Glazba je smisao moga postojanja

Tko je god – slučajno ili ciljano – na YouTubeu ili kakvoj drugoj društvenoj mreži naišao na arhivsku snimku Josipe Lisac u izvedbi poznate balade When a Man Loves a Woman, vjerojatno je ostao zapanjen činjenicom da se već tada, 1968. godine, posve jasno moglo naslutiti s kakvim se talentom susreće domaća pop-scena. Osamnaestogodišnja Josipa Lisac „prošetala“ se južnjačkim soul-standardom Percyja Sledgea autoritetom zrele i izgrađene pjevačice, ostavljajući dojam vokalne stilistice svjetskoga kova. Njezin, kako ga je sama opisala „kontraalt koji dotiče muške baritonske dubine i sopranske visine“ (i koji ulazi u svaku pjesmu kako bi njome zavladao i posvojio je) još je davne ‘68. razotkrio umjetničku osobnost koja se ne rađa svaki dan.

Snimio MIRKO CVJETKO

Pedeset pet godina poslije njezina zvijezda blista nesmanjenim sjajem. Tek nekolicina medija, uključujući Vijenac, pozvana je na ograničeni medijski session i ekskluzivni intervju nakon snimanja videospota za A gdje si ti – novu, karakteristično grandioznu, rock-gotikom obojenu pjesmu za koju je sama skladala glazbu, uz stihove Alke ­Vuica i aranžman riječkog jazz-pijanista Zvjezdana Ružića – glazbenika koji polako ali sigurno prerasta u stalna Josipina suradnika. Redatelj je videospota Filip Gržinčić, koji je, prema vlastitim riječima, postapokaliptičnu dramu pjesme nastojao pretočiti u sliku.

Josipa Lisac u skladateljskoj ulozi? Istina, to se nije događalo često, ali ovo joj „nije prvi put. Ja svako malo nešto slažem, nešto ‘prčkam’“, povjerila se nakon snimanja spota, podsjećajući da je, primjerice, još 1983. napisala glazbu za pjesmu Sanjala sam s albuma Hoću samo tebe. Dodaje da je uza sebe „uvijek imala velike autore“ pa nije ni bilo neke velike potrebe, misleći prije svega na stalnu prisutnost partnera i supruga, neprežaljenoga Karla Metikoša. Nakon njegova preranog odlaska uz nju su se našli i drugi vrsni suradnici koji su joj pomagali izgraditi impresivnu karijeru, svestranu i fascinantnu na gotovo svim razinama.

Iako mnogi ne bez razloga ističu njezinu ekstravagantnu pojavnost i (poslužimo li se tabloidnim vokabularom) glamur istinske dive, u izravnom razgovoru Josipa Lisac ostavlja dojam otvorene, kreativno nemirne osobe koja prezire dosadnu rutinu i koja je nezainteresirana za „komercijalni odjek“ onoga što čini – drugim riječima, pjevačice koju, svedemo li stvari na njihove temelje, prije svega pokreće glazbena umjetnost i umijeće izvedbe, a tek onda sve drugo.

„Mnogi misle da sam ekstravagantna, ali to je moj pojavni lik“, pojasnila je davno, ali je očito mnogi nisu željeli čuti. Bez obzira na to pjeva li a capella, uz klavir, na čelu rock-sastava i jazz-ansambla, u rock-operi, u futurističkom elektroničkom okružju s grupom Chui ili uz potporu simfonijskog orkestra, Josipa Lisac glazbu uvijek doživljava kao nepredvidivu i riskantnu igru trenutka i prostor širenja vlastite slobode.

Za razgovor s umjetnicom takva kalibra ne treba formalnih povoda, no ako ih želite, naći ćete ih mnogo. Osobito u godini reizdanja bogato opremljena, remasteriranoga Dnevnika jedne ljubavi, albumskog debija iz veljače 1973. Kapitalnog djela domaće rock-diskografije koje ni danas, nakon okruglih pedeset godina, nije izgubilo ništa od izvorne ljepote. Josipa ga je, prema prvotnome planu, namjeravala predstaviti na dvama koncertima u Lisinskom, 21. i 25. veljače, ali je drugi, zbog bolova u leđima, odgođen za 27. svibnja. Vrijedilo je čekati. Nije čudno da album sve više privlači pažnju i svjetske kritike: britanski specijalistički glazbeni magazin Shindig! u ožujku je, iz pera Christophera Budda, objavio poseban prilog posvećen likovnom rješenju ovitka, ne zaboravljajući istaknuti vrijednost same glazbe.

Jeste li zadovoljni reizdanjem, opremom, načinom na koji je album remasteriran u londonskim studijima Abbey Road? Ukratko: kako vam stranice Dnevnika izgledaju danas?

Jesam, jako sam zadovoljna reizdanjem. Za početak album izgleda odlično, podsjetilo me na to kakva je izvrsna dizajna. Ali odlično je, ruku na srce, izgledao i prije pedeset godina. Bio je tiskan u Grafičkom zavodu, na onom „žilavom“, kvalitetnom papiru kakav poslije nikad više nisam vidjela – već je iduće reizdanje otisnuto na tvrdom papiru, premda se dizajn, zajedno sa stihovima pjesama (gdje početno slovo prve riječi svake pojedine pjesme tvore akronim JOSIPI LISAC, op. a.) nije mijenjao.

Pola stoljeća od izlaska Dnevnika proslavili ste dvama koncertima u KD Vatroslava Lisinskog, potkraj veljače i tri mjeseca poslije, na onom „odgođenom“ nastupu 27. svibnja. Kad danas pjevate pjesme s tog albumskog klasika, osjećate li ih drukčije? Pristupate li im s neke druge strane?

Naravno. Za početak, danas ih izvodim s mnogo mlađim glazbenicima. Album je s vremenom odrastao, danas je samostalan. Kao da svima želi reći, idete mi na živce, pustite me na miru, pedeset mi je godina, nema potrebe da se o meni još uvijek brinete! (smijeh). Naravno, prije svega mislim na ženu koja je u središtu priče Dnevnika. Ali i sâm album pronalazi vlastiti put. Zapravo, ja sam radila to što radim uvijek – neke sam pjesme uvijek izvodila na koncertima, druge nisam, premda O jednoj mladosti nikada nisam željela maknuti iz programa. Ali kažem, neke su povremeno morale ustupiti mjesto nekim drugim, novim pjesmama, jasno da se koncertni program mijenja. Sad, u vrijeme obljetnice, promotor mi kaže da ih moram izvoditi više, pa smo uvrstili pet pjesama s Dnevnika. Sad sviramo čak i Jednu kratku vijest, koja se jako svidjela ljudima. Tako mi barem kažu.

Sjećate li se ugođaja sa snimanja albuma?

Kako ne... svih tih ponavljanja, brisanja vrpce. Sjećam se jednog incidenta koji... zapravo, nije to bio incident, nego zgoda sa snimanja. Naime, u to si vrijeme niste, kao danas, mogli priuštiti više pokušaja (tzv. tejkova, od engl. take), kako biste odabrali najbolju snimku. Mogao si snimiti jednom, a ako si želio ponoviti, stara verzija se briše i snima se nova. Radi se o pjesmi Sreća, koju smo snimili toga dana. Kad smo se Karlo i ja vratili kući, pomislili smo da jedna sitnica nije ispala kako smo željeli. Mislim da jednu riječ nisam bila otpjevala dovoljno glasno. I sutradan smo ponovili pjesmu, izbrisali staru i na album uvrstili novu verziju iako je ona prva bila mnogo bolja od konačne. Kad bih sada imala te dvije verzije, izabrala bih prvu. Sjećam se da je Karlu poslije bilo strašno žao, ali to je tako – uvijek je bio perfekcionist. Kad sutradan uđem u studio, mijenja se energija, pjevam drukčije i, nažalost, toga dana otpjevala sam je lošije nego prvi put. Dobro, nije bila lošija, ali svakako drukčija. Nažalost nismo mogli birati zato što se stari tejk uvijek briše kako bi se oslobodio prostor za novi. Uvijek sam bila kritična prema svojim izvedbama i razmišljala može li se nešto učiniti drukčije, još bolje. Na primjer, jesam li dovoljno razgovjetno izgovorila riječ „korak“? Mogu li se „k“ ili „r“ u toj riječi izgovoriti još bolje?

Naša glazbena scena ima talentirane ljude, ali sada su isplivali oni manje talentirani koji su otišli „u komercijalu“ i koji nas vraćaju u vremena u kojima sam ja bila mlada. Previše su retro. Ja želim novo, želim krenuti naprijed, a ne unatrag

Ali imali ste zaista prvoklasne suradnike – ne samo Metikoša koji je skladao glazbu...

Tako je. Karlo, zatim aranžer Brane (Lambert Živković, op. a.) i tekstopisac Ivica Krajač, sve su to sjajni ljudi. Osim članova grupe Time, pridružili su nam se i glazbenici iz Slovenije, došao je i Bodo iz Sarajeva (Slobodan Kovačević, gitarist Indexa), sudjelovali su klasičari, džezeri. Ali u trenutku kad smo počeli snimanje, priča je već bila gotova – a trajala je dvije godine. Trebalo je sve to komponirati, razmišljati kako sve posložiti. Ivica bi dolazio u studio sa svojim papirima, Brane je imao svoje ideje, već je znao unaprijed kako što učiniti, Karlo je predlagao vlastite zamisli – sve je to bilo vrlo složeno, i sve je odrađeno vrlo složno, oni su to jako lijepo odradili. Imala sam samo jednu veliku želju – snimiti odličan album. Naime, tadašnji Jugoton ranije mi je predlagao da prvi album sastavim od starih singlica poput Kapetane moj, Život moj, I teče, teče vrijeme i drugih malih ploča na 45 okretaja. Ali rekla sam im: Ne, ja želim nove pjesme. Bila sam tvrdoglava mlada djevojka. Tada još nisam upoznala Karla, upoznala sam ga početkom 1971, ali odmah sam slutila nešto.

Izd. Croatia Records, Zagreb, 2023.

Bili smo na turneji u Sovjetskom Savezu i ondje sam čula Sreću, koja tada još nije imala hrvatski tekst, Karlo ju je pjevao na engleskom. Pjesma je jednostavno izašla iz njega. Međutim, morala sam se vratiti u Zagreb, a on je ostao u SSSR-u. Već je u to vrijeme imao i napola dovršenu verziju O jednoj mladosti. Počela se rađati u Rusiji, a završila se u Zagrebu, pa joj je radni naslov bio Ruska. Karlove pjesme bile su tada bez hrvatskih stihova, za to će se poslije pobrinuti Ivica Krajač. Teško je pisati na melodiju, za to je potrebna majstorska vještina, a on je majstor. Album u cjelini ima vlastitu, zaokruženu priču, tematski je. Kritičari kažu da je to prvi konceptualni rock-album, ne u svijetu naravno, nego kod nas.

Jeste li, radeći na albumu, ovom ili bilo kojem, svjesni njegova antologijskog potencijala. Jeste li imalo svjesni da stvarate klasik?

U trenutku kad stvaram album ne razmišljam o tome da će to što radim ostati zauvijek. Ništa ne priželjkujem. Radim iz ljubavi i zato što u to vjerujem i tako je bilo od početka. Ali, znate, postoji nepisano pravilo: bez obzira na to što sve radite s jednakom strašću, nešto uvijek ispadne uspješnije od ostalog i zato je o tome nepotrebno i razmišljati. Ne želim se opterećivati predviđanjima o tome koliko će se moja glazba svidjeti ljudima, koliko će biti slušana. Nisam se s time nikada bavila. Glazba je osnovica na kojoj egzistiram, ona mi je, doslovno, smisao postojanja. Golemu glazbenu baštinu ostavio mi je Karlo Metikoš i drugi veliki ljudi. I zato sam sretna i zahvalna. A hoću li rasprodati jednu ili pet dvorana Lisinski, manje je važno. Ionako bih željela da to bude samo jednom. Bitan je samo ovaj trenutak. Ali to vjerojatno ne bi bilo dobro za ljude s kojima poslujem. Zato razgovaramo, pa se uvijek nađemo negdje na sredini. I ja i oni učinimo mali ustupak.

Smatram da je vaša „američka faza“ prilično zanemarena, podcijenjena. Kad ste s Karlom potkraj 1970-ih privremeno otišli u SAD, je li ta odluka dijelom bila povezana i s potragom za vlastitim uzorima, poput Joni Mitchell?

Slažem se da je podcijenjena. Mi jesmo bili nadahnuti američkom glazbom i mnogo smo je slušali, bez obzira na to tko je izvodi... Van Morrison, Joni Mitchell... Bila sam tada na tri koncerta Joni Mitchell u Greek Theatreu u Los Angelesu. Tada su s njom nastupali veliki Jaco Pastorius i Pat Metheny. U Americi sam izvodila njezinu Rainy Night House. Živjeli smo ondje od 1977. do kraja 1979. U studiju 55 u L.A.-u s američkim glazbenicima snimili smo album Made In U.S.A.. Prepjevali smo i dvije pjesme Vana Morrisona. I on nam je bio jako važan. I važno je otići u tu zemlju i njezinu glazbu i kulturu iskusiti uživo, jer je to zemlja koja ti pruža šansu. Nikoga ondje ne zanima tko si i što si, bitno im je samo koliko vrijediš sada. Tako sam i ja odgajana, živjeti u trenutku. Kad sam nastupala u rock-operi Gubec-beg, pitali su me kako ću izvesti „Janino ludilo“, odgovarala sam im: Ne brinite se, sve će biti u redu kad dođe trenutak. Na taj sam način samu sebe motivirala. To što su izvedbu na kraju pohvalili Dino Radojević i profesor Hergešić, siguran je znak da sam uspjela. Sve je, zapravo, improvizacija. Mogu znati sve unaprijed i imati kostur izvedbe, ali ona će opet biti drukčija od izvedbe na probi.

Primjenjujete li sličnu strategiju i kad pripremate koncerte, na probama?

Zapravo ja uopće nemam probe. Koncert je improvizacija, jer uza se uvijek imam ljude koji dišu na sličan način: pogledam li suradnika na određeni način, on će triput imati solo, ako to zahtijeva trenutak. Ili, u situaciji kad ja nekamo „odlutam“, bubnjar me hvata, znam da će me uloviti, sve nam je jasno. Koncert je najbolja proba, način da iz sebe ispucaš sve to znanje i izbaciš taj san. Svaki je koncert kao neki san, a za to trebaš biti na licu mjesta, na mjestu događaja, na mjestu zločina.

Ali opet se sve svodi na vašu otvorenost prema različitim suradnicima, ovaj put mlađe generacije. Kako vam je u društvu Tonija Starešinića?

Fantastično surađujemo. On je radio na mojoj drugoj pjesmi, koja će izaći potkraj godine, već smo je napravili. Ali bitno je to da se svi muzički lijepo slažemo, razumijemo i nadopunjujemo. Chui je fantastičan sastav.

Od grupe Time do Starešinića i Chui, teško se sjetiti s kime niste radili. Snimili ste album i s našim slavnim vibrafonistom Boškom Petrovićem?

Tako je, BP Convention Big Band International, na kojem sam izvodila svjetske standarde u prepjevu Ivice Krajača. Zamislite kako pjevam Moj smiješni dječače (pritom pjevuši poznati standard Richarda Rodgersa i Lorenza Harta iz mjuzikla Babes In Arms, op. a.). Ondašnji sustav bio je takav da nam nije bilo dopušteno pjevati na engleskom pa sam to otpjevala na svojem jeziku. Svjetske evergrine pjevala sam na hrvatskom jeziku – pa kaj to nije divno?

Vaša interpretacija himne Lijepa naša domovino u pijanističkoj pratnji Zvjezdana Ružića izazvala je mnogo medijske pažnje i oprečne reakcije. Jeste li joj pristupili kao himni ili kao glazbenom djelu koje želite interpretirati?

Pristupila sam joj prije svega kao glazbenom djelu. Ona jest i himna i naravno da sam bila svjesna da pjevam himnu, ali sam joj, da tako kažem, htjela dodati malo muzike. Osim toga, kad sam došla na probu, Zvjezdan mi ju je već odsvirao, imao je dovršen aranžman. Putem na probu pitala sam se kako ćemo i što ćemo, ali on je već imao gotovu zamisao. Mnogima je to bilo divno. Ne bih sada mnogo pričala o tome, ali jednu bih stvar rekla: mislim da se nikada prije toga nije više govorilo i pisalo o himni, i ona se nikada prije nije toliko slušala. Ljudi je inače uzimaju zdravo za gotovo, gotovo da je i ne slušaju, i svaki put kad je čujete čini vam se da prođe veoma brzo. Ja sam joj željela dati malo daha, dodatnog prostora.

Što mislite o suvremenoj hrvatskoj glazbenoj sceni?

Naša glazbena scena ima talentirane ljude, mnogo izvrsnih kantautorica, recimo. Mnoge bih mogla spomenuti, ali njima treba podrška, i mladima i starima. Svima treba. Istina je da su sada isplivali oni koji su malo manje talentirani, to je točno, oni koji su otišli „u komercijalu“ i koji nas vraćaju u vremena u kojima sam ja bila mlada. Previše su retro. Znam, retro je moderan, ali ipak, ja želim novo, želim krenuti naprijed, a ne unatrag. Treba sačuvati to što je bilo, i to iskoristiti za nešto novo. Znam da je to dio šireg, svjetskog trenda i jasno je da su sedamdesete i osamdesete svagdje, pa i kod nas, bile jako plodne. Bila je to lijepa glazba, uostalom, evo nam svjedočanstva o tome. Ali ipak, u to što radiš trebaš unijeti i sebe iz 2023. godine!

I na kraju, publika... Više puta isticali ste vrijednost odnosa sa slušateljima, s odanom publikom. Očito da je ona svima bitna, ali kako je u vašem slučaju?

Da, publika me jako nadahnjuje. Mislim da... ustvari, znam da na moje koncerte dolaze najdivniji ljudi. Oni koji su me došli vidjeti 27. svibnja čekali su me šest mjeseci, ulaznice su bile prodane još u prosincu. Samo je dvadesetak karata bilo vraćeno, i to samo zato što su unaprijed imali dogovoreno nešto drugo. Ljudi su me čekali. Na pozornici sam zbog toga doživjela iznimno emocionalan trenutak, malo sam „zatitrala“, ali sam se odmah povratila. Kao što me Karlo opisao: „Privatno i izvan pozornice ona je nježna i krhka. Ali čim izađe na pozornicu, pretvara se u zvijer.“ Jednostavno, sve vrijeme u sebi moraš zadržavati snagu, energiju. Inače dolaziš u opasnost da posustaneš. Moji slušatelji tu energiju prepoznaju. Neki i zaplaču. Sve su to snažna emocionalna stanja koja dijelim sa slušateljima. U tim pjesmama oni prepoznaju dijelove vlastitih života.