Kud plovi ovaj brod?

U zagrebačkoj je Galeriji Matice hrvatske od 13. lipnja do 27. lipnja održana izložba Egzodus, akademskoga slikara Marija Šunjića (Malsch, Kreis Karlsruhe, Njemačka, 1975). Obuhvaća trinaest slikarskih i četiri kiparska djela profesora Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru, nastala u proteklih pet godina. Postav i uvodni tekst kataloga izložbe potpisuje slikarev sveučilišni kolega, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Marin Ivanović.

Bijeli zidovi Matičine Galerije udomili su novi dio slikareva stvaralaštva koji kritičar prati proteklo desetljeće. Osvrćući se na izloženi ciklus, Ivanović pojašnjava njegov naslov, ujedno i njegov zajednički nazivnik: „U temi Egzodusa vrijeme je imanentna sastavnica. Dijelom zbog toga što je riječ o prošlosti, odnosno autorovu pogledu u neka teža vremena i prilike koje su nagnale brojne generacije, osobito iz priobalnih krajeva, da se otisnu na more i prekooceanskim brodovima upute po cijelome svijetu, a dijelom i zbog sama kretanja, dugoročnosti i nesigurnosti plovidbe.“ Iako komentira prošlost, čin mnogih koji su se u 19. i 20. stoljeću iseljavali idući trbuhom za kruhom, radovi rezoniraju i sadašnjost, mnoge koji u potrazi za boljim životom iseljavaju iz kontinentalne Hrvatske. Odjekuje iznova misao da narod koji ne uči iz svoje povijesti, koji je ne poznaje ili zaboravi, osuđen je da je ponavlja, ili nema budućnosti. Odjekuje i pitanje u naslovu članka nadahnuto pjesmom Radojke Šverko.

Vanja Babić, Marin Ivanović, Mario Šunjić i Miro Gavran na otvaranju izložbe u Galeriji Matice hrvatske

Na položenim pravokutnim platnima slikar Šunjić dvodijelnu kompoziciju gradi sivilom mora iznad kojeg plovi prekooceanski stroj, naslikan gotovo cijelom širinom podloge. Na istom broju kvadratnih i uspravnih pravokutnih slika, na dvostrukoj i trostrukoj visini platna umnožava morsko bespuće i povećava razmak između nadnaravnih putničkih plovila evocirajući udaljenosti između kontinenata koje plovila prolaze. Na tim slikama ocrtava brod u gornjoj trećini i preostale trećine ostavlja prazne; dva broda razmaknuta jedan povrh drugog čine ritam more – brod – more – brod – more kojim gradi skladnu kompoziciju; u istom ritmu ocrtava tri broda koji plove svaki „svojom“ trećinom mora, a srednji brod pomaknut desno prednjači nad preostalima. Ivanović zaključuje: „Šunjićeve slike obilježava suzdržana upotreba boje, figurativno izveden motiv i veliki prostori bjeline. More za njega nije plavo, zeleno ni crno, ono je bijelo kao prostranstvo, kao neodređenost. Brodovi imaju svoje odredište, ali put do odredišta pun je neizvjesnosti i dužine. Ta bjelina čeka da se u nju upišu strane svijeta i ruža vjetrova, iscrta pravac kretanja, odrede točke zaustavljanja. Ona čezne za ispunom, iza izvjesnošću, za krajem. Neće ga dobiti.“ Slike nisu putokazi.

Brodovi koje Šunjić slika crnom ili bijelom unutar crnog obruba plove udesno. Izbačene i zaobljene krme vode promatračev pogled palubom preko dimnjaka do pramca, koji često završava ravno, odrezano. Promatrača navodi, možda od njega i očekuje, da zamisli završetak broda i kuda plovi. U skladne slike unosi primjetnu, ali i neprimjetnu kretnju, s lijeve na desnu stranu, kojom pojačava temu. Oslanja se na misao Rudolfa Arnheima, njemačkog teoretičara i psihologa percepcije, koji kaže da kretanje slijeva udesno osobe percipiraju kao odlazak. Izbijeljeno more puki je prostor kojim plovilo prolazi. Detalji na brodovima nisu toliko bitni, naznačeni su. Ne-boja brodova kontrastirana je ne-plavetnilu mora. Koloristički su akcent zeleni i plavi trup, crvena oznaka na dimnjaku.

Kad se pomisli da ništa više ne nastanjuje prazni slani volumen, uočavaju se rubovi slika. Imaju važniju ulogu od uvoda u prizor. Uz njih je Šunjić nacrtao i otisnuto crno slovo X, crveno slovo X u kvadratu, plavo slovo V, pleter i valove u kvadratu i linijski raster s bojom otisnutim žigovima koji evociraju poleđinu razglednice koja je putovala ili kakav poštambiljani dokument. U jednom se rasteru i potpisao. Slike progovaraju o činu odlaska. Slikar ih imenuje riječju Egzodus, kojoj pridružuje rimski broj. Hoće li se u budućnosti umjetnici osvrtati na sadašnjost motivom aviona, simbolima društvenih mreža i emotikonima?

Ne može se oteti dojmu da Mario Šunjić u akrile unosi i motiv identiteta. Jer što su silni iseljenici u nadi za boljom budućnošću mogli ponijeti sa sobom na duga putovanja prema australskom, afričkom i američkim kontinentima? Koji kovčeg s vlastitim stvarima i svoj – identitet sadržan u njihovim osobnim dokumentima i osobnostima, sjećanjima i običajima. Iako slike imaju ugodnu kompoziciju, protkani motivi unose neugodu i nemir koji promatrača tjera da promisli o prošlosti.

Slikar je brodove još i otjelovio: drvom, metalom, konopom, platnom i bojom, nerijetko recikliranim materijalima. Nije ih prikazao aktivnim, u naponu snage i najboljem stanju, niti ih je izložio u kakvoj staklenoj boci, kao što se čini s izlošcima kojima se čovjek diči. Oduzeo im je bljedunjavo more, pričvrstio ih trupom izravno ili tankim metalnim nosačima na drvenu letvu i okončao plovidbeni i radni vijek. Oljuštena boja na trupu, ruzinavi dimnjaci, jarboli, sirene, vijci, kotači i zupčanici, bjelkasta jedra sa sivkastim zakrpama pretvaraju neaktivna plovila u svjedoke prošlosti, islužene predmete koje je odavna načeo zub minulog doba. Naslovio ih je kao i slike.