Lutkarstvo je postalo način mišljenja

U danima nimalo zahvalnim za promocije knjiga povjesničarka kazališta Antonija Bogner Šaban objavila je važnu monografiju Vukovarsko kazalište u vukovarskoj kulturi 1884. – 1941, koja zbog restrikcija nije promovirana kako je trebala biti. No kako je riječ o knjizi čija zanimljivost nije vezana uz trenutak, već stoji kao trajni zapis i vrijednost jednog vremena, naš današnji razgovor jednako je aktualan kao što bi bio prije dvije godine. Uostalom, knjiga je samo povod za razgovor s teatrologinjom koja je ostavila neizbrisivi trag u povijesti hrvatskog kazališta i lutkarstva, a koju je priznala i struka dodijelivši joj Demetrovu nagradu za životno djelo 2017. Emotivno izdvojeno značenje nosi Nagrada za životno djelo na Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima 2020, koja stapa stručne sklonosti i odanost šokačkoj ravnici. Kako je i aktualnoj knjizi tema Slavonija, kojoj se ta rođena Osječanka stalno vraćala, upravo ćemo s njom otvoriti razgovor.

Poštovana profesorice, prije dvije godine, u onim teškim danima u kojima su se prepletali potresi i restrikcije zbog korone, objavili ste monografiju o vukovarskom kazalištu u / i kulturi između 1884. i 1941. Za početak, možete li mi reći kako je teklo istraživanje za tu vrijednu monografiju? Posebice jer se poklopilo sa zaista teškim i izazovnim vremenima.

Ideja o oblikovanju teksta, a zatim i knjige Vukovarsko kazalište u vukovarskoj kulturi 1884. – 1941. spontani je rezultat proučavanja identiteta slavonske i srijemske kazališne tradicije. Paralele osječkog i vinkovačkog kazališta podrazumijevale su poveznicu s Vukovarom, koji je u tom, zemljopisno gledano, trokutu ostao zapostavljen, a može se podičiti vrijednim kazališnim rezultatima i aktualno znakovitim posredovanjem. Vukovarsko ishodište dopreporodna je drama Josip, sin Jakoba Patriarke Grgura Čevapovića iz 1819, čije su izvedbeno barokne i idejno jezične, ikavske, značajke potanko obrađene u teatrološkoj literaturi. Sljedećih desetljeća inicijativu i kontinuitet dramskih i glazbenih priredbi vodi Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo Dunav od 1867, a Hrvatski dom od 1922. zauzima središnje mjesto društvene i estetske provjere tih nastojanja. Trag u samosvijesti Vukovaraca ostavljaju i gostovanje zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta 1884. i 1903, Srpskoga narodnog kazališta iz Novog Sada i osječkog Hrvatskoga narodnog kazališta od njegova osnutka 1907. godine.

Izvor Novi list

Može li se uopće usporediti vukovarsko kazalište i kulturni život prije tih sto i više godina i danas?

Ako umjetnički kompleks gledamo kroz sito različitih pretvorbenih situacija, uočavamo kontinuitet prilagođen današnjem posjetiteljskom iskustvu. Poslije ponovne izgradnje vukovarskog Hrvatskog doma 2007, koji arhitektonski podrazumijeva i secesijske elemente nekadašnjeg Freudenreichova zdanja, te je njegova društvena namjena i organizacijski sadržaj opet središte kulturnog života. Umjetničko ozračje Hrvatskog doma ispunjavaju gostovanja, ojačava se zastupljenost dječjih i „ozbiljnih“ amaterskih predstava, a uspješno se organizira i svakogodišnja manifestacija Vukovarsko lutkarsko proljeće.

Napravimo mali vremenski korak unatrag. Prije tri godine dobili ste na Danima Josipa i Ivana Kozarca nagradu za životno djelo. Nagrada vas je, kao osječku Zagrepčanku, vratila u rodnu Slavoniju, za koju ste čvrsto vezani i znanstvenim radom.

Tako je. Intenzivno sam se počela baviti poviješću kazališta u Osijeku od uspostave skupa Krležini dani devedesetih godina prošloga stoljeća. Privržena rodnom gradu, pisala sam o važnim glumcima i redateljima, a slijedile su monografije Dječje kazalište Branka Mihaljevića i Susreti lutkarskih kazališta Hrvatske. Ipak na prvom, čelnom mjestu monografija je Sto godina Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, 1907. – 2007. Bilo je to priznanje dotad učinjenu i jedinstvena čast autorski i urednički sudjelovati u oblikovanju raskošne knjige-spomenara o drugom hrvatskom profesionalnom kazalištu. Otvorenost slavonskih tema protegnula se, kao što sam ranije spomenula, i na Vinkovce, grad roditeljskih korijena i mladenačkih uspomena, grad ljudi otvorena i iskrena srca. Logično da se pozivi na Dane Josipa i Ivana Kozarca nisu mogli ni smjeli odbiti, a zaslužili su to Nikola Andrić, Julije Benešić, Joza Ivakić, Iso Velikanović, Vladimir Lunaček, Vanja Radauš, Matko Peić, Dragutin Tadijanović, Josip Bogner i moj otac Ivo Bogner.

Prije nekoliko godina otišli ste u mirovinu nakon što ste radni vijek proveli na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Možete li povući crtu ispod tog bogatog i važnog rada?

Bila sam zaposlena na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU 42 godine. Dugo, netko bi rekao cijeli život. Ubrzo sam shvatila da je kazalište živi organizam i redovito pruža odgovore na kulturološka i nerijetko teorijska pitanja. Istraživanje nema konačni završetak, jer se neprestance otvaraju nove spoznajne dimenzije. Dovoljan je primjer dioništvo na projektu Repertoar hrvatskih kazališta 1840. – 1860. – 1980., koji je u prve dvije knjige, ali i u daljim nastavcima izdanja, egzaktno pokazao vitalnost hrvatskoga kazališta i njegovu stoljetnu pripadnost europskoj matici.

Gdje vi u tom živom organizmu vidite najveće (teatrološke) praznine?

Praznine nedvojbeno postoje, ali prije svega treba istražiti povijesni kontekst i tek zatim pristupiti prosudbi. To je mukotrpna i rezultatski neizvjesna metoda, osobito kada je riječ o tzv. pokrajinskim kazalištima i zamrlim scenskim manifestacijama. Već dugo se raspravlja o uređenju odnosa struke i kazališta, priželjkuje se uspostava samostalnog studija teatrologije. Valjalo bi jasno progovoriti o društvenoj poziciji kazališta i medijskoj manipulaciji gledateljima. To su neka ovlaš dotaknuta pitanja koja ostaju bez jačeg odjeka izvan uskog kruga zainteresiranih. Vjerujem da bi stanovitu promjenu donijelo izdanje kazališne enciklopedije. Opravdano je pretpostaviti da bi se uspostavili drukčiji vrijednosni omjeri u općim i pojedinačnim umjetničkim relacijama. U svakom slučaju egzaktni podaci bili bi poticaj kulturološkom pozicioniranju problematike i teatrološkim prosudbama.

Kazališni leksikon je u završnoj fazi tako da bismo u naš sljedeći razgovor mogli uključiti i tu temu, što bi me jako veselilo. Silno važnu točku u povijesti hrvatskoga glumišta ispunili ste velikom monografijom Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, što je jedna od kruna vašeg rada na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU.

Knjiga je nastala poslije višegodišnjeg istraživanja i sinteze zasluga tog velikana hrvatskoga glumišta. Ivo Raić vremenska je i umjetnička poveznica između Stjepana Miletića i Branka Gavelle, koji uvidom u europska kretanja i stvaralačkim nazorom donosi na zagrebačku pozornicu modernost u obuhvatnom stilskom i izvedbenom smislu. Upoznata s Raićevim zagrebačkim postignućima sve intenzivnije sam težila kompletirati njegovu umjetničku i životnu brazdu. Pothvat nije bio nimalo jednostavan, jer je zahtijevao putovanja u mjerodavna središta kazališnoga moderniteta, od Beča do Praga, Berlina i Hamburga. Otkrivala sam dotad nepoznate činjenice, poetički mehanizam modernističkih previranja, ali i recepciju Raićevih fulminantnih uspjeha u Pragu kao Romea u Shakespeareovoj tragediji Romeo i Julija, Pierotta u Beissir–Costinoj drami-pantomimi Povijest jednog Pierrota, Osvalda u Ibsenovim Sablastima, a zatim u Hamburgu ulogu Moritza Stiefela u Wedekindovoj naturalistički prijelomnoj drami Proljeće se budi.

Ivo Raić proveo je deset godina na inozemnim pozornicama. Kako je to iskustvo upisao u svoj rad u Zagrebu?

Zahvaljujući desetogodišnjem inozemnom boravku i kontaktima s vodećim redateljima, Jaroslavom Kvapilom, Leopoldom Jessnerom, Maxom Reinhardtom i Konstantinom S. Stanislavskim, i upoznat sa Craigovim i Appijinim estetskim polazištima, poslije angažmana u Zagrebu 1909, čemu je iskreno i jedino težio, u inscenacijama Didringove drame Opasna igra, Shakespeareovu Koriolanu i Hofmannstaholovoj Elektri Raić deklarira svoju metodu modernizma, poentiranu secesijsko-simboličkom stilizacijom. Valja istaknuti da je Raić vodio višeslojni kazališni život sve do kraja karijere 1931, predano se bacivši glumački i redateljski, ali i kao ravnatelj Drame u nekoliko navrata, na protežiranje Begovića i Vojnovića (režija Gospođe sa suncokretom i uloga Malipiera antologijsko je ostvarenje), potom Strozzija, Kulundžića i Krleže, smatrajući ih predvodnicima književne misli od moderne do ekspresionizma. Raić je pedagoški usmjeravao svoje glumce (Nina Vavra tek jedna od njegovih favoritkinja), a tu jedinstvenu pojavu kazališta u kazalištu priznaje i Gavella, izrijekom mu zahvaljujući na dobronamjernoj poduci u redateljskim počecima. Valja naglasiti da je Ivo Raić i prvi hrvatski operni redatelj (1909–1919), prevodeći glazbenu iz statičnog pjevanja arija u glumački i sadržajno uzbudljivu cjelinu.

U knjigama oblikovali ste povijesni i teorijski okvir hrvatskog lutkarstva. Možete li mi reći koja su vam razdoblja i predstave u hrvatskom lutkarstvu najbliža te tko su po vama „buntovnici“ koji su najviše gurali naše lutkarstvo prema novom i nepoznatom?

Tridesete godine proteklog stoljeća prirasle su mi srcu jer su predstave jednako uspješno komunicirale s djecom i odraslim gledateljima. Bili su potrebni vizionari (mogu se nazvati i buntovnicima) koji su se listom distancirali od epske strukture scenskog događanja, zamjenjujući ga stvaralačkim procesom koji vodi prema igri stvarnosti i iluzije. U različitim godinama i raznorodnim postupcima Vlado Habunek i Radovan Ivšić, odnosno Družina mladih, odmiču se od klasičnog shvaćanja prostora i vremena dramskog teksta, Berislav Brajković i Berislav Deželić prevode pojavnost lutke u apstraktni scenski znak, Luko Paljetak poima lutku kao ludičku persiflažu, Zlatko Bourek razvija sebi svojstven poetički svijet, Marin i Dubravka Carić urušavaju izvornu dramsku strukturu u postmodernističkom smislu, a Zlatko Sviben barem povremeno svjedoči da se lutkarstvo nije udaljilo od lutkarstva, čak suprotno približilo se vlastitom izrazu.

Možete li taj razvojni niz smjestiti unutar europskog konteksta? U kojim smo razdobljima pratili, u kojima osvježavali europski prostor, gdje smo se udaljavali od njega, a gdje možda, kaskali?

Hrvatsko lutkarstvo ranih je pedesetih u skladu (istočno)europskog standarda i to onog dijela koji se iscrpljuje u likovnoj i jezično-deskriptivnoj formi predstave. U trenutku kada se javlja simbioza dekora, animatora i lutke kao jednako vrijednih sastavnica izvedbene fikcije nastaje prijelaz od iluzionističkoga ka totalnom lutkarskom teatru i eksperimentalnim procesima. Poslije lirsko-metaforičke liričnosti Andersenova Postojanog kositrenog vojnika i Ružnog pačeta umjetničko pulsiranje i homogenost ansambla u zadarskome Kazalištu lutaka rezultirali su novom fazom, predstavama za odrasle, zasnovanim na hrvatskoj književnoj baštini, Muka svete Margarite, Judita Marka Marulića i nenadmašnom Planine Petra Zoranića. Simbiozu dramskog, epskog i lutkarskog principa donosi i predstava Don Quijote i Sancho Panza kada Tvrđa, drevni dio Osijeka, prestaje biti povijesna kulisa, a postaje sugestivni sudionik radnje. Lutkarska režija u 21. stoljeću sastavni je dio dramske kulture i jedinstvena animatorska umjetnost, bez obzira na izvođačku formu. Lutkarstvo se uzdiglo do svojevrsna stiliziranog teatra i time postalo način mišljenja.

Vratimo se potkraj razgovora povijesti kazališta općenito. Svojim ste djelovanjem spojili ustoličene teatrologe s mladim naraštajima. Kako gledate na promjene u pristupima koje na neki način prate promjene u kulturi i društvu?

„Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest.“ Preradovićeva pjesnička misao neobično je primjenjiva i na područje teatrologije. Posve razumljivo postoje različiti metodološki pristupi, ali svaki od njih, osobito komparativne usporedbe i isprepletanje izvedbenog čina i teorije, upućuju i olakšavaju pa i korigiraju vlastita promišljanja. Nekada su kazališna kritika, rasprave i knjige bile osnovni izvor informacija, a danas u poplavi drugih medija i globalnoj povezanosti vrijede posve drukčija pravila. Izvedbena umjetnost utječe se multimedijski različitim oblicima, a taj se legitimni postupak nedvojbeno odražava i na status teatrologije. Svi znanstvenici od kojih sam učila, ili čije knjige redovito konzultiram, gradili su moje poglede i svima njima podjednako sam zahvalna.