Umjetnički je čin iznenađenje

ubravka Rakoci slikarica je koja svoj izraz formira 80-ih godina prošlog stoljeća u kontekstu primarnog slikarstva. U racionalnom duhu koji u to vrijeme karakterizira zagrebačku scenu umjetnici te generacije sliku promatraju u njezinim primarnim elementima kao boju na plohi, lišenu nepotrebna sadržaja, ali s naglašenim misaonim, često i duhovnim temeljem. Monokromne slike Dubravke Rakoci na platnima u obliku kruga prilagođavaju se prostoru u kojem su izlagane, prate konture zidova i presavijaju se u susretu s preprekama. Slikarstvo time stupa u izravnu komunikaciju s prostorom i širi djelovanje izvan platna ili (u ovom slučaju odsutna) okvira.

Dubravka Rakoci ispred svog rada Veće monokromije u Galeriji Matice hrvatske / Snimio MIRKO CVJETKO

Temeljni oblik kruga ipak se ne gubi, iz gotovo arhetipske, univerzalne pozicije ostaje čvrst i zatvoren, ali u biti promijenjen, i plastičan. Novije slikarstvo Dubravke Rakoci ne zahtijeva više platno, čemu je primjer izložba G1 u Gliptoteci 2014. na kojoj boja nanošenjem na zid izravno oblikuje ambijent. Klasični slikarski materijali poput ulja, akrila ili akvarela na instalaciji Dvije crvene u Tunelu Grič iz 1995. prepuštaju mjesto svjetlu koje prenosi boju. Od 4. do 23. svibnja u Galeriji Matice hrvatske održana je izložba Paralelni putevi Dubravke Rakoci, na kojoj su izlagani njezini najraniji radovi u formatu kruga. U povodu izložbe razgovarali smo s umjetnicom u pokušaju razjašnjavanja i oživljavanja problematike njezina slikarstva.

Na aktualnoj izložbi u galeriji MH izložene su vaše dvije Veće monokromije iz 1982. Riječ je o platnima u obliku kruga, promjera 450 cm, obojenima ujednačenom zelenom bojom. Te monokromne slike imaju neobičnu karakteristiku da se prilagođavaju prostoru u kojem se nalaze, na aktualnoj izložbi jedno se platno presavija na rubu zida na koji je obješeno, a drugo je složeno kao zastava u vitrini. Možete li opisati kako ste došli do toga specifičnog ambijentalnog pristupa slikarstvu?

To je slikarska priča, esej. Što čini slikarstvo? Gdje? Kako? To je razmišljanje o snazi boje, njezinu obliku širenja, njezinu traženju susjedne boje, srazu oblika, o crtežu susreta.

Izložba je naslovljena Paralelni putevi. U popratnom tekstu poistovjećujete egzaktno s iluzijom. Radi li se ovdje o tome da vaši radovi svaku svoju inačicu pokazuju kao iluziju time što se uvijek iznova drukčije pojavljuju?

Zanimljivo zapažanje, ali ne! Svako je pokazivanje prizemna demonstracija kreacije koja se događa sama po sebi, ako je zakotrljamo u jasnu smjeru. Iluzija je priča o iščitavanju rada ljubitelja umjetnosti. O neizbježnoj projekciji promatrača, o nezainteresiranosti za genezu kružnoga platna na zidu. I to je razumljivo! Neka cvjeta tisuću cvjetova!

U intervjuu s Leilom Topić za 15 dana opisali ste doživljavanje umjetničkog djela ovako: „… stani pred sliku i uživaj ili nemoj uživati! Ne treba pokretati mašineriju. Ona se, negdje duboko utkala. Pusti je da drijema!“ Zanimljivo mi je to što zagovarate neposrednost u doživljavanju slike, ali ne izostavljate „mašineriju“ koju iz konteksta tumačim kao vještinu prepoznavanja likovnih elemenata i poznavanje umjetnosti, dakle likovnu pismenost. Ako je trenutak doživljavanja slike trenutak neposredne recepcije, kada je vrijeme za iščitavanje i interpretaciju?

Izgradivši likovnu pismenost, znamo, gledajući sliku, da pred nama nije samo, na primjer, Madona s djetetom i priča iz Biblije! Znamo da postoji slikarski jezik i slikarska moć. To smo naučili! Moramo li pred umjetničkim radovima ponavljati gradivo? Čitajući Prousta, ne razmišljamo o rečeničnom nizu, o parabolama. Čitamo, utonemo, uživamo, divimo se...

Vidjeli smo vaše slike na zidovima galerija, vidjeli smo ih u vitrini, vidjeli smo ih na zvoniku u Umagu i na Mletačkoj kuli u Splitu. Postoje li granice za vaše krugove ili neka pravila kojima je ograničen njihov smještaj?

Vaša me pitanja silno iznenađuju! To je odlično! Granice su uvijek tu! Neizbježne! One su, po svojoj prirodi, u isto vrijeme, i neugoda i oslonac. Što s njima? Dematerijalizirati ih u element gradnje! Dakle, dio su rada, zaposlila sam ih!

Poslije ste prestali rabiti platna i počeli boju nanositi izravno na zid i pod, kao što je slučaj na izložbi G1 u Gliptoteci 2014. Kako ste se odlučili za takvu izravnu intervenciju u prostoru bez posredovanja platna?

Zidovi su platno! Slikati se može na svakoj podlozi. Važan je proces, djelovanje, vrijeme stvaranja.

Radili ste i u mediju svjetla, kao što su intervencije u dvorištu Gliptoteke i u Tunelu Grič. Čini mi se da vaši radovi s vremenom teže sve većoj dematerijalizaciji. Svjetlo se pojavljuje samo na podlozi na koju je usmjereno, dakle ono bi bilo medij koji ima apsolutnu sposobnost prilagođavanja prostoru u kojem se nalazi. Je li vas to oslobađalo u radu?

Svjetlo je boja. Želim misliti da je svjetlo slobodno. Svjetlo je kao voda, samo nađe put, i u potpunosti obuzima prostor i gledaoca! Sve je jedno.

Vidite li neku zajedničku nit koja povezuje vaš raznorodni opus? Je li riječ o slikarskoj koncepciji prema kojoj su djela uvijek u osnovi boja na plohi ili možda nešto drugo?

Uvijek je slikarstvo, uvijek je identifikacija s bojom koja traži svoj oblik. I uvijek se nadam čudu. Usrećuju me iznenađenja koja se dogode.

Iz već spomenutog intervjua za 15 dana preuzimam citat „rekla bih da bez dokolice nema umjetnosti“. Smatrate li da se umjetnost događa u dokolici ili da je dokolica preduvjet da bi se stvarala umjetnost?

Dokolica ne stvara, dokolica je preduvjet. Sjetite se Oblomova. Dokolica je možda vježbanje slobode. Je li vama važna sloboda ili nešto drugo? Sloboda, opasno stanje, treba je dohvatiti, ali treba je i sačuvati. Dokolica je gnijezdo u slobodi, skrovište za šansu. Što li će izaći iz gnijezda!? Uh, kako mudrujemo.

Spomenuli ste u ranijem odgovoru da se „kreacija događa sama po sebi“. Nastavljajući se na to nema smisla govoriti o intenciji vašeg rada. U knjizi koju smo spomenuli u našem prijašnjem razgovoru, Zen i umjetnost odapinjanja luka, njemački filozof Eugen Herrigel opisuje svoje dugogodišnje bavljenje drevnom japanskom vještinom streličarstva, koja zahtjeva od onoga koji je prakticira kontradiktorno stanje – savršene posvećenosti i potpunog neznanja. Kada strijelac ovlada vještinom, on iznimno precizno barata lukom, ali istovremeno nije svjestan svojih pokreta. Uspješno odapinjanje strijele ne događa se kada se namjera savršeno poklopi s pokretom koji joj slijedi, nego onda kada „hitac iznenadi i sama strijelca“. Dakle hitcu ne prethodi namjera, nego je jednaka s njim, namjera nije izražena razumom, nego samim pokretom. Pristupate li vi na sličan način slikarstvu?

Kontrola stvara ponavljanje, ponavljane može biti savršeno, ali nije umjetnički čin. Ono što znamo gotovo je, obavljeno. Ponavljanje stvara umor duha, a i tijela. Vodi u depresiju. Umjetnički čin dogodi se iza, ispod, pokraj, negdje ... i tako treba biti.

Dakle umjetnički čin je iznenađenje?

Da.