Ujedinjeni u Allegro maestoso

Postupno se gradi tradicija da pred kraj predavačkog dijela akademske godine najbolji solisti Glazbenog odsjeka UMAS-a nastupaju uz kazališni Orkestar, čiji su članovi na inicijativu koncert-majstora Valtera Lovričevića ove godine prvi put podijelili pultove s nekolicinom studenata. Peto izdanje, posve slučajno, dijelilo je ime s prvim stavkom, Allegro maestoso, Koncerta za flautu i orkestar u G-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta, u kojem je zasjala flautistica Barbara Čarapina kao najuspješnija studentska izvedba. Unatoč raznovrsnu repertoaru, djela Antonína Dvořáka strukturirala su program i naznačila početak, sredinu i kraj. No krenimo redom. Koncert je otvorio Dvořákov Drugi slavenski ples u e-molu, op. 72 u čijoj je izvedbi orkestar zvučao bolje nego u matičnoj kući najviše zahvaljujući zaraznoj energiji, koja im je inače u najvećem deficitu, kao i angažiranim studentskim partnerima. Uslijedila je arija Santuzze Voi lo sapete o mamma iz opere Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija. Emotivnom izvedbom Marija Mrđen, studentica treće godine pjevanja iz klase Terezije Kusanović, pokazala je vještu uporabu glasa u dinamičkim gradacijama te smisao za promišljenu i razrađenu interpretaciju. Zahtjevan komad za violisticu iz klase Wladimira Kossjanenka, već diplomiranu violinisticu Mariju Bieleninik, koja je na splitsku akademiju stigla u sklopu Erasmusa pa onda tu i ostala, bio je treća točka na programu. Iako je u Scene de Ballett, op. 100 Charlesa de Beriota imala nesiguran početak te je povremeno bila suzdržana u izvedbi, riječ je o glazbenici s velikim potencijalom. Nije se jednostavno izboriti s violom kao solističkim instrumentom pored masovnog orkestra, ali  tehničkim i virtuoznim dijelovima violistica vješto vlada.

Solisti Umjetničke akademije u Splitu i Orkestar HNK-a u Splitu uz pojačanje studenata

Rahela Ujević i njezina profesorica Terezija Kusanović upustile su se u rizik sa zahtjevnom arijom Rusalke iz istoimene Dvořákove opere, Pjesma na Mjesec.  Rahela je spretno ušla u ulogu vodene vile pokazavši nenametljivu snagu glasa kada je trebala iznijeti nježne dinamike vjerno ocrtavajući svjetlucanje mjesečine i imitirajući kretnje valova kojima naš satelit upravlja, ali jasno i glasno snažnim vokalom tražeći Mjesec da otkrije njezinu ljubav Princu. Slušajući njezinu izvedbu poželjela sam da me ne bodu u oči raspaljena svjetla. Zamislila sam Rahelu na pozornici teatra, u tami, gdje je obasjava nježno, plavičasto svjetlo reflektora. Takav vizualni aspekt njezinu bi izvedbu učinio dojmljivijom i emotivnijom. Pohvala ide i za stajling, jer je srebrnom šljokičavom haljinom možda dala odu Rusalki, iako bi u tome mogli zamisliti i neku suvremenu verziju Đule iz Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca, čija je arija Đulina pjesma uslijedila.

Barbara Čarapina, studentica treće godine iz klase Marka Zupana, izvela je prvi stavak već spomenuta Mozartova koncerta za flautu, koje je Von Köchel označio pod brojem 313. Toplom bojom i skladno oblikovanim tonom uz tehničku preciznost plovila je svim zahtjevnim i virtuoznim pasažama. Kao što je Mozart zaigrano i s lakoćom skladao kompleksna djela, tako je Barbara svirala. Doimala se poput razigrane ptičice koja pjevuši na drvetu svirajući protočno i spretno, kao u jednom dahu, nimalo jednostavnu melodiju koju prate i podebljavaju zvuci šume (Orkestra). Ne znamo je li imala najviše prijatelja među publikom, ali svakako je zasluženo izmamila najjači pljesak uz uzvike bravo i ovacije.

Kad god za to ima mogućnosti, profesorica Žana Marendić koncertne izvedbe studenata uprizori poput glazbenoscenskih inserata iz opera i opereta. Tako je njezin bas-bariton Matija Škiljo s pete godine, nakon prvih orkestralnih taktova arije Non più andrai iz Mozartove opere Figarov pir, ušetao na scenu s kolegicom koja mu je poslužila kao „nijema“ partnerica. Simpatičan i markantan Matija Šikljo pjevao je jasnom dikcijom uz vješt glumački pokret i kompleksnu mimiku lica komunicirajući s partnericom i publikom. Uslijedila je arija Ferranda Di due figli vivea padre beato iz Trubadura Giuseppea Verdija, koju je jednakom kvalitetom iznio i u klasičnom scenskom koncertnom izričaju.

Poput kruga, program je zaključio razigrani Dvořákov Sedmi slavenski ples u c-molu, op. 46 kao dostojan završetak slavlja. Da bi koncerti u koprodukciji Orkestra HNK-a i UMAS-a bili na višoj razini, svakako se trebaju održavati na velikoj pozornici splitskog teatra. S obzirom na to da UMAS djeluje pod ingerencijom Sveučilišta u Splitu, koncert u Amfiteatru Medicinskog fakulteta, koji posjeduje pristojnu akustiku i dovoljan broj sjedećih mjesta, nije nelogično mjesto održavanja. No potencijalni novi članovi Opere HNK i Orkestra svakako su zaslužili izvedbu u nacionalnoj kazališnoj kući.