Lakše je rušiti nego graditi

Najavni kratki sadržaji, sinopsisi filmova koje, dakako, sastavljaju djelatnici autorsko-producentsko-distribucijske ekipe filma, počesto su, osobito u novije doba, ispisani kao upute za shvaćanje, tumačenje, uporabu te su u tim slučajevima manje opisi toga što film jest, a više nagovor ili zavođenje budućega gledatelja ili kupca prema onome što bi htjeli da film bude, kako da se doživi, kako da se o njemu piše i govori, kakvim da ga se smatra. U takvu sinopsisu često će pisati nešto što u filmu i ne postoji, osim možda u dalekoj nasluti htijenja, ali bi autori, producenti, distributeri željeli da se u nj učita kao najvažniji sadržaj. Stoga je zainteresiranom gledatelju nerijetko i bolje preskočiti taj sinopsis, svojevrsno nametanje očišta, koje je, pročitano prije gledanja filma, teško izbaciti iz misli i ne gledati ga tuđom glavom.

U tom svjetlu razvijene skepse prema najavnim crticama takvom se čini i ona priložena hrvatskom dokumentarnom filmu Vitić pleše, cjelovečernjem redateljskom prvencu intermedijskog umjetnika Borisa Bakala: „Film o borbi za obnovu jedne zgrade koja time postaje metafora društva. Priča o svrsi i uzaludnosti pojedinačnog zalaganja za opće dobro. Priča o nama, drugima i prostoru između.“ Nakon gledanoga filma, međutim, razvidno je da je posrijedi uistinu izvrsno sročen sukus misli i osjećaja.

Kadar iz filma Vitić pleše

Vitić pleše sniman je čak sedamnaest godina, od 2005. do 2021, pri čemu, veliki naklon autorima, nije (barem vidljivo) došlo do zamora materijala i kreativne energije. Toliko trajanje nije bilo posljedica stvaralačkih nedoumica ili manjka ornosti, već je bilo uzrokovano i određeno činjenicom vjerojatno neočekivane duljine procesa koji je Bakal namjerio zabilježiti. Riječ je o njegovu zalaganju za obnovu tzv. Vitićeva nebodera, odnosno kompleksa od tri stambene zgrade u Laginjinoj i Vojnovićevoj ulici u Zagrebu, koje je 1958. projektirao arhitekt Ivan Vitić i to kao svojevrstan društveni eksperiment samoupravnog socijalizma. U njima su trebali stanovati službenici Narodne banke Jugoslavije, istim dizalom voziti se i čistačica i direktor. Zgrade, zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske, nitko nije održavao od izgradnje. Osim što su bile oronule, neugodno zapuštene, s njih su na ulicu, odnosno u dječji park, počeli otpadati žbuka i drvene grilje teške oko stotinu kilograma, de facto nefunkcionalne od prvoga dana. U to doba u nas nisu mogle biti izrađene lagane, aluminijske, kakve je Vitić zamislio. Nasreću, stradalih nije bilo. Uselivši se 2005. u neboder kao podstanar, Bakal je kroz svoju interdisciplinarnu platformu Bacači sjenki, sljubivši umjetničku akciju i društveni aktivizam u pothvat Vitić pleše, okupio i pokrenuo stanare, suvlasnike, da združe i usmjere snage prema željenom boljitku objekta, a time i vlastita života u njemu. U najpovršnijoj inačici moglo bi se reći da je u tome uspio. Doista jest, jer obnova je provedena. No ni trajanje ni prikazani, navodni svršetak priče nisu bili sretni ni istinski uspješni. Forma je zadovoljena, papirološki je sve uredno ovjerovljeno, žigom potvrđeno, sortirano i pohranjeno, zgrade izvana izgledaju savršeno, kao nacrtane, izvanredno za, primjerice, razglednice i turističke kataloge o Lijepoj Našoj. I sve je zacijelo u neusporedivo boljem stanju nego što je bilo i nego što bi bilo da pothvat nije obavljen. No epiloški kadrovi snimljeni 2021. – obnova je službeno dovršena 2018. – pokazuju da čak šest stanova prokišnjava. I to ne vlaženjem kap po kap, već vodopadnim curkom, s ovećim rupama u stropu. A radove je izvodila ugledna građevinska tvrtka, izabrana od Grada Zagreba i pod nadzorom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Uz velike izdatke, koje su dobrim dijelom snosili stanari.

Sniman pretežno u zgradi i oko nje, počesto na skupovima stanara, živo montiran – suscenarist (uz Bakala) i montažer je Martin Semenčić – učestalo nošen brzometnom džez-skladbom Be-Bop Dizzy Gillespie All Starsa, dinamičan film sadržajno, predano, zdušno, uvjerljivo, no bez prokazivanja i upiranja prstom, prikazuje agoniju dugotrajna, (odveć) komplicirana, iscrpljujućeg postupka koji se oteže zbog nestručnosti, neodgovornosti, aljkavosti, taštine, zlobe... bit će i pohlepe. Ljudska narav? Poštenih, marljivih i dobronamjernih ima, ali premalo da bi se mogli nositi s naprosto znatno brojnijim, a uglavnom tvrdoglavijim i upornijim nevaljalcima kojima je zapravo lakše, jer teže je, zar ne, graditi i pregnuti nego rušiti i opstruirati.

Na 32. Danima hrvatskog filma Vitić pleše nagrađen je posebnim priznanjem žirija.