Dubrovčanin u carigradskom haremu

U nažalost danas krnjoj komediji Tripče de Utolče Marina Držića stari smiješni pedant, meštar od skule, Krise, uzdiše za lijepom mladom Mandom, ženom starog, nemoćnog, kilavog Tripčeta, jednako kao što za njom čezne i neki uporni Turčin, za kojeg se poslije doznaje da je on zapravo Mandin brat kojeg su kao mlada oteli Turci. Krisin djetić (sluga) Nadihna, uz pomoć svodnice Aninsule, Krisi umjesto Mande podmeće njegovu ženu, mladu Dživu. Radnja je smještena u Kotor, premda je posve jasno da Držić misli na Dubrovnik svoga vremena. Uspaljen, čekajući da ga Mande primi, Krise primijeti spomenutog Turčina i kaže: „Nije mi drag ovi Turčin ovdi: smesti će moje posle.“ Nadihna, koji sve to promatra, sebi u bradu govori: „A jeda ga priguziči oni Turčin. Dinar ti – dohiti ga.“ U bilješci uz taj Nadihnin uzvik Frano Čale navodi Ivana Slamniga koji kaže: „Popularno mišljenje u Dubrovniku bilo je da su Turci homoseksualci: tako Nadihna, kad se Turčin i pedant porvu, preželjkuje do bi Turčin zloupotrebio pedanta, čak mu nudi i mito“ (Slamnig, Disciplina mašte, Zagreb, 1965). Čale nastavlja i citirajući Josipa Torbarinu (Marin Držić, pjesnik) piše: „Držić je jednom upotrijebio (ili skovao) glagol koji je ušao u Akademijin rječnik za koji stidljivi leksikograf veli da je ‘glagol tamna značenja’ premda mu je smisao iz konteksta sasvim jasan.“

Neosporno je da Držić tu aludira na homoseksualnost. Međutim u Dubrovniku Držićeva vremena, ali ni prije ni poslije, nije bilo lako biti homoseksualac / gay. Jednako je bilo i na cijelom Mediteranu, posebice u Firenci i Veneciji. Društveni stav prema takvima bio je vrlo rigorozan, tako da se venecijanski patrijarh Antonio Contarini 1511. Vijeću Desetorice potužio i rekao: „Grijesi se šire po državi, iznad svega sodomija koju svi čine, i prostitutke kažu da ne mogu živjeti jer ih više nitko ne posjećuje pa moraju i stare raditi.“

Dubrovačko Veliko vijeće 6. svibnja 1474. sa 104 glasa za i 4 glasa protiv usvojilo je zakon zapisan u Žutoj knjizi (Liber croceus): „Želeći poduzeti mjere da se najgori zločin sodomije ne bi proširio po našem gradu, da bude istrijebljen i iskorijenjen, tako da naš grad ne bude utočište vraga, nego sveto boravište Boga, odlučujemo i naređujemo od sada unaprijed, ako tko bude uhvaćen u našem gradu ili u cijeloj našoj oblasti, da čini rečeni zločin, bilo aktivno bilo pasivno, da mu glava bude odsječena, potom da mu čitavo tijelo bude spaljeno i izgorjeno. (…) Istragu, suđenje i ispitivanje moraju obaviti krivični suci, a presudu i izvršenje presude moraju obaviti isti krivični suci, uz učešće gospara kneza, kao što se postupa i u drugim sličnim slučajevima kad je ljudski život u pitanju. (…) Protiv tuženog upotrijebit će se tortura i sva druga sredstva da se otkrije i nađe istina.“

Očigledno je da se izglasavanjem tog zakona Dubrovnik poveo za Venecijom, ali i iz straha zbog velikog broja posjetilaca koji su u Dubrovnik dolazili s turskog teritorija, premda dokumenti iz tog vremena ne svjedoče o postojanju takvih prekršaja, ali takvi dokumenti mogli su biti i uništeni, kako to gotovo uvijek biva ako su u to bili umiješani mladi sinovi ugledne dubrovačke vlastele.

U dopuni ovog zakona napisanoj šezdeset godina poslije naglasak je stavljen na potrebu da se dokona dubrovačka plemićka mladež zaposli raznim naukama, „tako da loše misli na uđu u njihova lijena srca“. Toga radi „treba otvoriti javne škole u kojima će se rečena mladost sastajati na uredan način. A učitelji trebaju čitati dva teksta dobrih autora dvaput dnevno, to jest dva ujutro i dva uvečer (…) i vježbati i poslije u dobrim sastavima, po običaju rečenih škola, i moraju tako raditi svakodnevno bez ikakva prekida.“ Posebno se zabranjuju sastanci, „prvi razlog za činjenje mnogih grešaka“, i određuje se da „nitko ne smije – osim svog doma gdje redovito stanuje – držati nikakvu kuću, mjesto ili prodavaonicu za sastajanje s društvom i za igranje karata i slične stvari, ili za bilo kakvu večeru“. Kazna za one koji organiziraju okupljanje takvih skupina iznosila je sto perpera, a ako to ponove prijetio im je izgon iz grada u trajanju od pet godina. Tim se dodatkom ne poništava odluka o smrtnoj kazni za sodomiju donesena 1474. godine.

Da sodomija nije uvijek morala dovesti do smrtne kazne, govori slučaj Tome Lumardovića, za kojeg su Dubrovčani odmah zapazili da „ne mari za ženske“. Rodio se 1545. i kao mlad postao brijački šegrt sposoban izvoditi i manje kirurške zahvate. Naučio je čitati, pisati i govoriti talijanski. Zapazio ga je dubrovački biskup, isposlovao mu stipendiju i poslao ga na studij medicine u Padovu, gdje je 1572. stekao zvanje doktora općih predmeta: obrazovanja, svete filozofije i medicine. Počeo se tad služiti uglednijim imenom i prezimenom: Vicentij de Natalis sugerirajući time svoje plemićko podrijetlo. Iste godine postao je obavještajac Vatikanske kurije i dubrovačke Vlade. Na preporuku hercegovačkog Sinan-bega, kojem je uspješno izliječio ženu, dospio je u Carigrad i postao „čudotvorni hećim“ sultana Murata III. Glavni izvor informacija bio mu je sultanov harem jer se pouzdano znalo da mu „žene nisu mana“. U ulozi obavještajca postao je posrednik u „pomirenju carigradskog patrijarha Jeremije II. i pape Grgura XIII, o čemu turska Porta nije smjela ništa znati. Tu istu misiju nastavio je u Poljskoj, gdje je imenovan za krakovskog kanonika, s obećanjem da će postati dubrovački biskup. To Vlada Dubrovačke Republike nije mogla dopustiti nezadovoljna prevelikom obavještajnom aktivnošću Vatikana u svom gradu. Ipak 1606. imenovala je Tomu / Vincenta trebinjsko-makarskim biskupom. Tu je službu obavljao samo dvije godine i zatim bio poslan u Napulj, gdje je i umro. Vincent nije pisao pjesme. Drugi su ih na latinskom pisali njemu u čast, koju je stekao kao i onaj Rade iz Vukove narodne pjesme, u kojoj kaže: „Jošt pri zore prvim svjetu / staknem oganj i razarim, // baš iz Moke kavu varim. / Poslije kave na koljeni / dam mu čibuk s ćilibarom, // potom rukam prekrštenim // vratom, kičmom savijenom / stojim ukaz čekajući“.

Danas nitko takav ne mora biti smanut, spaljen i izgorjen osim na vatri vlastite žudnje, a tvrdnja da je jedan od sedmorice patuljaka iz Snjeguljice sigurno bio gay danas je mogući predmet vrlo ozbiljne studije.