Jedan dan u tri dana

Ogledalo

Kada se želim ogledati, stanem iza tebe. Ugledam tvoja gola leđa što su utonula u crnu svilenu haljinu. Preko leđa prostiru se trake sunca. Nešto si mi viša nego obično. Na nogama ti crne lakirane cipele. Kako bih se dobro ogledao o tebe, moram se pridići na prste. U trenutku kroz tijelo mi prostruji muzika. Vibracija koju osjećam u tvojoj prisutnosti. Tebi me je dovelo ludilo, hrabrost. Vjerojatno ne. Bio je dovoljan tvoj smiješak. Znamo da će od nas dvoje jedno prije otići. Drugo za njim. U razmaku od nekoliko dana. Tako se nećemo izgubiti u labirintu boli. Ostat će ljepota na tvome i mome licu. Ostat ćemo u sunčevoj prašini koju svatko može slijediti pogledom. To će biti neka vrsta ikone koju će nebo mijenjati iz dana u dan.

Glas

Brat. Vjetar. Zajedno dolaze. Teško ih je razaznati. Donose bol. Donose ljepotu. Nalazimo ih skupa kod potoka. Voda dodirnuta vjetrom. Voda dodirnuta rukom. Oblikuje krugove koncentrične što se sužuju i šire kao zjenice. Ne vjeruju u to što vide. Kapci se podignu prema gore. U njima zlato ugasle zvijezde. Kada se trepavice pomaknu, rosa se prospe na travke što se njišu vjetrom zaljuljane. Mora da je tu prošla zvijer. Sada nas gleda kroz noć. Noć koja ide prema danu. Napušta svoju pećinu. Sjedimo sada pred izvorom. Pred nama kos. Samo što nije ispustio glas.

Rezbarenje

Prolazim manje-više istim putem godinama. Kada mi bude teško, koraci su pokidani i nitko ih ne može spojiti. Kada sam pak radostan, koraci poskakuju poput ptica na nebu. To je tetovaža što se mijenja iz trenutka u trenutak. Uzbudim se kada te ugledam u crvenoj haljini dugoj do poda s dubokim prorezom. Vidim tvoje grudi kako pulsiraju. Prilazim ti. Ljubim te, ljubim. Moje odijelo tamnosive boje prebačeno je preko stolca. Tvoje čipkaste gaćice, halteri, svilene čarape sve je što je na tebi. Uskoro ni toga neće biti. Samo crvena ruža, između tvojih nogu što se rastvaraju. Skliznut ću u njezinu dubinu. Još dugo ćemo ležati, milovati se na otomanu. Otomanu ocrtanu crtežom K. S. Maljeviča. U kupaonici jezicima ćemo slijediti kapi vode koje će po nama kliziti. Obrisat ćemo se tkaninom od prozirnog muslina. Bosonoga odjenut ćeš svilenu haljinu cvjetnog dezena. A ja bijelu košulju s bijelom kravatom, šešir od modrine, hlače od tišine. Poljubit ćemo se. Nećemo se vidjeti više. Pronaći će nas u kutiji od Polaroida.

Dijete

Dijete sam staro stotinu godina. Još uvijek oči mi zasuze. Lice mi je izduženo, usko. Poput breze je što stoji ispred moje kuće. Tu ispod nje bit ću pokopana jednoga dana. Putovati mojim licem zahtjevno je osim ako dopustite da vas ono vodi tako da ga prstima dodirujete, osjećate njegovu tvrdoću, oštrinu, nježnost. Rođena sam u radničkoj četvrti u gradiću koji možete posjetiti. U središtu mene kao žene sva su moja sjećanja, gubici. Onaj koji gleda moje oči vidjet će treperavo svjetlo. Tako se dodirujemo. Imamo jedno drugo. Prolazimo skupa kroz djetinjstvo, mladost, starost.

Događaj

U krugu kamenje. Glave žena. Šume u šumi. Sakrije ih ona u kaputu nevidjelice. Čas ih vidiš, čas ih ne vidiš. Šuma se češlja. One ne. Lijepe su. Tihe. Gledaju vas. U sestrinstvu sa šumom. Zaokruženo sve je u krugu. Bez početka. Bez kraja. Mećava ih miluje. Grmljavina ih sluša. One su jedro. Vode nas kroz život.

Čokolada

Ova čokolada ne jede se ustima, noktima, koljenima, zlatnim magnolijama. Ona je ptica u mome oku. Ona prezire jezik. Njezina crna krv klizi niz ruke, noge, guzicu. Ova se čokolada ne jede. Ona je orden. Ona je medalja. Za sve. Sve moje godine. Upakirana u tišinu zijeva od dosade i traži, traži neki drugi svijet. Štavljena maštom nikomu ništa ne oprašta.

Skupljač

Odnekud valja poći. Najbolje od praznih ruku. Probuditi se dok je mrak. Žižak na lampi posutoj hrđom pripaliti tako da plamen ne bude odveć jak. Kada se kreće kroz šumu, treba biti oprezan. Gleda nas mnoštvo očiju. Polagano se kroči kroz šumu. Hladnoća, tišina odjenule su nas. Uzvraćamo mirnoćom, strpljenjem. Stabla nas dodiruju. Priljubili smo se uz njih. Toliko da postajemo jedno od njih. Naše grane/prsti se pomiču. Pred zoru izlazimo iz šume praznih ruku ispunjenih punoćom.

Dvorana

Prazna. Velika. Mnogo neizrečenog pred šalterom slova. U redu sam s prijateljicom. Razlikujemo se. Po obliku nosa, modrini veste. Na dodir ruke, oka moguće je prepoznati kašmir, vunu. Hvata me drijemež. Prenem se. Osjećam pucketanje potpetica. Miču se, u hodu. Zamalo šal mi je pao s vrata. U zadnji čas dohvatila sam ga. Sve što prođe slaže se u slike. Sada sam s prijateljicom na kavi. U blagoj smo svjetlosti što izbija iz nas dvije. Različite smo, ali slične. Sve sličnije kako razgovor teče. Život nam je dodijelio različite inicijale. To nas je na trenutak uozbiljilo. Onda smo prasnule u smijeh. Prolile smo šalice kave. Naručile još po jednu. Razgovor se nastavio. Na koncu pošle smo svaka svome domu. Dogovorile se da se vidimo ponovo.

Odabir: čista radost

More mora biti. Od kada smo otvorili oči. Od kada svijet jest. Od kada smo očevi, majke, sinovi, kćeri. Od kada smo došli. Od kada smo otišli. Otvorili jedan prozor. Zatvorili drugi prozor. Nije to sve. Šum mora vodi nas ka šumu šuma. Pobratimi su. Posestrime su. Dijele sve. Vibraciju zvona. Vibraciju srdaca. Ne prestaju. Nalaze se u krugu. U krugu od krugova mnogih.

Drva

Uzeo sam cirkular. Ispilo drva za zimu. Stoje pred kućom. Povremeno ih presložim. Lupkam po njima tako da otjeram bube, zmije, sve.

Minulo je

Minulo je svjetlo lojanice što ju je zapalio redovnik. Svjetlost molitve titrala nad svijećom. Redovnik ispustio dah iz usta, vršcima prstiju stisnuo stijenj. Par dlačica na njegovim prstima plamen svijeće oprljio. Pošao polagano u vrt, otvori vrata knjige što otvara dušu. Rujan je što razlistava se između sunca i snijega. Ogrlice ruku prepleću se s ogrlicom šume. Mrtvo uže visi s grane, a mrtvaca nigdje. Tamna modrina neba podsjeća na kosu, ljubav. Školjke oblaka samo što se nisu spustile. Čamac plovi rijekom. Kiši. Tamo u daljini čuje se njištanje pastuha. Netko će izaći kroz crna vrata i zapjevati.

Prostorija

Njezin taman pogled stopio se s tminom poluotvorene kutije. Par koraka dalje osjetio si svjetlost tmine koju ti je darovala. Pokušao si zakoračiti prema njoj. Nije uspjelo. Shvatio si da trebaš čekati kako bi ti prišla. Ako se to ne dogodi, ne dogodi se. Umor spopast će te. Tih par koraka do svoga doma teško ćeš koračati nogu olovnih koje će se zabijati u asfalt. Željet ćeš da prostorija i ona nestanu. Kada odustaneš od želje, ona i prostorija nestat će. To je jedini način da budete skupa.

Ogrtač

Niz ovala slijedi, jedan za drugim, međusobno se stapajući. Modra bordura neba prožeta tamninom. Zagrljaj svjetla što se zlati, zeleni svojim pramenovima, svojim iskrenjem. Dotiče se, pruža u tamninu. Oval intime skriven je u njedrima mora. Tako moguće je. Dodirnuti ogrtač. Ali i sve one koji ga nose.

Stajali su

Jedanaest vojnika. Spremih na borbu. Pred zoru. Odjeveni u kapute tišine. Tišina je iz minute u minutu pupala. Kada je procvjetala. To bilo je bučno. To bilo je krvavo. Od njih jedanaestoro ostao je stajati jedan vojnik s batrljkom koji se ljuljao na plamenom vjetru.

Jedan dan u tri dana

Počeo iz jutra završio iz jutra. Prošuljao se kroz dvije noći. U glazbi govora, kretanja prijatelja milih, dragih. Uz obroke, pića svakodnevna. Darove darovane uzajamno. Negdje između postojanja i nestajanja. Ispisano srcem, dušom.

Riječ: kost

Bačena. Tu stoji. Ispred mene. Bačen sam pred nju. Nema gledanja. Postoji samo ugriz. Obostran. Bez milosti. Bez i jedne kapi krvi.

*****************************

Neprolaznost jezičnog
vihora

Piše Darija Žilić

Predrag Vrabec rođen je u Čakovcu 1955. Prvu zbirku poezije, Juriš lake konjice, objavio je 1987. u izdanju Quoruma. Dosad mu je objavljeno više pjesničkih knjiga, a zadnja je Tijelo beskraja iz 2019. Riječ je također o pjesmama u prozi. Vrabec se bavio konceptualnom umjetnošću, verbovizualnom poezijom, ali i gestualnošću, istražuje i zvuk, izvodi performanse. Objavljuje poeziju u raznim časopisima i na radiju. Zastupljen je u antologijama, panoramama te u izborima poezije i proze.

Trenutačno, stoji na Stihotronu koji uređuje Ivan Babić, Vrabec kao slobodni umirovljenik radi na projektu Ranjeni jezik, čije će sastavnice biti rukopis pjesama u prozi o problematici dekodiranja jezika, rukopis pjesama u prozi na kajkavskom dijalektu, ili usmjeren ka duhovnom izričaju i tajnovitosti. Nakana mu je ponovo zakoračiti u konceptualne vode na način da propituje postojeće postupke ili da uvodi nove. Još u Jurišu lake konjice bilo je očito da je u njegovoj poeziji sve u protoku, nema zaustavljanja, nema kraja. Nižu se pjesničke slike, jurišaju, prolaze, mijenjaju se, ali ono što je temelj jest jezik, jezični vihor koji obuzima i pjesnika i čitatelja, on je neprolazan. Miješaju se eros i metafizičko, svagdan i introspektivno, u začudnim, protočnim sintagmama. Neke su pjesme u prozi rječite, metaforički grozdovi, druge pak ludičke, kratke, s efektnim poentiranjem. U knjizi Tijelo beskraja autor u epilogu zaključuje: „Ova knjiga nije završena, završetkom.“ I ništa zapravo ne ostaje „u svom obliku, trajanju ni u boji“ te dodaje da je „uzalud svako imenovanje, brojanje i oznaka mjesta“. I čitav je poetski tekst „tek tijelo beskraja“. Nikad završena poema.

I u novom ciklusu, okrenutu šumi, šumovitom, primordijalnom, pjesnik istražuje, piše i iz ženskog lica, snatri, povezuje legendu i bajkovitost, prirodu u kojoj se zrcali unutrašnje, monaštvo i preobilje erosa kojem se posve prepušta, joussance u ispisu žudnje i tijela, koloristički efektan. Motiv ogledala, koji se pojavljivao i u prethodnim knjigama, pokazuje važnost odraza, da „slike naše nutrine budu vidljive u očima, ustima, licu“. Trenuci kad tražimo motrište da druge gledamo u sebi, jer drugi znaju tko smo mi. Vrabec nastavlja samoispitivanje kroz jezik i tijelo kako bi nastavio nikad dovršen proces označavanja. Poput redovnika posvećen pjesmi i stihovima, život vješto pretvara u poeziju i nakon radnog vijeka, kao žrec pokazuje zanos početka stvaranja.