Krivotvorena duhovnost

Autsajderski slikar Ambroz Testen, hrvatski fratar slovenskoga podrijetla, naslikao je prije rata za svoju crkvu na Rabu križni put, pomalo ekspresionistički, i vrlo potresan, kojim su zamijenili neke reprodukcije. „Ali župljanima su se više sviđale reprodukcije“, rezignirano je poslije komentirao. Sličan se slučaj odvija u jednoj zagrebačkoj crkvi opremljenoj modernim umjetninama; one su vrhunske, ali vjernici se nisu u njima prepoznali, pa su ovih dana ultimativno od župnika zahtijevali tradicionalni kip sv. Antuna. Jedan suvremeni slovenski umjetnik, međutim, desetljećima je omiljen i od puka i od svećenika, a svojim je mozaicima opremio gomile crkava, od Washingtona, Madrida i Rima do Petrinje, Solina i Mostara.

U unutrašnjost crkve sv. Obitelji u Solinu postavljen je mozaik slovenskog isusovca / Izvor www.franjevci-st.com

Marko Ivan Rupnik, sada 68-godišnjak, studirao je i diplomirao na Gregoriani u Rimu, gdje je od 1995. ravnatelj Atelijera za duhovnu umjetnost Centra Aletti, odjela Papinskog orijentalnog instituta. Ondje je razvio zapanjujući oblik mozaika: divovski su i ponekad prekrivaju sve zidove i stropove crkava; s njih bliješti zlato, srebro, obojeno staklo i mramor, složeni su besprijekornom vještinom; sveci imaju štih pravoslavne mistike, izduženih lica i velikih tamnih očiju. Ti se mozaici prefabriciraju u Rimu, nakon što Rupnik osobno izvidi lokaciju i dogovori posao, naplaćujući prema kvadraturi i broju likova; on osobno radi samo lica i ruke, a ostalo deseci pomagača, koji potom gotove mozaike nalijepe u crkve. Takva uhodana manufaktura uspjela je djelima zasuti cijeli svijet, od hodočasničkih meka poput Lourdesa i Fatime, do najudaljenijih točaka Australije i Oceanije.

No Rupnik se prošle godine stropoštao kao munja s neba pošto su se počele gomilati optužbe časnih sestara da ih je spolno zlostavljao. Za Crkvu je to nova stvar, i mnogim je svećenicima teško shvatiti kako se odrasla osoba može navesti na grijeh, no oblikuje se uvjerljiva slika u kojoj klerici, kao duhovni vođe, mogu svoj utjecaj zlorabiti nad labilnim redovnicama. Optužbe protiv Rupnika bile su brojne, konzistentne i uvjerljive, što je bilo dovoljno za ekskomunikaciju, no vremenski previše daleke pa je nastupila zastara za sudski progon. Ekskomunikacija je uskoro povučena, ali je Rupnik izbačen iz Družbe Isusove, kojoj je pripadao; budući da je i dalje svećenik, teoretski može naći biskupa ili red koji će ga primiti, no nije jasno što će biti s njegovim umjetničkim radom – i što će biti s već postavljenim mozaicima, skupo plaćenima.

U Lourdesu su već objavili da razmatraju skidanje Rupnikovih mozaika. „Lourdes je mjesto gdje se mnoge žrtve obraćaju Bezgrešnom začeću za utjehu i ozdravljenje. Njihova je tjeskoba velika pred mozaicima oca Rupnika – ne možemo to ignorirati”, rekao je tamošnji biskup Jean-Marc Micas. U Francuskoj već imaju presedan – otkad se otkrilo da je o. Louis Ribès, koji je umro 1994, autor stotina slika i vitraja po crkvama Lyona i okolice, zapravo bio pedofil, započela je akcija micanja njegovih djela. Nekad je Crkva imala razumijevanja za moralne prijestupe velikih umjetnika: Rafael je, vjerovalo se, umro od seksualnog mahnitanja, Michelangelo je bio i ostao suspektan zbog nježnih pisama Tommasu de’ Cavalieriju, a barokni revolucionar Caravaggio bio je čak osuđen na smrt zbog ubojstva Ranuccija Tommasonija. No danas smo osjetljiviji, a, osim toga, Rupnik nije veliki umjetnik.

Poljski ikonopisac Mateusz Środoń, prenosi portal Fratellanza.net, optužuje Rupnika da je zbog samopromocije upropastio vatikansku kapelu Redemptoris Mater, čiju je izgradnju potaknuo 1995. Ivan Pavao II. kao ekumensko djelo. Bio je pozvan Aleksandar Kornuhov, najistaknutiji umjetnik koji nastavlja bizantsku tradiciju mozaika, ali su ga omele spletke. Svojim mozaicima prekrio je njegov rad Rupnik, kojemu je taj prestižni angažman otvorio vrata svih crkava širom svijeta. Środoń argumentira da su Rupnikovi radovi, pogotovo u usporedbi s pravim majstorom, oličenje „manirizmima i pretencioznosti: bezizražajna lica, velike crne zjenice umjesto očiju, a nerijetko i kičasti pristup temi“. Još je ubojitija ocjena profesora povijesti umjetnosti Giorgia Espositoa, koju prenosi portal La nuova bussola quotidiana: „Krivotvorenje duhovnog očituje se u nizu pojedinosti – u prevelikoj nozi čvrsto oslonjenoj na tlo, u odveć tjelesnoj ruci, naviknutoj više na posjedovanje nego na molitvu; na lica koja su sva identična, šablonska, zamućena, a ne zanesena u mističnom zanosu; na oči bez iskre svjetla, koje kao da razmatraju tame Podzemlja, umjesto blistave svjetlosti Tabora; previše zaokružen, ishitren i površan crtež koji na trenutke graniči sa stripom.“

Površno i prazno, ali drečavo – nije li to dovoljno objašnjenje zašto su Rupnikovi mozaici omiljeni širom svijeta, pa i u Lijepoj Našoj? No ima i nešto gore. Pomoćni varšavski biskup Michał Janocha ukazao je na čudnu osobinu Rupnikovih umjetnina – one uznemiruju; „Ne mogu moliti u takvim interijerima, a oni su upravo tomu namijenjeni“, rekao je u jednom intervjuu 2017. Potpisnik ovih redaka i sam to osjeća. Uđem li u crkvu s Rupnikovim radom, pogled na nj mi je nepodnošljiv, i moram obvezno gledati u pod, stojeći pognute glave. Netko bi, doduše, mogao reći da ti mozaici dobro djeluju na moju poniznost, koje mi kronično nedostaje.