Koprivnički enterijeri i naivna umjetnost

Razumljivo je što sam se u prvom napisu o Koprivnici posvetila hrani. Rekla sam da na samom cestovnom ulazu u grad stoji jedna velika žlica, pa sam najprije zagrabila njome – dakle, odala se hrani i prostorima u kojima se ona poslužuje. Pivnicu Kraluš na glavnom gradskom trgu nikada ne propuštam, a gostoljubiv poziv: kaj buš ti bum i ja govori mi o milini opuštenosti i druženja u ugodnu okruženju. No bio bi red i da prestanem jesti i protegnem noge po zanimljivim koprivničkim enterijerima.

Paviljon u sredini parka podsjetit će me
na sve one slične vojničke gradove / Snimio bojan haron markiČeviĆ / HTZ

Naravno, šetnja kroz glavni gradski park – nekoć središte vojne utvrde – neće mi uvijek evocirati sve one važne povijesne datume koje nalazim u stručnoj literaturi, no paviljon u sredini parka podsjetit će me na sve one vojničke slične gradove koji tako izgledaju. A tako, sa središnjim parkom i glazbenim paviljonom, izgleda i Glina, i Bjelovar, i Petrinja, i Hrvatska Kostajnica, pa onda i Koprivnica. Takav raspored u gradu postaje karakterističan za sve takve gradiće u kojima je stolovala vojska. Nedjeljom je u paviljonu svirala gradska limena glazba, po pošljunčanim stazama šetkale su se gospoje, gospoda i husari, a djeca se igrala tadašnjih igara na otvorenom (tjeranja koluta, rajfa), djevojke skakutanja loptica privezanih elastikom za prst – jo-jo za dame da ne budu same – dječaci su svako malo bili upozoravani da ne galame, a pogotovo da se žustro ne loptaju među šetačima.

Naravno, u takvim vojničkim gradićima takvi centralno smješteni parkovi imali su i klupe za odmor umornih nogu (od hoda ili pretijesnih cipela), i drveće koje daje hlad, pa su se šetačima (nekadašnjoj malogradskoj eliti) pridruživali i kućni ljubimci, najčešće psi. Dakako, to su morali biti rasni cucki s pedigreom, a mješanci (avlijaneri) ionako su cijelo vrijeme bili u svojim dvorištima i štenarama. Teško da se koji izležavao u kućnoj svili i kadifi.

Takav se prostrani park nalazi i u Koprivnici, pa kad se nasitite u pivnici Kraluš, zakoračite u tu mirnu parkovnu oazu! Koprivnica je još 1207. godine dobila ime po istoimenom potoku / rječici što prolazi kroz grad. Svojim zemljopisnim položajem priskrbila si je dobro mjesto na prometnim i trgovačkim rutama, pa joj je upravo taj element davao prednost u razvitku obrta, trgovine, uprave, pa i vjerskoga života. Naime, župa sv. Nikole postala je još u 13. stoljeću jezgra gradskoga naselja, a položaj mjesta 50 km udaljena od Varaždina i 85 (danas s novim cestama i manje) od Zagreba učinio je svoje. Od 14. stoljeća Koprivnica dobiva povlastice slobodnoga kraljevskoga grada, što pogoduje svim djelatnostima u gradu.

Danas o Koprivnici govorim kao o manjem gradu, no ona je po broju stanovnika nekoć bila i treći grad u zemlji (veća od onodobnoga Zagreba), a Varaždin neko vrijeme i glavni grad Hrvatske. Naravno da su se ljudi, pod prijetnjom osmanskih prodora, sklanjali i zbijali u utvrde, koje su im trebale pružiti kakvu-takvu sigurnost. Tako je bilo i s Koprivnicom. U 16. i 17. stoljeću to je grad koji u prvom redu ispisuje vojnu povijest. Utvrda sa četiri obrambene kule štitila je grad i njegove stanovnike od stalnih neprijateljskih prijetnji.

Kad bi opasnost malo popustila – a nakon Žitvanskoga mira 1606. činilo se da će mir bar neko vrijeme potrajati – ljudi su se počeli masovno vraćati u Koprivnicu (tako i kler, poglavito franjevci) ili su se prvi put u nju naselili, pa bi grad u takvim razdobljima bujao.

U tim mislima put me doveo i do stare oružarnice, kroz koju se nekada preko opkopa ulazilo u srednjovjekovnu tvrđavu. Danas su to tek podsjetnici na davnu prošlost, no meni druženje s prošlosti nije mrsko jer svaki put kad u nju zaronim, otkrijem nešto novo, makar tek u rudimentarnim ostacima. Gradski muzej u dnu trga nalazi se u zgradi stare vijećnice, najbolje očuvanu zidanom objektu u gradu. Od 17. stoljeća tu je bio magistrat. Gradio se od 1660. do 1680. najprije kao prizemnica, a u 19. stoljeću tu se nalazi sud i u dogradnji zatvor. U toj zgradi imala sam više predavanja, pa valjda spadam među reštante.

Govoriti o Podravini, a ne spomenuti naivnu umjetnost, nije moguće. Hlebine, centar te umjetnosti, udaljene su od Koprivnice samo 14 km. Naiva se javlja potkraj 19. stoljeća u Francuskoj (Henri Rousseau), a za procvat hrvatske naive zaslužan je ak. slikar Krsto Hegedušić, koji je 1931. pozvao slikare samouke iz Hlebina i okolnih podravskih mjesta da izlažu na III. izložbi angažirane grupe Zemlja. Ti slikari slikaju većinom na staklu i skloni su lirskoj idealizaciji seoskoga života te fantastici. Radovi u polju i u šumi, u seoskom dvorištu (svinjokolja), narodni običaji, proštenja, pijanke po krčmama, muzikaši, kočijaši, divlje i domaće životinje, ali i slike gradova te portreti – izloženi su u Muzeju naivne umjetnosti na Gornjem gradu u Zagrebu (Generalići, F. Mraz, M. Virius, M. Kovačić, I. Večenaj, P. Smajić, F. Dolenec, D. Gaži, F. Filipović, I. Lacković Croata, E. Feješ, F. Klopotan, I. Rabuzin i dr.), a u Hlebinama od 1968. u Galeriji naivne umjetnosti (dio Muzeja grada Koprivnice). Hrvatska naivna umjetnost poznata je diljem svijeta i po izvedbi samih djela i po tematici.

Sad kad smo siti od hrane i napasanja očiju u Muzeju prehrane Podravka (koji je 1982. u zgradi bivše klaonice otvorila sama tvornica da sačuva dokumente o razvoju svoje industrije) i od lijepih podravskih motiva, okrenimo se sportu i glazbi. Koprivnica ima ženski rukometni klub Podravka i nogometni Slaven Belupo. A glazba? Premda je skladatelj i orguljaš Fortunat Pintarić (1798–1867) rođen u Čakovcu, u Koprivnici je umro. Njegova Dudaša svirala sam još u nižoj muzičkoj školi. Nije to bio težak komad.