnu aureolu oca hrvatske umjetničke književnosti, tvorca nacionalnoga epa, kao i humanističkoga i umjetničkoga genija hrvatskih ranonovovjekovnih početaka.

Marcus Marulus redivivus

Rečena narodna aureola neke je hrvatske književnike vrlo iritirala, pa je Marulić od 1950. do danas u tom društvu često bio cenzuriran i osporavan, čak su mu i brojna hrvatska djela bila zatajena. I zbog toga sam, nakon knjige Nepoznata proza Marka Marulića (2009), (https://www.academia.edu/83239858/Nepoznata_proza_Marka_Marulića) gdje sam prvi put objavio otkrića Marulovih nepoznatih hrvatskih rukopisa, tiskao i prvo povijesno-kritičko izdanje Judite (2021), zboreći tu i o „uskrsnuću“ poezije „starih poeta“. Tomu je posvećena i studija Danteov Hrvat i hrvatski Dante.

https://hrcak.srce.hr/296902

Rukopis I c 6, detalj (Arhiv HAZU)

Za obljetnicu 2024. nakanio sam objaviti i Marulićev Oficij Blažene Dive Marije. Još 1933. otkrio ga je Franjo Fancev, ali marulisti ga nisu htjeli objaviti u Sabranim djelima Marka Marulića. Druga je knjiga Marcus Marulus redivivus, sinopsa Marulićevih zatajenih i novootkrivenih hrvatskih i latinskih rukopisnih djela, s jedne strane, te glosiranih inkunabula i postinkunabula iz njegove biblioteke, koje sam u međuvremenu također otkrio, kao predložaka za hrvatske prijevode i prerade, s druge strane. Na tome radim zajedno s Ivanom Dević, splitskom knjižničarkom. Cilj je približiti dostignuto stanje istraživanja (state of the art) u marulistici i time olakšati put mlađim istraživačima do „nepostojećih“ Marulićevih djela, koja bi ipak konačno trebalo kritički izdavati. I zbog toga je znanstveni prioritet bio dobiti kataloški, povijesno-kritički komentiran pregled (sinopsu) rukopisâ i knjiga o kojima je riječ uz odgovarajuće uzorke (preslike). Pretpostavljajući da se u Zagrebu školuje većina potencijalnih istraživača hrvatskoga humanizma, odlučio sam ovdje upozoriti na Marulićeve rukopise koji se kriju samo u glavnome hrvatskom gradu. Možda će nekoga zanimati.

Hrvatska djela Marka Marulića u Arhivu HAZU

Na početku Života sv. Katarine u vrlo popularnoj Zlatnoj legendi Jakova de Voragine (1230–1298) priča se da je djevojka Katarina začula bleku raznih životinja i ples pjevača u povorci cezara Maksencija koji je progonio kršćane: „Katherina [...] audiens animalium diversorum mugitus et cantantium plausus [...]“, dok u hrvatskom Životu sv. Katarine, tako ga je nazvao i objavio (Starine I, 1869) Vatroslav Jagić (Arhiv HAZU, rukopis I c 6), koji se oslanja na tekst iste Zlatne legende, stoji drukčije: „Pribivajući dakle ona u polači otca svoga [...] dopriše do njeje ušiju razlici glasi i blekan’ja živine, zuci trubalj, nakri, pifari i ostala zvonjen’ja i veselj’a, ka se činjahu“. Odakle sada ta glazbala, zvuci i zvonjava? Toga nema u Zlatnoj legendi.

Ista su to glazbala, isti svirači, pjevači i zvuci koje nalazimo i u Marulićevoj Juditi (I, 273–276), nastupaju u paradi oholosti asirskoga vojskovođe Holoferna ispred njegovih trijumfalnih kola koja vuče pretila živina (konji, voli i bivoli):

Prid kolom bijući bubnjahu nakari,

Trumbite trubljući svirahu pifari.

A niki u citari zvoneći pojaše,

Kralji ter cesari hrabrost počitaše.

Glazbalo nakara (tal. nacchera, pl. tantum), vrsta je udaraljke, i hapaks legomenon u hrvatskom jeziku. Dolazi jedino u Marulićevoj Juditi, a i pifar (njem. Pfeiffer, tal. piffero), vrsta frule, duhački instrument i duhač, prvi se put spominje u Juditi. U kombinaciji s trubama i zvonima u Životu sv. Katarine pisac pokazuje da glazbala i scenu u cijelosti preuzima iz Judite, i to vrlo vjerojatno prije nego je naš nacionalni ep bio tiskan (1521), ali je 1501. već bio napisan. Rukopis je nastao u Splitu, što se vidi prema raznim jezičnim osobinama teksta, primjerice po tipično splitskim, a ne zadarskim realizacijama jata u nekoliko slučajeva (vera, telesa itd., a ne vira, tilesa). Da je hrvatska vita sv. Katarine preuređena kao oficij za svetkovinu 25. studenoga, pa ima i pripjeve (responsio) i otpjeve (versus) u dvostruko rimovanim dvanaestercima, također potvrđuje autora Marka Marulića. Prvi je u hrvatsku poeziju uveo dvostruko rimovani dvanaesterac, upravo u vrijeme nastanka rukopisa.

J. de Voragine, De vitis sanctorum, Venetiis 1478.

Marulićev bliski, ali posve nepoznat prepjev iste legende u dvanaestercu (Od svete Katarine) otkrivamo u NSK u Zagrebu, na nj nitko nije obraćao pozornost. Nalazi se u rukopisu R 6634, ff. 50^r–52^r koji je kupljen na dražbi u Londonu (1976). Potječe, kao i mnogi ini Marulićevi hrvatski rukopisi, također iz Samostana sv. Marije u Zadru. Većina je tih rukopisa stigla iz Splita u Zadar oko 1808, kada su Francuzi ukinuli samostan benediktinki u Splitu, u kojem je živjela Marulićeva sestra Bira (Elvira). Hrvatske je rukopise, prijevode i prerade, himne i prozne sastavke, oficije i vitae, Marko Marulić pisao upravo za svoju sestru i ine koludrice njezina splitskoga te bliskoga trogirskoga samostana.

Već dvadesetak godina trudim se oko temeljnih istraživanja književnoga opusa Marka Marulića, nalazeći i prepoznajući po europskim knjižnicama i arhivima i jadranskim samostanima dosad mu nepoznata ili zatajena brojna hrvatska djela, za koja je Vatroslav Jagić 1869. znao da će jednoga dana biti pronađena. Ovdje upozoravam na Marulićeve rukopise koji se kriju samo u Zagrebu

I za prozni i za poetski Život sv. Katarine autora Marka Marulića, koji se danas čuvaju u Arhivu HAZU i u NSK, podloga je bila rečena Zlatna legenda (De vitis sanctorum). Inkunabula koja je poslužila kao predložak tiskana je 1478. u Veneciji (Christophorus Arnoldus). Vrlo dobro očuvana nalazi se danas u knjižnici Franjevačkog samostana u Kamporu na otoku Rabu. Marulić ju je oporučio pod naslovom De vitis sanctorum (zato marulisti nisu znali da je to Legenda aurea), kao i svoju Bibliju (sine comento), svećeniku Luki, pustinjaku sv. Jeronima na Marjanu. Od prve do posljednje stranice glosirana je i iluminirana rukom Marka Marulića. Prilažem isječak iz vitae sv. Katarine. Sitnopisni i sitnoslikarski komentari i ukrasi vrlo su slični onima na Marulićevoj inkunabuli (br. 64) Marcijalovih epigrama u Dubrovniku.

Ta je knjiga bila Maruliću nepresušno vrelo za vlastiti opis exempla sanctorum koja donosi prije svega u Instituciji (1506), gdje se često osvrće na primjer Katarine Aleksandrijske.

Iz kodikoloških se razloga u svezi s proznim Životom sv. Katarine moraju postaviti dva dodatna pitanja: a) zašto je rukopis pisan na pergameni?; b) zašto je vita sv. Katarine preuređena kao dio oficija (časoslova), a ne vita neke druge svete žene ili mučenice? Rukopis pisan na pergameni obično je bio posvećen nekoj uglednoj osobi. To je slučaj i s tim rukopisom. Marulićev Život sv. Katarine bio je s 99-postotnom sigurnošću dar za svetkovinu sv. Katarine, 25. studenoga, odnosno poklon za imendan Katarine Obirtića (Alberti), opatice Samostana sv. Benedikta u Splitu, u kojem je živjela i Marulićeva sestra Bira. Iz njezine obitelji potječe i Marulićeva majka. Očuvana su i dva dijelom oštećena pisma Marka Marulića Katarini Obirtić na hrvatskom jeziku (https://digitalna.nsk.hr/?pr=i&id=16038). Posve je, dakle, razvidno zašto je Marulić sastavio prikladan tekst za oficij na dan sv. Katarine. Bio je to najljepši dar opatici Katarini za imendan i svim njezinim sestrama lectio divina toga dana. Napisan je „u čistom narodnom jeziku hrvatskom“, kako to veli Jagić. Oduševljenje jezikom, poetičnošću i ritmičnošću teksta pokazala je i Dunja Fališevac (https://hrcak.srce.hr/65874). To je, nedvojbeno, još jedno vrlo uspjelo književno djelo Marka Marulića na hrvatskom jeziku.

U Arhivu HAZU čuvaju se i drugi hrvatski rukopisi Marka Marulića, bez obzira na različite kopiste. Većinu njih je Kukuljević donio iz dalmatinskih samostana. To su: Lucićev Vartal (IV a 31), Lulićev zbornik (I b 83), I a 5 (Oficij Blažene Dive Marije), IV a 34 i I b 55, dva prijepisa Nauke sv. Bernarda sestri svojoj (inkunabula / predložak prijevoda čuva se kao privez u Marulićevu diurnellusu, dugoročnom trebniku, na Košljunu; spominje ga u oporuci), I b 127 (Život sv. Jeronima; drugi je prijepis u Firentinskom zborniku), I a 44 (Muka sv. Margarite, Život sv. Marte), XV–44/8 (uglavnom poezija i prijevodi M. Marulića), te I a 62 (Hvarska pjesmarica), dobrim dijelom Marulićeve pjesme i prepjevi.

Marulićevi hrvatski
rukopisi u NSK

U „trezoru“ NSK-a u Zagrebu čuvaju se i rukopisi Marka Marulića. Od 19. stoljeća tu je rečeni R 3171 (Dva pisma Katarini Obirtića) koji je darovao Ivan Kukuljević, a šest inih rukopisa potječu iz nekadašnje splitske, odnosno zadarske zbirke koju je na aukciji u Londonu 1825. kolekcionarima rasprodao opat Celotti. Na prodajnim pak aukcijama 1966, 1970. i 1976. kod Sotheby & Co. u Londonu otkupljeni su iz znamenite zbirke kolekcionara Sir Thomasa Phillippsa (1792–1872) za NSK ovi izvorno splitsko-zadarski rukopisi: N°12, N°13, N°14, N°17, N°21 i N°22, dva sljedeća otkupio je Josip Hamm za Slavističku knjižnicu Sveučilišta u Beču (N°3, N°9). Iz te najstarije biblioteke hrvatskih pučkojezičnih proznih tekstova otkrio sam u British Library u Londonu još tri rukopisa koja sam atribuirao Maruliću (N°6, N°11, N°16), dok je četvrti tu (N°2) veliko djelo dominikanca Jurja Zebića. Rukopis N°1 iz iste biblioteke poznati je Firentinski zbornik, dok je navodni rukopis Jurja Barakovića N°22 (R 4083) njegov samo po jednoj pjesmi na koncu rukopisa. Ovdje se ukratko osvrćem samo na pet prvih „londonskih“ rukopisa iz NSK-a.

Zvonko Pandžić u knjižnici samostana na Košljunu s trima Marulićevim inkunabulama s bilješkama koje preuzima kao stihove u Juditu, te sa svojim izdanjem Judite, 4. lipnja 2023.

Rukopis N°12 (R 4903) je zapravo kraća inačica nesporno Marulićeva prijevoda Tome Kempenca Od naslidovanja Isukarsta (https://digitalna.nsk.hr/rukopisnagrada/?pr=i&id=574159), a N°13 (R 6633), Zardin od molitve, prijevodno je djelo iz pisoruka Marka Marulića, datirano 1508. N°14 (R 3662) u međuvremenu sam atribuirao Maruliću. Prijepis je to iz 1532, a sadrži iste anaforički ispjevane primjere kažnjene oholosti koje nalazimo u Danteovoj Komediji i Marulićevoj Juditi te u njegovim latinskim djelima. N°17 je sinopsa četiriju evanđeoskih tekstova Muke Isusove za Veliki tjedan. U svojoj oporuci Marulić spominje više evanđeoskih konkordancija. Već spominjani N°21 (R 6634) Julije je Bajamonti još oko 1700. vidio i pripisao Marku Maruliću (https://digitalna.nsk.hr/rukopisnagrada/?pr=i&id=580707).

Gvardijan fra Mate Polonijo čita iz Marulova molitvenika

Ipak, Josip Vončina (1978) jedinu je eklogu iz rukopisa N°21 (ff. 59^v–62^v) htio pripisati Zoraniću (https://www.knjizevni-krug.hr/wp-content/uploads/2022/06/Mogucnosti-1978-4.pdf), a Ivan Lupić (2019) pripisuje ju Hektoroviću (https://hrcak.srce.hr/219693). Nisu prepoznali stvarne književne predloške te ekloge, inače su mogli lako zaključiti da je autor Marko Marulić. Natječaj u pjevanju pastira Boljete i Lilasa za podnevnoga plandovanja stada strukturiran je prema 3. Vergilijevoj eklozi iz Bukolike (Marulićeva glosirana inkunabula Vergilija čuva se u Dubrovniku), gdje se u pjevanju natječu Menalkas i Damoetas. U hrvatskoj eklozi pjevaju „na promin“, kod Virgilija uterque vicissim, alternis dicetis, in ordine, u Juditi (I, 250) imamo „naizmin“. Prvi su izabrali za suca Dobrila, drugi Palaemona. I jedan i drugi par ulažu svoj zalog (zaklad), tko pobijedi dobit će sve. Ipak, na koncu u obama slučajevima, zbog obostrane ljepote pjevanja, suci su neodlučni, pobjeđuju svi pjevači.

Damoetasova muza počinje s Jupiterom, Menalkasa voli Phoebus (Apolon), dok u hrvatskoj eklozi Lilas nastupa stihom: „Početak mudrosti Boga se jest bojat“ (Ps. 110). Boljeta odgovara: „ča jesu kî si stvoril, ča su bili i ča će bit, / ča bih in govoril, ti me hti naučit“ (usp. Judita VI, 375 in marg.). S eklogom poslije komuniciraju i Zoranićeve Planine, sa scenom kada se sva priroda zaustavlja da čuje pjesme pastira: vjetar staje, borje ne šušti, bravi ne bleje, cvrčci ne cvrče, ptice ne pjevaju, ne skaču skakavci, pa i potok koji nizbrdo „teciše“ odjednom zastade. Svu tu prirodu i živinu nalazimo već u Juditi, kao i druge izraze (potoči rič, široko siditi itd.). Posebno je indikativna scena u Juditi I, 285–292: kada usklikne silna Holofernova vojska, zrak se tako razrijedi da ptice s nebesa padaju na tlo (slično već kod Dantea, Ovidija i Plutarha; inkunabula je u Dubrovniku). I potok koji „poljem teciše onim“, pa ondje i zastade, dobro nam je poznat iz Judite (III, 141–148) kao i borje u hladu „meju klesurami“. Marulić, naime, od Petrarce preuzima idilu s izvora rijeke Sorgue u Provansi, o čemu sam našire pisao uz svoje izdanje Judite.

Marulićeva Biblia, ed. Venet., Franz Renner 1483.

Kada se tekstovi različitih autora dijelom ili gotovo u cijelosti poklapaju, u filologiji se primjenjuje sinoptička metoda istraživanja. Tada je glavno pitanje: Ako su tekstovi toliko slični, po čemu se oni ipak razlikuju? Zoranić i Hektorović niti poznaju niti tematiziraju idejni sadržaj ekloge. On u cijelosti potječe od Petrarkina O lijeku protiv usuda u obadva lika. Razum i exempla oružje su, naime, krjeposti (virtus) u borbi protiv usuda (fortuna) kod njega. Ni prevelika žalost u nesreći, ni prevelika radost u sreći, nisu idealni osjećaji. Petrarca, prema Horaciju (Oda 2.10) i stoicima općenito, traži tzv. zlatnu sredinu (aurea mediocritas) u borbi protiv negativnih afekata („zle ćudi“ stoji u eklozi), ne želeći ih, ipak, za razliku od stoika, posvema ugasiti u bez­osjećajnoj apatheia. U našoj eklozi također, upravo prema Petrarki i Horaciju, stoji „na sridi je kripost“, pa Marulić nabraja, kao i u Juditi (I, 25–36 i passim) i u inim svojim djelima, učinke oholosti, zavisti, lijenosti, naglosti (srdžbe), skuposti (škrtosti) itd.

Petrarku su inače iz Marulićeve pjesničke imaginacije isključili neki hrvatski marulisti, iako je on prvi među Hrvatima koji je Petrarku prevodio i na hrvatski i latinski. Prvi je i tiskao jedan svoj prijevod Petrarke (1516). Uz eklogu u rukopisu R 6634 nalazi se i Marulićeva pjesma Utiha nesriće. Neven je Jovanović uzor Marulićev za nju našao kod Seneke iako je to bio Petrarka sa spomenutim svojim djelom. Marulić naravno poznaje i Seneku, ali primjeri smrti apostola u tuđini, Rimljanin Seneka ih nije mogao imati, ipak dolaze od Petrarke (njegovu inkunabulu s Marulovim glosama pronašao sam u Splitu). Na sličan je način Jovanović pogrešno interpretirao i izvore Marulićeva prelijepoga, po platoničkoj shemi koncipirana latinskoga Hymnus ad Deum. Bili su to Ovidije, Boecije, Dante i Petrarka, a ne epikurejac Lukrecije Kar. Taj je himan Marulić dijelom prepjevao i na hrvatski. Možda je to i najljepša njegova hrvatska pjesma nakon Judite. Tekst sam identificirao u Firentinskom zborniku, od 1974. do danas, od moćnih pojedinaca u Zagrebu, osporavanom Marulićevu rukopisu.

Rukopis R 6634 (N°21) obiluje isključivo poezijom Marka Marulića (iznimka je jedna poslanica Petra Hektorovića). To sam zaključio već 2009. Ekloga i pjesma o sv. Katarini samo su dva primjera. Treći primjer, ima ih u tom hrvatskom rukopisu još nekoliko, jest Od istorije Hestera, kojoj je Amir Kapetanović posvetio veliku studiju (https://hrcak.srce.hr/67292). Na koncu nije bio siguran je li ta Istorija Marulićeva ili ne. Navodi da bi mogla biti. Za svaki slučaj počekat će da se o tome oglasi „hrvatska filologija“. U nekoliko fusnota je ipak bio posve siguran da ja nisam bio u pravu s Marulićevim autorstvom. Međutim, „hrvatska filologija“ o tome već dvanaest godina Kapetanoviću nije poslala pravorijek, pa sam slobodan dodati detalj iz druge Marulićeve Biblije (Est 8, 4) koju je on oporučio svećeniku Luki na Marjanu. Nanovo sam ju otkrio u Znanstvenoj knjižnici u Splitu. Kao i Jeronimovu Juditu u tom izdanju Vulgate, tako Marulić svojeručno glosira i glavne scene knjige Estera. Jedan je izraz posebno zanimljiv u hrvatskoj pjesmi o Esteri, kralj „svoju bakitu (žezlo) ... svu zlatom povitu, pokloni njoj“. Marulić na margini svoje Biblije bilježi sceptrum aureum. Dabome, loci similes u povijesno-kritičkoj filologiji uvijek nešto indiciraju.

Umjesto zaključka

Već dvadesetak godina trudim se oko temeljnih istraživanja (Grundlagenforschung, fundamental research) književnoga opusa Marka Marulića, nalazeći i prepoznajući po europskim knjižnicama i arhivima dosad mu nepoznata ili zatajena, brojna hrvatska djela (prozu, drame, poeziju, prijevode, komentare), za koja je Vatroslav Jagić 1869. znao da će jednoga dana biti pronađena. Pronalaskom jedne čitave biblioteke po izvornim signaturama međusobno povezanih hrvatskih rukopisa splitskoga podrijetla (London, Firenca, Beč, Zagreb), dijelom datiranih još za života Marka Marulića, a neki od tih su bili nesporno njegovi, krenuo sam u istraživanje Marulićeve privatne biblioteke koju je oporučio. Identificirao sam mnoge njegove glosirane inkunabule i postinkunabule po hrvatskim samostanima, neke i u javnim bibliotekama. One govore i o tome što je Marulić uopće čitao i komentirao latinskim jezikom u tim knjigama, pa potom i na hrvatski prevodio i prepjevavao za svoju sestru Biru. I u ovom sam prilogu ukratko pokazao svoj način rada pri atribuciji Marulovih književnih djela. Njegove su glosirane knjige pričale i o tome kako su nastajali pojedini stihovi i scene iz Judite kao i iz mnogih inih djela najvećega hrvatskog pjesnika i humanista. Ti pronalasci omogućili su mi višegodišnju pripremu i tisak prvoga povijesno-kritičkoga izdanja Judite u povodu 500. obljetnice prvotiska (2021). Riječ je, dakle, slijedom hermeneutičkoga dubljega čitanja i analizom pripadnih izvora epa, o danas konačno prepoznatoj i „preporođenoj“ Juditi Marka Marulića u poetskom kontekstu i renesansnom koneksu one književnosti koja se zove Welt­literatur.

Za skorašnji polumilenijski spomendan preminuća oca hrvatske književnosti 5. siječnja 2024. pripremam integralni prvotisak Oficija Blažene Dive Marije koji je on sastavio za svoju sestru. Zajedno s Ivanom Dević radim i na projektu Marcus Marulus redivivus. Kanimo objaviti katalog, odnosno popis i znanstveno komentiranu sinopsu, izrađenu putem temeljnih istraživanja, novopronađenih i novoatribuiranih Marulićevih hrvatskih i latinskih rukopisa te njegovih odgovarajućih glosiranih inkunabula i postinkunabula. Time bi se olakšalo „ponovno rađanje“ – u kritičkim izdanjima koja bi uslijedila – Marulićeva, u posljednjih pola stoljeća vehementno osporavana ili dogovorom šutnje zatajena, no ipak inicijalnoga i jedincatoga djela hrvatske književnosti „u čistom narodnom jeziku hrvatskom“ ­(V. Jagić).

Reference se nalaze samo u digitalnom izdanju Vijenca