Zakrpa na haljini za finale

Trideset treće izdanje 51 godinu stara Svjetskoga festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb, koje je 10. lipnja zatvoreno u nekoć vizionarski zamišljenu, a danas zapuštenu Studentskom centru, u kronike animacijske povijesti poslalo je prvonagrađeni film Vanlav (Ванлав) Varje Jakovljeve, djelo koje su ocjenjivački sud i dio publike prepoznali ponajprije kao priču o zlostavljanju, iako ga je moguće vidjeti i kao općenitiji prikaz prodora izvanjskog, simbolički kadšto politički obilježena agensa u privatno-intimnu sferu te kao širi portret civilizacije u moralnom poniranju. I prvo je tumačenje, ipak, ispravno – Jakovljeva se i u ranijim radovima (primjerice u Anni, mački i mišu – Анна, Кошки-мышки, 2020) zanimala ženskim iskustvom pretrpljena nasilja. Ostvaren tradicionalnim rukom crtanim, ali izrazito hibridnim i namjerno „neurednim“ stilom disproporcionalnih likova i pozadina, asocijativnih transformacija i montažnih prijelaza te nejasnih granica fikcije i zbilje, Vanlav je dobar film, ali stječe se dojam da bi gotovo svaki rad ovjenčan preostalim festivalskim nagradama bio zaslužniji dobitnik Grand Prixa i da vrijedan doprinos remek-djelu Nos ili Zavjera odmetnika (Нос, или Заговор нетаких, 2020) Andreja Hržanovskog do daljega ostaje najvećim zanatskim dosegom Varje Jakovljeve.

Nagrađeni animirani filmovi: Vanlav, Složene oči tropa, Mjera, Prodavači leda, Iznad oblaka, Zakrpa, Eeva i Pad

Književne inspiracije

Ako šaroliku selekciju od 42 filma iz 34 zemlje svijeta uopće treba svoditi na zajedničke nazivnike, Veliko natjecanje kratkometražnog filma obilježio je zamjetan broj književnih, uglavnom izrazito lokalnih inspiracija. To je slučaj i s tajvanskim filmom Složene oči tropa, stop-animacijskom adaptacijom narodne priče Patuljasti moškavac prelazi rijeku, redatelja Zhang Xu Zhana, umjetnika koji je stoljetnu obiteljsku tradiciju obrade papira za vjerske i pogrebne obrede prenio u novi medij. Debitiravši na Animafestu 2019. dopadljivom raspjevanom groteskom Si So Mi, Zhang Xu Zhan vratio se 2023. znatno ambicioznijim filmom izrazite haptičke sugestivnosti i izvrsna zvuka – izvedbom transa prirode na neprekinutoj granici života i smrti. Ostvarene uz kaširani papir i evokativnim materijalima poput stakla i zvončića s ceremonijalnih kostima tradicionalnih tajvanskih plesača, Složene oči tropa zaslužile su posebnu nagradu Huga Covarrubiasa (autora također stop-animacijske, za Akademijinu nagradu nominirane, dokufikcijske Bestije).

I nagrada Zlatni Zagreb za kreativnost i inovativno umjetničko postignuće pripala je ekranizaciji književnog djela – filmu Mjera Josepha Piercea prema kratkoj priči britanskog pisca Willa Selfa. Film koji tehniku rotoskopije koristi kako bi prikazao iskošeni, razlomljeni i bizarni svijet stvaralačke duše nagrižene ovisnošću, gubitkom obitelji i neispunjenim obvezama, halucinantno je eliptično djelo neobičnih omjera i nelinearnog pripovijedanja, ali i autoironijskoga prizvuka koji ga odvodi u monumentalno začudan završetak.

Nagrađuju se groteska, karikaturalnost
i apsurd

Globalna animacijska zajednica koja se svake godine okuplja u Zagrebu običava likovnost nadrediti drugim aspektima filmskoga stvaranja poput režije, dramaturgije i dinamike, smatrajući animirani film ponajprije likovnom, namjesto filmskom umjetnošću. Stoga i radije nagrađuje više eksperimentalne radove sirove animacije, grotesku, karikaturalnost i apsurd, negoli stilove i tehnike koje bi gledatelj-namjernik smatrao „lijepima“ u klasičnom smislu. Publici stoga ostaje nagrada Mr. M, dodijeljena Prodavačima leda Joãa Gonzaleza – tematski ekološkom, ali i poetičnom filmu iznimno svježe ideje i perspektive na život samohranog oca i sina. Pravi je problem što je biranje animacijske tehnike u skladu s temom, fabulom ili „porukom“ filma, sljubljivanje forme i sadržaja, rjeđe od obrnutog postupka i samozadovoljna, obesmišljena stvaranja statičnog divljenja vlastitom umijeću, bila riječ o narativnim ili nenarativnim, apstraktnim i eksperimentalnim formama.

Pomalo nepravednim činili su se stoga i izbori ocjenjivačkog suda Natjecanja studentskog i Natjecanja hrvatskog filma. Iako je i dobitnik nagrade Dušan Vukotić za najbolji studentski film Iznad oblaka (Felhők felett) Vivien Hárshegyi sa Sveučilišta za umjetnost i dizajn Moholy-Nagy, prštavo-šareni, karikaturalno-groteskni i nadrealističko-mizantropski prikaz omladinske kulture i zaljubljivanja kvalitetan rad, dojam je da su „suci“ zakinuli možda i najbolji film cjelokupnoga festivalskog programa (s više od 300 djela), japansku Zakrpu (Sewing Love) kineske redateljice Xu Yuan, dodijelivši mu, u ovom slučaju „samo“, posebno priznanje. I Zakrpa je isprva film o mladenačkoj ljubavi, a potom o nasilju i posesivnosti (dvama snažno prisutnim motivima ovogodišnjeg Animaesta), no riječ je o djelu besprijekorna ritma poduprta elektroničkim klavijaturama, originalna dizajna likova temeljena na domišljatoj premisi, fluidnih i zapanjujućih preobrazbi, koje se upravo osjećajem za vrijeme, tragičnošću koja se izdiže na razinu općeg egzistencijalnog važenja i formom što priliježe uz sadržaj približava posljednjem zagrebačkom pobjedniku o kojem je postignut širok konsenzus – Padu (La Chute, 2018) Borisa Labbéa. Od toga se remek-djela žarko kolorirana Zakrpa na prvi pogled pojavno podosta razlikuje, ali zbog navedenih kvaliteta zajedno s njim plastično ilustrira najviše registre umjetničke animacije.

Slika suvremene umjetničke animacije

U Natjecanju hrvatskog filma nagrađen je novi rad estonsko-hrvatskog autorskog dvojca Lucije Mrzljak i Mortena Tšinakova Eeva – do sada nedvojbeno audiovizualno najzrelija i pripovjedno najkoherentnija iz niske njihovih apsurdističkih crnih komedija (Roda, Prikaz izvrsnosti u 4 čina). Teško bi bilo nešto prigovoriti priči o udovici koju od muževa pogreba, preko karmina do fatalističko-nihilističkog kraja prate savjest u obličju djetlića, operni zvuci i odbojna grupa pokojnikovih kolega, ali i ovdje bi subjektivno estetsko osjetilo poželjelo zamjenu s „tek“ posebnim priznanjem podcrtanim filmom Haljina za finale Martine Meštrović. Taj rad ozbiljnije je zakinut neuvrštavanjem u međunarodno Veliko natjecanje kratkometražnog filma, ali kako već ovoga tjedna igra u glavnom programu najvećega svjetskog festivala animacije u Annecyju nije mu tim propustom oduzeta i prilika za predstavljanje u konkurenciji kakvu zaslužuje. Martina Meštrović među onim je rijetkim eklektičnim autorima koji ne robuju određenoj tehnici, već je biraju u skladu s konceptom i osnovnom idejom filma. Haljinu za finale, dirljivu priču o samačkoj svakodnevici, reminiscencijama i neobičnom postupku autoričine bake, tako i nije moguće zamisliti izvan originalne kombinacije 2D-animacije (junakinja i predmeti koje dotiče) te scenografija i pozadina svojstvenih stop-animaciji. I zvučna slika duboko je promišljena – na kraju filma starica „obriše“ svoje lice i nestane, a umjesto šlagera Drage Diklića Još samo večeras čujemo singl Softest Tune mlađe kantautorice Mary May.

Bez obzira na ova, po prirodi stvari vrlo osobna zanovijetanja, Animafest Zagreb i ove je godine, zahvaljujući između ostaloga i sustavu nagrađivanja koji na ovaj ili onaj način na programsku površinu izvlači veći broj sjajnih djela, pred oči domaće publike donio cjelovitu i aktualnu sliku suvremene svjetske umjetničke animacije. Među ovdje spomenutim filmovima kriju se prošli ili budući oskarovski kandidati, pobjednici i sudionici najvažnijih filmskih (ne isključivo animiranih) festivala, na kojima svake godine sudjeluju i domaći autori. Ploveći već godinama infrastrukturnim nedaćama, Svjetski festival animiranog filma ostaje najvažniji hrvatski filmski festival, koji globalni status ne zaslužuje starošću, već time što, zahvaljujući mahom nevidljivim naporima festivalske organizacije, i nakon više od pola stoljeća ostaje privlačan najvećim umjetnicima toga filmskog roda.