U potrazi za bajkom

Godinu dana nakon zbirke umjetničkih bajki devet suvremenih hrvatskih spisateljica Žene, bajke, kraljice što ju je potkraj 2021. objavila zagrebačka izdavačka kuća Kreativna mreža, pojavila se i njezina najavljena „muška“ dionica – knjiga Bajke, kraljevi, lupeži. U obama slučajevima riječ je o autorskom konceptu što ga je osmislila kazališna umjetnica, dramaturginja i autorica Jadranka Bargh, a knjige je uredila književnica Ana Đokić. Pisci čiji se tekstovi pojavljuju u „muškoj“ knjizi susreli su se, kao i njihove kolegice u prethodnoj, s unaprijed zadanim elementom: trebali su odabrati glavni lik iz neke od zapisanih usmenih bajki i u svojoj, autorskoj bajci ponuditi publici novo, drukčije čitanje likova i prototeksta. U tom je smislu koncept blizak poetici postmodernističke proze jer se na svoj način referira na baštinu (ovdje folklornu), u kojoj pisci nalaze nove stvaralačke poticaje.

Izd. Kreativna mreža, Zagreb, 2022.

Većina autora – a u novoj knjizi to su Darko Macan, Ludwig Bauer, Boris Perić, Zoran Pongrašić, Želimir Periš, Igor Štiks i Roman Simić – uglavnom se odlučila za priče koje su do nas dospjele zaslugom Charlesa Perraulta i braće Jacoba i Wilhelma Grimma, ali i one koje je stvorio Hans Christian Andersen. Uzimajući u ruke knjigu Bajke, kraljevi, lupeži čitatelj bi morao imati na umu dvije bitne stvari. Najprije, odnos između starijih (usmenih) i novijih (umjetničkih ili autorskih) oblika bajki, tj. koje su sličnosti a koje razlike među njima. Kao bazična orijentacija čitatelju može poslužiti sažeta natuknica književnoga teoretičara Milivoja Solara, koji ističe kako umjetnička bajka „slijedi temeljno prepletanje čudesnog i prirodnog, neke uobičajene likove i situacije te poseban ugođaj i jak dojam simbolike prisutan u usmenim bajkama, ali je u kompoziciji mnogo slobodnija, likove oblikuje ne samo kao tipove nego im redovito daje i psihološku karakterizaciju, posvećuje pozornost i socijalnoj pozadini zbivanja, a svršetak nije uvijek sretan.“

Druga bitna stvar o kojoj čitatelj mora voditi računa tiče se povijesti preobrazbi od prvih zapisanih inačica pa do naših dana. Kad se govori o prvim Perraultovim zapisima, a osobito onima braće Grimm, mnogi čitatelji danas zapravo nisu ni svjesni kakvo su čistilište i drastične preinake ti tekstovi pretrpjeli u ovih nekoliko stoljeća. Na taj su način, naknadno usklađivane s vladajućim moralom i „uljepšavane“, te preparirane bajke postale čak i nezaobilazan dio dječjeg svijeta (u širem smislu – cijele jedne industrije „sretnog djetinjstva“, a onda, u nastavku, i sinonim za sretan život, „kao u bajci“) premda, izvorno, zacijelo nisu bile namijenjene njima.

O svome osvješćivanju toga korozivnog literarnog procesa dojmljivo svjedoči Pongrašić, koji je, na pitanje portala Moderna vremena kako su bajke utjecale na njegovo stvaralaštvo, rekao da je pročitavši prve zapisane verzije usmenih bajki braće Grimm i H. Ch. Andersena shvatio da tu uopće nije riječ o pričama namijenjenima djeci. U priči Otac, kojom je zastupljen u knjizi Bajke, kraljevi, lupeži, Pongrašić demonstrira svoje shvaćanje radikalnog odmaka od „umivene“ inačice bajke Ivica i Marica koja mu je poslužila kao polazište, i to na različitim razinama strukture: na razini likova (njihove uloge i statusa u priči, psihologije), motivacije postupaka likova, uvođenjem u priču sekvencija seksa i vokabulara erotske proze, naturalističkih opisa mučenja životinja – sveg što je nespojivo s onim što se uobičajilo zvati dječjom bajkom.

U priči Luka autor Macan fokus prenosi s lika Crvenkapice na lovca Luku i njegov trajni sukob s Vukom, pri čemu pozornost čitatelja usmjerava prema široj slici socijalne pozadine, koja je prilično tamna, prema oblicima društvene nejednakosti i nepravde, prema nasilju bahatih moćnika. Andersenova romantična priča Postojani kositreni vojnik nadahnula je Simića da napiše suvremenu verziju priče o nesretnoj ljubavi (iskazivanoj šutnjom i pogledima „na daljinu“). Perić je pak svoga kralja odveo u psihijatrijsku ordinaciju Sigmunda Freuda, gdje njih dvojica bistre o odnosu između Snjeguljice i njezine maćehe u izvornoj verziji Snjeguljice i sedam patuljaka iz pera braće Grimm. Od sedmorice autora u ovoj knjizi tek su se Bauer s pričom Čista istina o ribaru i njegovoj ženi i Periš s Najvažnijim Maurovim izumom odlučili da radnju svojih bajki ne prenesu u suvremenost i da u pričama zadrže neka nadnaravna bića. Znatnije su preinake vidljive tek u obujmu novih tekstova, kompozicijskom ustroju, odnosima likova...

Priču Igora Štiksa Jezerske vile, kojoj su predložak posudila također braća Grimm, koja narativnim okvirom spaja mitska vremena i današnju zbilju, preodijeva prastaru bajku u ruho suvremene ljudske drame i uvodi jednu od klasičnih situacija u kojoj se odvija posvećeni čin pripovijedanja i pobožnoga slušanja, smatram svojevrsnom metaforom cijelog projekta. Ta situacija priziva u sjećanje onaj briljantni Andrićev štokholmski govor zahvale u povodu primanja Nobelove nagrade za književnost, u kojem kaže da „potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovječanstvo od prvog bljeska svijesti kroz stoljeća priča samo sebi, u milijun varijanata, usporedo s dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču.“ U tom kontekstu i ovaj projekt – u sklopu kojeg čitatelje očekuju nova iznenađenja – čini jednu od karika te nepresušne potrebe za pričanjem.