Ideali i idoli

„Dokle ćeš, Katilino, iskušavati naše strpljenje?“ Tim je riječima 63. godine prije Krista Ciceron u rimskome senatu započeo govor protiv Lucija Sergija Katiline, optužena da je kovao urotu protiv Republike. Ciceron je slavio, Katilina stradao, ali to za ovaj članak nije bitno. Taj citat iz latinskoga, do danas jedan od najslavnijih i najdugovječnijih, ima dugu povijest uporabe, u različitim prilikama i vremenima. Od Afrike do Amerike, kaže Mary Beard u knjizi Suočavanje s klasicima, razne političke i ine frustracije i dalje se rado poštapaju o Ciceronov oratorski ukras, pa je tako i meni pao na pamet u trenucima frustracije.

U Matici hrvatskoj smo 9. svibnja obilježili Dan Europe i desetu obljetnicu pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji prigodnom tribinom, na kojoj je, među ostalim, bilo riječi o pripadnosti i identitetu. Tom smo se prilikom prisjetili Stanka Lasića i njegova teksta objavljena u Vijencu prije gotovo četvrt stoljeća (1997). Sam tekst proistekao je iz Lasićeve prepiske s Igorom Mandićem, koja do danas ostaje ogledni primjer – zajedno s Mandićevim odgovorom – dijaloga u kulturnom prostoru i promišljanja pripadnosti kulturnim i civilizacijskim krugovima. Za svakog pisca – jer, bila je riječ o književnosti – ta je pripadnost usko povezana s onim što Lasić naziva „duhovnom nužnošću“. Za Lasića, „duhovna nužnost“, zrcalo u kojemu se ogleda hrvatska književnost, jest Europa, poglavito „kvartet velikih književnosti“; za njegova epistolarnog protivnika, to je prostor sličnih jezika, koji tvori ono što je politika nakon 2000. zvala Zapadnim Balkanom, a koji se danas sve češće vidi kao „postjugoslavenski prostor“. Lasićev tekst toliko je bogat, plemenit i vizionarski, da bi ga valjalo ponovo objaviti, tim više što nije dostupan na mrežnim stranicama. Možda bi nam pomogao u polemici koju je ovih dana izazvao jedan znanstveni članak.

Mahanje zastavama koje su već dulje vrijeme muzejski izlošci i kopanje rovova u odavno završenim ratovima utječu na kulturnu i duhovnu atmosferu u našemu društvu / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Mirjana Kasapović
uzburkala duhove

Već pogađate, riječ je o članku Zbogom postjugoslavenstvu! Mirjane Kasapović, u kojemu se ona obračunava s uporabom termina postjugoslavenstvo u dijelu akademske zajednice, kako na domaćoj sceni, tako i u inozemstvu. Njezin je jedan od onih rijetkih tekstova koji, baš kao i Lasićev iz 1997, zadiru duboko i ostavljaju trag ne samo u znanstvenoj zajednici nego i u široj javnosti, pozivajući na polemiku i zauzimanje stava. Po objavi članka uslijedile su brojne reakcije, što samo po sebi znači da je autorica uzburkala duhove i uznemirila inače prečesto letargičnu akademsku zajednicu. Zanimljivo je pratiti i komentare u medijima; dok jedni kažu: „Profesorica je, doduše, u pravu, ali...“, podrazumijevajući da autorica pomalo pretjeruje i da je istina negdje u sredini, dotle drugi tvrde da „profesorica ne razumije“ stvari o kojima piše, implicirajući valj­da da bi se trebala okaniti ćorava posla i prepustiti ga onima koji su pozvani govoriti o tim i takvim temama, iz tjedna u tjedan.

Ne prvi put, komentari u istim medijima nastoje donekle ublažiti zelotske istupe pojedinih kolumnista, podastirući konkretne, stvarne činjenice političkog, društvenog ili ekonomskog karaktera iz nedavne povijesti kao argumente. Ali konkretne, stvarne činjenice ne znače mnogo pristalicama literarne utopije koja je postala općim mjestom u nekim krugovima; u njihovim rukama turbofolk i cajke izrastaju u relevantni kulturološki fenomen koji potvrđuje žilavost i opstojnost nekog apstraktnog jugoslavenskog duha u hrvatskome društvu. Bilo bi jednako tvrditi da su mladi „Jugoslaveni“ 60-ih godina postali Amerikancima zato jer su slušali Doorse i gledali vesterne!

Istina, činjenice u kulturi nemaju jednaku vrijednost kao u kakvoj povijesnoj studiji; kultura, poglavito književnost, voli simbole, alegorije i metafore i ne želi biti „okovana“ stvarnim povijesnim zbivanjima i društvenim zadacima. Ona sama bira svoje područje borbe, pretvara stvarne ljude u junake ili zločince, poigrava se pojedinačnim snovima i masovnim halucinacijama i fatamorganama. Kultura je sila koja može rušiti zidove pred sobom i jurišati na barikade, ali i snaga koja povezuje i učvršćuje. Utoliko je ona kvasac iz kojeg će izrasti ono najbolje što neko društvo može ponuditi.

Oživljavanje mrtvih ideja

Atenjani s Fidijina friza na Partenonu utjelovljuju vrijednosti (atenske) demokracije, kolektivno biće grada-države, kao što ilirci prikazani na zastoru Vlaha Bukovca u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu utjelovljuju hrvatski san o državi. Ali kultura nije i ne može biti shvaćena kao apsolutno „dobra“ ili „pozitivna“; nije uvijek satkana od poruke slobode, zanosa i vjere u bolju budućnost, njezini heroji nisu uvijek junaci ili mučenici koji su dali život za druge. Ona može biti i amorfna, inertna masa prevladanih, okoštalih i odavna potrošenih ideja i pamfleta, u kojima se ne prepoznaje nitko doli pripadnici uskoga kruga istomišljenika, kulturni oligarsi u odnosu na demokratski puk. Među takve utopijske, od stvarnosti udaljene ideje valja ubrojiti njegovanje i širenje „postjugoslavenskog“ koncepta ili, ako hoćete, negiranje individualnog bića pojedinih nacionalnih kultura, sve do odricanja specifičnosti njihovih jezika. U konačnici, kako je točno istaknula prof. Kasapović, u našem slučaju to se uvijek svodi na pitanje hrvatsko-srpskih odnosa i brižno njegovanje onoga posebnog kulturnog amalgama koji se izdiže iznad pojedinačne nacionalne pripadnosti i model je nedosegnutog ideala.

Možda je mudro ne govoriti odveć o takvim inicijativama, ne pridavati im odveć pažnje, ići svojim putem i ne gubiti vrijeme na polemiziranje. Jer, s čime ovdje, zapravo, polemiziramo? To nisu stvarni sadržaji, već mrtve ideje; nisu manifesti relevantnih političkih opcija, ni doprinos političkoj borbi unutar demokratskog društva; nisu republikanski ideali, već idoliziranje prošlosti; nisu prava vjera, već idolopoklonstvo. Najbizarnija je upravo anakroničnost takve polemike; ona je možda još imala smisla u vrijeme prepiske Lasić – Mandić (premda ne znam koliko je i tada bila prirodna, s obzirom na netom završen rat), ali kakva smisla ima govoriti o tome u trenutku kada je Hrvatska već više od trideset godina neovisna zemlja, jedna od 27 članica Europske Unije, odnedavna i dio iste valute i prostora bez granica i putovnica, sudionica jednog političkog eksperimenta bez premca u povijesti?

S druge strane šengenskoga zida ostale su države s kojima bismo trebali zajedno, prema zagovornicima „postjugoslavenstva“, nastaviti konzumirati i stvarati zajedničku kulturu? Nazivati naše jezike istim imenom (kojim)? Jezik je posebno bolna točka, možda zato što se hrvatska kultura nigdje nije toliko istaknula (i iscrpila) kao u borbi za vlastiti jezik koju je vodila stoljećima, prvo s Rimskom crkvom, pa onda i sa svim svjetovnim silama koje su imale interesa na ovom području.

Orkestrirana kampanja protiv hrvatskog jezika

S iritantnom upornošću nemali broj ljudi iz kulture, uzimajući za alibi pojedine jezikoslovce, tvrdi da hrvatski jezik ne postoji, premda je prije petnaestak godina uveden u službeni međunarodni repertorij i premda je jedan od službenih jezika EU. Umjesto toga, i danas se on javlja kao brat blizanac srpskoga, bez kojega mu nema života, kao da je s njime i pupčano spojen. Čak i da su ta dva jezika istovjetna, što nisu, čak i da imaju istu povijest, a nemaju je, slobodna je volja svakog naroda nazivati jezik kojim govori kako on to hoće. U konačnici, to je pitanje suverenosti, jednako koliko i lingvistike.

Dovoditi u pitanje jezik u trenutku kada je uobičajeno američke književnike prevoditi s „američkog engleskog“, ili samo s „američkog“, nije ništa manje od apsurdnog. Uostalom, jezične specifičnosti poštuju se i unutar nacionalnih država, s brigom za manjinske jezike i idiome, što pokazuje i nedavna inicijativa oko čakavskoga u Istri. Pa ipak, i ovdje je na djelu anakrono, u povijesnom i političkom smislu reakcionarno odbijanje da se hrvatski jezik prizna kao jednako vrijedna lingvistička i povijesna činjenica. Upornost s kojom se to čini ostavlja dojam da su takvi pokušaji dio orkestrirane kampanje. Možda je ne treba shvatiti ozbiljno, možda iza nje ne stoji jasno izražen politički program, ali ona nas odvlači od bavljenja stvarnim problemima i zadacima, i to je dovoljan razlog za frustraciju.

Naši stvarni zadaci, naša „duhovna nužnost“, da ponovo citiram Lasića, jest svoje nacionalno biće, prije svega kulturu, doživljavati i živjeti u odnosu na Europu, na europsku kulturu, koja je i sama doživjela velike promjene u posljednjim desetljećima. Statistike su pokazale da se broj onih koji Europu doživljavaju zajedničkim domom u europskim zemljama znatno povećao od trenutka kada je zaživjela Europska Unija (Maastricht, 1992). Danas, tri desetljeća poslije, obrazovanje, znanost i kultura diljem našeg kontinenta više gotovo da i ne postoje bez predznaka „europski“, što ne znači da se pritom izgubio nacionalni identitet.

Istovremeno, u dijelu hrvatske kulture je, čini se, popularno glumiti noja s glavom u pijesku i pretvarati se da se ništa nije dogodilo od onoga dana u studenome 1989. kada je nastala prva pukotina u Berlinskome zidu. Moramo biti svjesni da mahanje zastavama koje su već dulje vrijeme muzejski izlošci i kopanje rovova u ratovima koji su odavna završili, utječu na kulturnu i duhovnu atmosferu u našemu društvu i čine nas ogorčenim, zajedljivim, netolerantnim i, naposljetku, ravnodušnim. To nije recept za zdravlje ni jedne zajednice, a posebno ne nacije, ukoliko se možemo složiti barem oko toga da ona postoji.

Pripadnost Europi podrazumijeva „mnogostranost odanosti“, kako je govorio Thomas Stearns Eliot; paradoksalno, neki među nama tu mnogostranost ne vide u krugu europske, već „postjugoslavenske“ kulture. U doba ilirskoga pokreta ideja južnoslavenstva mogla je biti napredna i pokretačka ideja, u službi nacije. Danas se njome zanose samo zagovornici ancien regimea, koji svoju opsjednutost prošlošću smatraju avangardom. I zato hvala prof. Kasapović što je načela kulturološku fatamorganu koja uporno opstaje na ovim prostorima, kao kakav duh koji ne nalazi put natrag do boce. Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra?!