Klizanje kroz biografije

Zdravko Zima i ja rijetko se srećemo, ali imamo simpatičnu poveznicu. Zimina majka rođena je Žic, pa smo jednom zgodom čavrljali na Zrinjevcu o tom prezimenu i o otoku Krku – on je rođen u Malinskoj 1948. – dok je Punat rodno mjesto mog djeda, književnika Ive Žica Klačića. Zdravko Zima glavni je urednik Novog Omanuta. Tijekom listopada 2012. upoznao sam ostarjeloga Branka Polića, koji je desetljećima bio glavni urednik tog časopisa Židovske općine u Zagrebu. Sjedili smo u njegovoj prohladnoj i sumornoj vili na Krležinu Gvozdu 15 i razgovarali o različitim stvarima. Tada je rekao zanimljivu stvar: „Ja sam jedini u svojoj obiteljskoj kući u ovoj ulici. U svim ostalim vilama tijekom i nakon Drugog svjetskog rata promijenili su se vlasnici.“ U nedaleku vilu Rein, na broju 23, 1952. doselili su se Miroslav i Bela Krleža... a danas je u toj kući njihova memorijalna zbirka. Ispod nje, na Dubravkinu putu, jedan je od odljeva kipa Miroslava Krleže, autorice Marije Ujević Galetović (još ih je tri, u Osijeku, Opatiji i Budimpešti). Kiparica je kći Mate Ujevića, utemeljitelja i glavnog urednika Hrvatske enciklopedije prije Drugoga svjetskog rata, a poslije rata čovjeka iz Krležine političko-enciklopedističke sjene. Broj mrtvih velikana uvijek je veći od broja živih. Većina živih velikana malo se smanji nakon smrti, dok neki od mrtvih iznenada uskrsnu.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.

Zašto ovakav uvod za novu Ziminu knjigu eseja? Zato što oponašam njegov stil i njegovo klizanje kroz biografije petnaestak književnika. On se koristi pojedinim činjenicama iz života Krleže, Andrića, Matoša, Kiša, Bore Ćosića, Mirka Kovača, Vlade Gotovca, Edvarda Kocbeka i drugih, na način da poetski iznese svoja razmišljanja. Dakle, on ne istražuje i ne provjerava činjenice, već se poigrava njima s ciljem da stvori poetične slike poput vedute Burana – poneki kanal, mnoštvo slikovitih fasada u živim bojama i nizovi čipke, po kojoj je otok u venecijanskoj laguni slavan. Sve je tako lijepo i zavodljivo da postaje pomalo zamorno, gotovo iscrpljuje.

Prvi tekst u knjizi bavi se Krležom, što je u Hrvatskoj gotovo neizbježno, jer Krležina neobično fasetirana biografija odbija svjetlo na mnoštvo različitih načina. Meni se najviše sviđa pristup Stanka Lasića u remek-djelu Krleža – kronologija života i rada (1982). On je u potrazi za činjenicama posve potisnuo poetsko. Krleža nije volio ni tu knjigu, koju je pročitao u rukopisu, ni spomenik Marije Ujević Galetović, koji je vidio kao model. Velika umjetnost uvijek je potraga za Istinom. Apsolutna Istina je Apsolutna Ljepota.

Zima piše: „Po Lasiću, Krležina bitka protiv staljinizma bila je partikularna ostajući na svoj način u stupici onih istih postulata protiv kojih se deklarativno zalagao. Lasić objašnjava da se Krleža u svojoj kritici staljinizma ‘zaustavio na pola puta’, što mu ovaj potonji nikad nije oprostio. Dakako Krleža je znao da je Sovjetski Savez postao globalni komunistički lider zahvaljujući sintezi neljudske prakse i humanističkih ideala.“

Ta besmislena sintagma posve je neodrživa – jer je u stvarnosti postojala samo „neljudska praksa“. Staljinov Sovjetski Savez bio je prirodni saveznik Hitlerova Trećeg Reicha i podjela Poljske, na početku Drugoga svjetskog rata, nadgrobni je spomenik svih Krležinih ideala. Staljin je ubio dvadesetak milijuna svojih podanika (u prvom redu Ukrajinaca). Staljinovi koncentracijski logori nedosegnuti su ideal, u svojoj sibirskoj bešćutnosti. Hitler je bio industrijalac smrti (plin), Staljin poljoprivrednik (glad), a Josip Broz, na Bleiburgu i Golom otoku, obrtnik smrti (metak). Goli otok je, u smislu torture, bio za svoje zatočenike nešto strašnije od devetog kruga Pakla! Naročito Petrova rupa, službeno Logor 101.

Moj djed, kao prijeratni komunist, kojeg su ustaše zatočile više od godinu dana i željele strijeljati u vrijeme NDH, vjerovao je naivno u Staljina – i jedva je izbjegao Goli otok 1950– 1952. Samo je ostao bez posla do okončanja procesa 1954. I bio godinama nadziran od prvog susjeda, majora KOS-a. U profesionalnom smislu išao je strmoglavo prema dolje – od intendanta kazališta, preko direktora škole do zaboravljenog arhivista. Krleža je pak vjerovao u Broza i uselio se i u vilu Rein i u palaču Matice hrvatske na Zrinjevcu – koja je u tom razdoblju postala sjedište njegova (Ujevićeva) Leksikografskog zavoda. S prvog kata gledao je Meštrovićev spomenik Strossmayeru i palaču Jugoslavenske akademije. I kao i svaki Velikan razmišljao je o ulicama, školama i spomenicima... O Sebi. Posve je razumljivo da mu se nisu svidjeli ni Lasićeva knjiga ni spomenik Marije Ujević. On je sebe vidio kao „drugog najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti“ i najumnijeg čovjeka kojeg su dale balkanske gudure... I magle zarobljene u njima.

Zima piše: „Ipak, situacija je za Krležu u svakoj eri na svoj način bila delikatna; oni koji su iz Drugog svjetskog rata izišli kao gubitnici Krležu ionako nisu podnosili, a on sam je Dijalektičkim antibarbarusom zorno demonstrirao odmak od rigidnog krila Komunističke partije premda nikad nije zatajio svoju pripadnost ljevici.“

Prijeratni Krleža vjerovao je u Staljina više od mog djeda. Napisao je sjajan roman Na rubu pameti i svađao se sa svima, od ljevice do desnice. „Sukob na književnoj ljevici“ uglavnom se odvijao u salonu Irine Alexander u Đorđićevoj 7, gdje je Krleža uspio nagovoriti svoju ljubavnicu – udomaćenu moćnicu Kominterne – da malo pogura Josipa Broza ka vrhu komunističke partije. Zato Broz dolazi iz Beča 1937. Krleži i zahvaljuje mu za posredovanje kod moćne Iročke. A dok je padala zagrebačka vlažna, maglovita noć, ja sam, sa svojim prijateljem Ivanom M., prošetao od vile Branka Polića do prijateljeva stana, nasuprot Botaničkom vrtu. Na vratima je i dalje pisalo, kao i 1934, samo Alexander.

Zdravko Zima napisao je jednu od najlepršavijih knjiga o književnosti. Iako mu to nije bio prvi cilj.