Kamo ide Lado?

Prvi je dan pravoga vrućeg ljeta ove godine pao upravo prije produženog vikenda, što je mnogima već dovoljan razlog za pjesmu, a sasvim prigodno za Svjetski dan glazbe. Pjevalo se i sviralo diljem Lijepe Naše, ne samo u automobilima što jure na godišnji odmor nego i u parkovima, na ulicama, u palačama i kulama, na trgovima i na rivama, razvedrivši na trenutke vidljive, ali i skrivene dijelove gradova i sela. U organizaciji Hrvatske glazbene unije Svjetski je dan glazbe obilježio nastup niza glazbenika na nekoliko lokacija u Hrvatskoj, dok su se drugi taj dan odlučili proslaviti u vlastitim aranžmanima. Tako je i Ansambl narodnih plesova i pjesma Hrvatske Lado najavio svoj program na zagrebačkom Gornjem gradu, u atriju Muzeja grada Zagreba.

Ansambl Lado u atriju Muzeja grada Zagreba / Snimio Slaven Branislav Babić / PIXSELL

Otvoreni prostor Muzeja nemamo priliku često posjećivati, pa su ovakvi događaji rijetke, ali vrijedne prigode. S obzirom na to da su inače nastupi Ansambla Lado rasprodani danima prije, te je večeri bilo neobično vidjeti kako nekoliko sjedala zjapi prazno. Možda je razlog tomu gusta koncentracija glazbenih sadržaja u gradu u povodu Svjetskog dana glazbe, uključujući otvaranje festivala Zagreb Classic na Tomislavcu. No razlog bismo mogli potražiti i u neobičnom te isključivo glazbenom programu koji je Lado te večeri pripremio publici, koji je prilično odudarao od ustaljenog i kanoniziranog, svima dobro poznata glazbeno-plesnog repertoara s kojim se taj ansambl zasluženo profilirao u reprezentativnu figuru tradicijskog muziciranja Hrvatske i neosporni uzor amaterskim društvima. O čemu je zapravo riječ?

Unatrag tri godine, pod paskom umjetničkog voditelja Krunoslava Šokca, Ansambl Lado u načelu razvija svoje djelovanje slijedeći tri temeljna principa – tradiciju, izvrsnost i suvremenost. Prva dva principa u praksi se ostvaruju već više od sedamdeset godina, što je prepoznato u međunarodnim razmjerima, uključujući akademsku zajednicu. U znanstvenom se diskursu praksa tog hrvatskog ansambla veliča zbog ravnoteže između koreografiranog, stiliziranog folklora i elemenata koji teže autentičnosti, ne samo nošnje, pokreta i glazbenih figura nego i same izvedbe, koja nastoji rekonstruirati autentični kontekst. Ladu se, primjerice, kao suprotnost postavlja ruski ansambl narodnih plesova Balet Igora Moisejeva, koji teži snažnoj stilizaciji i spektaklu. Iako je pojam autentičnosti redovito sporan i neuhvatljiv, u Ladovu repertoaru uspješno su ga kreirali i opravdali stručnjaci poput Zvonimira Ljevakovića i Ivana Ivančana, nastojeći mu se približiti predanim terenskim radom. Njihova je vizija bila kreiranje institucije koja će biti važan sudionik kulturnog identiteta hrvatskog naroda i lokalnih zajednica unutar i izvan države.

S obzirom na to da su od osnutka Ansambla prošle 74 godine, sasvim je prirodno da se na zahtjev suvremenog i tehnički naprednijeg doba odgovara trećim principom suvremenosti. No pred umjetničkim je vodstvom izazovna zadaća pomirenja tradicije i sadašnjice, što može kulminirati dobrim rezultatom, poput pojedinih ostvarenja eksperimentalnih projekata Lado Electro i Jazziana Croatica. Ipak, lako može i povrijediti srž djelovanja Ansambla, pa neslavno iznijeti projekt poput Sudara tradicija u Lisinskom.

Te večeri u Muzeju grada Zagreba mlaki je pljesak dao naslutiti da pretežno zborski program Ansambla Lado, koji je novi glazbeni voditelj i dirigent Jurica Petar Petrač pripremio za Svjetski dan glazbe, ne ispunjava očekivanja zbunjene publike. Preciznije rečeno, iz bogatog fundusa hrvatske tradicijske glazbe na programu su bile isključivo manje ili više uspješne zborske obrade napjeva, prilikom kojih je jedva šačica ansambla solistički predstavila svoje vještine, izlazeći izvan ansambla poput izložbenih artefakata. Usto, princip „suvremenosti“ očito podrazumijeva i međunarodnu glazbenu razmjenu, pa je tom prilikom suzdržano i nesigurno predstavljeno i nekoliko pjesama iz Rumunjske, Češke, Slovačke, Bugarske, Makedonije i Ukrajine. Očekivana snaga postignuta je tek na ustaljenim i godinama uvježbavanim točkama repertoara, koje su nažalost bile u manjini.

U cjelini, tom je nastupu folklornog ansambla nedostajalo folklorne izražajnosti, nesputanosti, improvizacije, hrabrosti, ali i instrumentalnih točaka kad već nije bilo plesnih, unatoč prostranosti atrija. Nedostajalo je poznavanje tradicijskog muziciranja i nijansiranja boja u glazbi određenih lokaliteta, a sloboda izražavanja nastradala je preciznom ritmizacijom kao da je riječ o kakvoj simfoniji, a ne glazbi iz ropotarnice puka. Tako je suvremenost potlačila tradiciju i narušila izvrsnost omiljenog hrvatskog ansambla, kojem vrijeme prijeti da pregazi „staru slavu“ ukoliko se ne poradi na površnosti što ga je nedavno zahvatila. Ostaje nam tek da vidimo kamo ide Lado, kako će uklopiti suvremenost i hoće li uspjeti vratiti sjaj izvrsnosti i tradicije koji je uspješno demonstrirao više od pola stoljeća.