500. jazz-kolumna

Stigao je nakon gotovo 22 godine suradnje i trenutak u kojem bilježimo i petstoto izdanje rubrike Jazz ad libitum. Bilo ih je do sada zapravo i nešto više, no tu nisam želio ubrojiti sve u Vijencu dosad objavljene članke o jazzu, a bilo ih je još, primjerice u početku suradnje osvrti na diskografska ostvarenja naših jazz-glazbenika i neka druga događanja objavljena u listu, u našoj jazz-periodici jamačno jedinom sa stalnom višegodišnjom rubrikom o jazzu. Trenutak je to kad se moram prisjetiti gospođe Sanje Majer-Bobetko, koja me dovela u Vijenac, kao i njezinih uvjeravanja da neću imati problema s temama, kojih je u jazz-glazbi napretek. Također se bude sjećanja na svestrana i mog prvog, listu odana i marljiva glavnog urednika prerano 2001. umrla Mladena Kuzmanovića, čiji je brat Boris istaknuti zagrebački jazz-kontrabasist, poginuo u motociklističkoj nesreći u Hrvatskom zagorju. I sa svim sam sljedećim glavnim urednicima, do današnjeg Gorana Galića, Ivicom Matičevićem, Matom Marasom, Andrijom Tunjićem i Lukom Šeputom imao u vezi s rubrikom vrlo korektne odnose.

Prva kolumna objavljena 30. XII. 1999.

U tom neprekidnom nizu kolumni bili su tretirani razni događaji i priredbe u Hrvatskoj i svijetu, iz kojih se djelomice mogao nazrijeti i poneki povijesni detalj hrvatske jazz-glazbe.

Tijekom dosadašnjih 500 nastavaka rubrike nastojao sam pokriti, ukoliko je to dakako uopće bilo moguće, jazz-zbivanja koja bi mogla zanimati čitatelje našeg lista. Letimičan pogled na dosad objavljene kolumne pokazuje skroman pregled jazz-zbivanja u nas i u svijetu, kojim sam nastojao čitatelje rubrike informirati o svim relevantnijim događajima. Tu se svakako osjeća deficit inače bogata europskog jazz-života, kojem i Hrvatska pripada. Budući da se Vijenac čita i u inozemstvu, rubrika Jazz ad libitum pripomogla je uvelike u pronalaženju i valorizaciji našeg istaknutog jazz-trubača iz São Paula u Brazilu, Andrije Bušića, koji će zahvaljujući njoj nakon mnogo godina nastupiti i na koncertima u Zagrebu. Uz to su zainteresirani mogli doći do osnovnih informacija o nekim domaćim i stranim gostovanjima, primjerice o nastupima naših jazz-pjevačica te gostovanjima američkog gitarista Johna Pizzarelija, saksofonista Ernieja Wattsa, izvrsnoga kubansko-američkog jazz-trubača Artura Sandovala ili danas jedne od vodećih američkih jazz-pjevačica Dianne Reeves. Bilo je u tom nizu raznih tekstova; o gostovanjima domaćih i stranih umjetnika, o raznim domaćim i stranim festivalima jazza, raznim obljetnicama, koncertnim nastupima stranih i domaćih sastava, domaćim i stranim festivalima jazza, važnijim godišnjicama, visokim školama i fakultetima koji u programima imaju jazz, gostovanjima, nagradama pa nažalost i nekrolozima. Možda je to sve skupa i bilo nedovoljno da bi se u potpunosti shvatio jazz kao jedan od važnijih glazbenih fenomena dvadesetog stoljeća, ali vjerujem da je našim čitateljima rubrika ponudila korisne informacije.

Budućnost je stalnih rubrika o jazzu u nas upitna, i ovisi o nizu faktora te je vrlo mali broj novina spreman u svojim izdanjima na rizik i stalnu rubriku takva značaja. Tako će tek pojedine novine za kulturu smoći snage da se upuste u objavljivanje i stalnog kutka posvećena praćenju jazza, izvođenje kojeg i u nas možemo smatrati nedovoljno cijenjenim.