Uklapanje tijeka života u kazalište

Tijek života – naslov je posljednjeg uvodnika Christophea Slagmuyldera, dosadašnjeg umjetničkog ravnatelja jednog od najprestižnijih i najdugovječnijih svjetskih kazališnih festivala, Wiener Festwochen, kojeg od ovog srpnja, a godinu prije isteka mandata, nasljeđuje uzbudljivi i provokativni Milo Rau.

Festivalski odbor očito želi još propulzivniji i zanimljiviji festival, koji se posljednjih godina naslovima i umjetnicima često preklapao s kultnim Avignonom, pa tako oni koji će ispratiti bečki festival, gotovo da i ne moraju potezati do Avignona u srpnju jer je program u priličnoj mjeri identičan.

Sedamdeset i drugi Wiener Festwochen traje uobičajenih pet tjedana i predstavlja 36 vlastitih umjetničkih programa, ukupno 126 različitih izvedaba, od kojih sam gledala tri iznimno zanimljive koje ću ovdje predstaviti, a koje su se savršeno uklopile u Slagmuylderov moto festivala – tijek života. Riječ je o predstavama Mémé Sare Vanhee, Drive your plow over the bones of the dead Simona McBurneyja i ansambla Complicité te Antigone im Amazonas Mila Raua Sve one prate tijek života, bilo dviju baka autorice predstave (Mémé); Janine, glavne junakinje romana Olge Tokarczuk (Drive your plow over the bones of the dead) ili Antigone i brazilskih seljaka u borbi za zemlju (Antigone im Amazonas). Osim životnih priča i sudbine žena te ekologija dodatne su tematske odrednice koje također povezuju sve tri predstave.

Prizor iz predstave Drive your plow over the bones of the dead / Snimio Marc Brenner

Intimni generacijski portret

Mémé Sare Vanhee, belgijske umjetnice i performerice, jest one-woman-show, premijerno izveden u svibnju u Bruxellesu i posvećen životima umjetničinih dviju baka, Flamanke i Nizozemke. Mémé i Oma (u prijevodu s flamanskog i nizozemskog – baka) rodile su devetero, odnosno sedmero djece, nisu se mogle školovati, ni zarađivati, a provele su cijeli život na selu baveći se djecom, kućom i poljoprivredom.

Stotinu godina nakon njihova rođenja autorica predstave, prikazuje se u filmu koji je snimila sa sinom, živi u stanu u Bruxellesu, obrazovana je samohrana majka jednog djeteta kojoj je jedini dodir s prirodom, po vlastitim riječima, poluživa biljka u tegli.

Sarah Vanhee iskusna je izvođačica koja u predstavi spretno rabi film, lutke, igru sjena i sebe na pozornici, da bi ispričala priču o ženama koje su je odredile. Priča je osobna, sentimentalna, na trenutke i duhovita (primjerice, kad iz velikih torbi koje spušta sa cugova vadi jedno po jedno dijete-lutku, prikazujući time čin rađanja kojem nema kraja).

Na kraju predstave iz torbi će izvaditi i svoje dvije bake kojima će preporučiti djela svojih omiljenih spisateljica, poput Han Kang, Angelou, Lispector, Berlin… I potom ih poleći pokraj sebe, ponovno ih pokopavši.

Odlična ideja tragikomične ode bakama dvadesetog stoljeća mogla se ostvariti u ritmičniju i zaokruženiju predstavu uz minimalna kraćenja, na koja Sarah Vahnee nažalost nije bila spremna.

Zaštita prirode
kao feministički krimić

Povremeni pad ritma, odnosno dužina jedini su minus nadahnute adaptacije slavnog romana nobelovke Olge Tokarczuk Drive your plow over the bones of the dead (u hrvatskom prijevodu Tjeraj svoj plug preko kostiju). Roman je za scenu adaptirala sama autorica, a režirao ga je hvaljeni britanski redatelj Simon McBurney sa svojim ansamblom Complicité. Za one koji eventualno nisu čitali roman kažimo da feministički krimić Olge Tokarczuk prati pasioniranu astrologinju Janinu koja se u poljskoj zabiti bori protiv lovaca, štiteći tamošnji prirodni sustav.

Gotovo tri sata pred mikrofonom briljantna Amanda Hadingue priča Janininu priču. U pozadini crne pozornice u videu plešu slova Blakeovih citata kojima su omeđena poglavlja knjige, a ostatak nevelikog ansambla u furioznom ritmu i precizno osmišljenoj koreografiji neopazice uskače iz lika u lik u najboljoj maniri fizičkog teatra.

Videomaterijali ravnopravno sudjeluju u predstavi, prikazujući snove glavne junakinje koji kao da su izašli iz Hitchcockove radionice, ali i horoskopske karte koje umrežavaju likove i događaje u predstavi.

Janina Amande Hadingue sama je protiv svih – suvremena Antigona u borbi protiv moderne nepravde – uništavanja prirode i životinja. U borbi ne bira sredstva postajući serijskom ubojicom koju ni Olga Tokarczuk ni McBurney ne kažnjavaju, već u predstavi s dodatnom dozom humora odrješuju svih grijeha. Pitanje koje nam postavljaju nije koliko daleko možemo ići u borbi za zaštitu prirode, već koliko daleko moramo ići.

Aktivizam na Sofoklovim temeljima

Janina kao neka vrsta suvremene Antigone, koju je u Amazoni za vrijeme korone snimio Milo Rau kao završni dio trilogije o antičkim mitovima, svakako ide dalje od Sofoklove Antigone. Prvi dio trilogije Orest u Mosulu također je gostovao na Wiener Festwochen, gdje sam ga gledala 2019. Budući umjetnički ravnatelj festivala Antigonu u Amazoni smjestio je u kultni Burgtheater okupiravši njegovo pročelje i predvorje golemim crvenim transparentima ispisanima zahtjevima brazilskih seljaka u borbi za zemlju.

Rau kao i u prethodnim dijelovima trilogije Sofoklovu Antigonu iskorištava kao podtekst za vlastitu priču o sukobu dobra i zla, odnosno tradicionalnih vrijednosti koje predstavljaju seljaci te globalnog turbokapitalizma koji u trci za novcem i rastom uništava upravo te vrijednosti.

I Rau poput Sare Vahnee i McBurneyja u predstavi primjenjuje videomaterijale, ali u mnogo većoj mjeri, pa gledatelji često simultano prate zbivanja na pozornici i na filmskom platnu. U filmu je rekonstruiran masakr koji se uistinu dogodio u Brazilu, kada je policija poubijala seljake koji su u prosvjedu tražili pravo na zemlju. Film se snimao na mjestu događaja neposredno pred svjetski proboj korone i iako je jasno da je pokolj odglumljen, Rau s naturščicima i svjedocima vremena postiže stvaran i strašan dojam. Upravo je to ujedno mana predstave jer glumci na pozornici, iako vrlo dobri, u usporedbi s onima na filmu, posebno u prvom dijelu, djeluju ponešto naivno.

U nastavku s više dijaloga iz same Antigone i glumci na sceni djeluju uvjerljivije, a Sofoklov stih kako je „mnogo toga monstruozno, ali ništa nije tako monstruozno kao čovjek“, mogla bi izgovoriti i Janina Olge Tokarczuk.

U Antigoni u Amazoni Milo Rau si na trenutke dopusti magiju teatra, ali mnogo više, možda i previše, aktivizma i političnosti. Uz osnovni motiv koji propituje sukob dobra i zla, u predstavi se mjesta našlo i za problem crnaca i LGBTQ-zajednice u Brazilu te elitizam europskih umjetnika koji ne mogu razumjeti brazilski građanski rat jer nemaju takvo životno iskustvo.

Ipak umjetnost i umjetnici u Rauovoj predstavi pobjeđuju zlo u drugoj verziji završetka filma, u kojoj će policajci umjesto da pucaju u pobunjene seljake zapjevati s njima, za razliku od Sofoklove Antigone, koja nije dobila sretan završetak, ostajući tragedija do kraja.

Hoće li optimizam ili tragedija vladati 73. Wiener Festwochen, kojim će ravnati Milo Rau, ostaje nam da vidimo dogodine.