U čast Ocu Domovine

U Zagrebu je 25. i 26. svibnja održana Znanstvena manifestacija i skup s međunarodnim sudjelovanjem pod naslovom Ante Starčević, lik – djelo – historiografija. Organizaciju velikog događaja potpisuje niz vodećih institucija hrvatske znanosti i kulture, a poimence to su: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek za povijest i Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije), Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek za povijest i Znanstveni zavod), Hrvatski državni arhiv, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Matica hrvatska (Odjel za povijest). Rad skupa odvijao se prvi dan na Filozofskom fakultetu, a drugi dan u Hrvatskom državnom arhivu.

Vrijedi napose istaknuti da je Ante Starčević bio član Matice ilirske odnosno Matice hrvatske te je 1853. i 1854. bio u Matičinim upravnim tijelima. Odbornik je u Književnom odboru koji su činili: Vjekoslav Golub (dobrovoljni tajnik); Adolfo Veber Tkalčević (dobrovoljni tajnik) i Ante Starčević (dobrovoljni tajnik). Tada su dužnosnici u Ravnateljstvu bili: Ambroz Vranyczany (predsjednik); Ivan Kukuljević Sakcinski (potpredsjednik Književnog odbora); Naum Mallin (potpredsjednik Gospodarskog odbora, kojeg je na toj funkciji naslijedio Eduard Vrbančić); Dragutin Rakovac (blagajnik) i Josip Praus (tajnik, od 1854). Sve ugledna imena iz sredine 19. stoljeća.

Znanstveni skup okupio je vodeće hrvatske i međunarodne poznavatelje života i djela Ante Starčevića / Snimio Željko Livnjak

Matičini prinosi čuvanju Starčevićeva djela

Stoga se na Matičinim mrežnim stranicama Starčević predstavlja u osnovnim crtama –kao hrvatski političar, filozof i književnik. Kao osnivač Hrvatske stranke prava i književnik koji se okušao u publicistici, novelistici, filozofskom eseju, pjesništvu i kazalištu. U javnom djelovanju zastupao je politiku pune nacionalne slobode i nezavisnosti o Beču i Pešti. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru 1861, 1865, 1871. i od 1878. do smrti. Pristaša je idejâ Francuske revolucije i prava narodnosti. Djelima i političkim radom položio je temelje moderne hrvatske države i naroda. S pravom je prozvan Ocem Domovine, naslovom koji mu je nadjenuo Eugen Kumičić. Spomenuti treba još jednu važnu činjenicu. Nakon obnove rada Matice hrvatske te pokretanja kapitalne edicije Stoljeća hrvatske književnosti upravo su 1995. godine – i to kao prva knjiga u navedenom nizu – objavljena Književna djela Ante Starčevića, koja je priredio Dubravko Jelčić. Bilo je to prvi put da su jednoj knjizi sabrani Starčevićevi beletristički, znanstveno-književni, kritički i polemički spisi, njegove pjesme, pripovjedačka proza, drama, memoari, feljtoni, satire, književne kritike, jezično-književne polemike te tri velika politička govora – prema Jelčićevim riječima – sva tri antologijska. Na taj je način Matica hrvatska željela suvremenom čitatelju predstaviti „upotpunjeni književni profil Ante Starčevića“.

Svečano otvaranje znanstvene manifestacije i skupa Ante Starčević, lik – djelo – historiografija – koji se ostvaruje u velikoj i važnoj 2023. – godini 200. obljetnice rođenja dr. Ante Starčevića, hrvatskog Pater Patriae, istaknutog intelektualca i vodećega hrvatskog političara u 19. stoljeću – održano je u dupkom punoj vijećnici Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Obraćanje i pozdravne riječi organizatora skupa, uz nastup Akademskoga zbora Filozofskog fakulteta Concordia discors, uputili su tom prilikom Domagoj Tončinić, dekan Filozofskog fakulteta, Vlatka Vukelić u ime Fakulteta hrvatskih studija, Tomislav Galović u ime Matice hrvatske i Hrvatskoga državnog arhiva, Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Filip Hameršak, ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Ivica Šute u ime Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te na koncu predsjednik Programsko-organizacijskoga i Pripremnoga odbora skupa Filip Šimetin Šegvić. Moderatorice otvaranja skupa bile su studentice povijesti na Filozofskom fakultetu Lucija Mihalek i Ivana Obadić, a i cijelu manifestaciju pratili su brojni studenti i drugi zainteresirani članovi akademske zajednice.

Na skupu su nastupila i dvojica zasigurno ponajboljih poznavatelja života i djela Ante Starčevića – Pavo Barišić, autor recentno objavljene monografije Ante Starčević. Ideali slobode i prava (2022) i Stjepan Matković, autor brojnih radova i knjiga u kojima se obrađuje Starčević i njegova politička baština i ostavština (Izabrani portreti pravaša, 2011; Čista stranka prava 1895. – 1903., 2001).

Oblikovanje hrvatskoga nacionalnog identiteta

U prvoj sesiji, prvo izlaganje pod naslovom Na putu od etničkoga prema oblikovanju hrvatskoga nacionalnog identiteta trebao je održati akademik Nikša Stančić. Zbog spriječenosti njegov je referat pročitan. U njemu je napose istaknuto da je Ante Starčević uz Eugena Kvaternika bio „najistaknutiji nositelj ideje o hrvatskom nacionalnom i političkom identitetu u drugoj polovici 19. stoljeća“, a to je bio „ideološki kompleks koji je polazio od shvaćanja da svaka nacija mora radi očuvanja svog nacionalnog identiteta raspolagati svojom državom“.

Potom je Pavo Barišić govorio o političkoj filozofiji Ante Starčevića ukazavši na njegova politička iskustava i intenzivna proučavanja klasika novovjekovne prosvjetiteljske filozofije, od Montesquieua do Rousseaua, na kojima je on upravo gradio „ideal vladavine puka i primjeren ustroj društva oslonjen na teoriju ljudskih prava i sloboda“, baštineći pritom idejnu tradiciju Francuske revolucije. Barišić napose naglašava da se Starčevićeve predstavke Riječke županije mogu označiti „hrvatskom inačicom deklaracije o nezavisnosti“.

Drago Roksandić u referatu Ante Starčević u „prevratu“, „prevrat“ u Anti Starčeviću 1848./1849. problematizirao je, među ostalim, neostvarenu nadu izraženu u Starčevićevoj pjesmi Odziv od Velebita, objavljenoj u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj od 12. svibnja 1848, „da će obnoviti Hrvatsku od mora do Mure i od Ljubljane do Jajca, ili razočaranost što za krajiške saborske zastupnike nisu izabrani krajišnici-pučani nego ponajviše krajiški ‘beamteri’ itd.“

Potom je Agneza Szabo analizirala Starčevićeve političke stavove iznesene u Hrvatskome saboru 1861. te od 1865. do 1867. istaknuvši njegova stajališta u svezi s gorućim pitanjima teritorijalne cjelovitosti hrvatskih zemalja, a Stjepan Matković iznio nove podatke o Starčeviću i njegovim izborima u Hrvatski sabor (1861–1892).

Ante Starčević,
snimka između
1861. i 1867.

Izvor Arhiv Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Osobni arhivski fond Antuna Gustava Matoša, signatura: HR-AHAZU-KN-142/1343.

Pravaška pozicija

Popodnevni rad skupa nastavljen je izlaganjem Arijane Kolak Bošnjak u kojem je prikazan odnos Ante Starčevića prema unionističkoj politici 1860-ih. Riječ je o tome da je Starčević navedenih godina povremeno surađivao s tzv. unionistima, tj. pristašama promađarske politike u Hrvatskoj. Slijedio je Branko Ostajmer, koji je istražio kako se Starčevićeva smrt prikazala na stranicama (polu)službenih listova Khuenove vlade i Narodne stranke, dakle suprotne strane u odnosnu na Stranku prava. Riječ je o periodici koju je autor za potrebe rada istražio, a to su: Narodne novine, Pravi prijatelj naroda, Agramer Zeitung, Die Drau, Slavonische Presse i dr. Nakon toga je Jure Trutanić prikazao Antu Starčevića i hrvatsko državno pravo u ideološkom sustavu don Mihovila Pavlinovića. Analizirani su Pavlinovićevi programatski govori u Jelsi (1868) i Imotskom (1870) te tekstovi Niešto lieka mlogim ranam (1862), Hrvatska misao (1869), Hrvatski razgovori (1877) i Hrvatski razmišljaji (1884). Na to se nadovezao i zajednički referat Luke Markovića i Marka Trogrlića o pravaštvu Ante Trumbića koji je u mladosti, ali i kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (od 1896) i Carevinskom vijeću (od 1897), politički nastupao s izrazito pravaških pozicija.

Svega jedan referat zbog spriječenosti izlagača Ivana Brlića i Adrijana Kneževića nije održan (Utjecaj Starčevićeve političke ideologije i ostavštine na uspostavu i djelovanje politike novoga kursa). Stoga je u tome terminu izlaganje podnio Božidar Petrač tematizirajući odnos i pisanje Miroslava Krleža o Anti Starčeviću. A ta pisanja nalaze se u velikom Krležinu opusu: Veliki meštar sviju hulja i Balade Petrice Kerempuha, a napose u esejima O patru dominikancu Jurju Križaniću, O Kranjčevićevoj lirici, Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića, Prije trideset godina (1917–1947), Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Malograđanska historijska shema, Stjepan Radić u Beogradu i Iz hrvatske kulturne historije. Između ostalog, Krleža je u Starčeviću vidio „prethodnika u kritici hrvatskoga političkog oportunizma“.

Starčević o glagoljici

U nastavku skupa nastupili su Bruna Kuntić-Makvić s radom Slavni hrvatski muževi i Apijan iz Aleksandrije i Tomislav Galović, koji je govorio o Starčeviću i glagoljici. U prvom je izlaganju riječ o prijevodu s grčkoga na hrvatski Apijanova poglavlja o rimskim ratovima za Ilirik, a koje je Ljudevit Gaj naručio od Starčevića. Stoga se s pravom Starčević može držati izvornim prevoditeljem antičkoga historiografskog djela s klasičnoga grčkog jezika na hrvatski. Drugo izlaganje upoznaje nas s manje poznatom činjenicom da je Istarski razvod – iznimno važan srednjovjekovni hrvatskoglagoljički pravni spomenik – prvi u historiografiji objavio upravo Ante Starčević u Arkivu za povêstnicu jugoslavensku (1852). „Spomenik ovaj – piše Starčević – nije samo zato zlamenit, što se iz njega jasno vidi, da je kod otacah naših, jezik hervatski bio sasvim služben, a ne samo služben nego i diplomatički, – još onda, kad mnogi zapadni narodi nisu ni mislili, da bi svoj na to veličanstveno mesto uzneli (…).“ Osim toga, Starčević iznosi stav da je hrvatska pismenost najstarija u Slavena te tvrdnju da je glagoljica nastala u hrvatskom narodu.

U nastavku rada skupa Hrvoje Petrić prikazuje odnos braće Radića prema Anti Starčeviću naglasivši da je Starčević bio zaslužan za „inicijalno formiranje nacionalne svijesti hrvatskoga seljaka“, a Ante Bralić i Filip Lenić ukazuju na percepciju Starčevića i Strossmayera u međuratnoj hrvatskoj historiografiji. U pogledu Starčevića vrlo je važno objavljivanje zbornika radova pod naslovom Dr. Ante Starčević – o 40. obljetnici smrti (Zagreb, 1936).

Dragan Damjanović podrobno je prezentirao arhitekturu Starčevićeva doma u Zagrebu definiravši ga „između internacionalizma kasnoga historicizma i potrage za narodnim stilom“. Dom je izgrađen tijekom 1894. i 1895. prema projektu važnoga zagrebačkog arhitektonskog biroa Hönigsberg & Deutsch.

Posljednji referent prvog dana rada skupa bio je onaj Matka Globačnika, koji je govorio o Kerubinu Šegviću (1867–1945) kao Starčevićevu biografu, zapravo prvom ozbiljnom biografu i autoru Starčevićeva životopisa pod naslovom Dr. Ante Starčević, njegov život i njegova djela (Zagreb, 1911).

Leksikoni i enciklopedije
o Starčeviću

Drugi dan rada skupa Ante Starčević, lik – djelo – historiografija ostvaren je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Otpočeo je predstavljanjem posebnoga izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža posvećena Starčeviću, a naslovljena Ante Starčević u enciklopedici Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (1823–1950–2023), koji su priredili Filip Hameršak i Nataša Jermen (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2023). U tome izdanju posebno treba istaknuti iscrpan, temeljit, sveobuhvatan i dosad definitivno najopširniji i najbolji bio-bibliografski članak o Anti Starčeviću iz online izdanja Hrvatskoga biografskog leksikona. Potpisuje ga dakako Stjepan Matković. Nakon predstavljanja nastupili su u prijepodnevnoj sekciji Bruno Kragić i Filip Hameršak prikazom tekstova o Anti Starčevića objavljenih u enciklopedici Leksikografskoga zavoda od njegova osnutka 1950. pa sve do 2023. te Ivan Samardžija o Starčeviću i Strossmayeru također u izdanjima Leksikografskoga zavoda, koji je ponudio analizu i interpretaciju tih napisa (natuknica) u desetak važnih enciklopedijskih i leksikonskih izdanja Leksikografskoga zavoda u Zagrebu (Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Enciklopedija Jugoslavije, Krležijana, Hrvatska enciklopedija, Hrvatska književna enciklopedija…).

Starčevićevi jezikoslovni prinosi

Slijedio je zajednički referat Marijane Horvat i Željka Jozića o jezikoslovnim prinosima Ante Starčevića, a to su ponajprije članci Jezik i pismo Hervatah (1871), Odgovor na poslanicu gospodina A. T. Brlića (1851. i 1852), Odgovor Srbskome Dnevniku i beogradskim novinam (1852.) te Razvod istrianski od god. 1325. (Predgovor, 1852).

Vlatka Vukelić govorila je o Anti Starčeviću i njegovim idejnim uzorima za rješenje nacionalnoga pitanja „unutar Lukasova kruga“. Autorica definira cilj Lukasova kulturnoga, ali i znanstvenoga djelovanja koji je bio „dekonstruirati nametnutu i gotovo silom nametnutu teoriju o narodnom jedinstvu te definirati Hrvate kao poseban narod, u čemu se vidi jasna poveznica s nekim Starčevićevim idejama i konceptima državnosti“.

Boris Beck u radu Tijelo i politika – portret Ante Starčevića u biografiji Josipa Horvata (1896–1968) upoznaje nas s Horvatovim pristupom u knjizi Ante Starčević. Kulturno-povijesna slika (Zagreb, 1940). Posrijedi je portret u kojem se „fizionomijske osobitosti Ante Starčevića uspoređuju s njegovim duševnim osobinama, kao i političkim djelovanjem, a sve u svrhu oblikovanja jedinstvene ljudske osobnosti od prijelomnoga utjecaja na hrvatsku povijest“.

O povjesničaru Vasi Bogdanovu (1902–1967), istaknutom članu Komunističke partije Jugoslavije, i njegovoj percepciji Ante Starčevića govorio je Martin Previšić pruživši novo čitanje njegovih djela (Ante Starčević i hrvatska politika, Zagreb, 1937; Ante Starčević i socijalna pravda, Zagreb, 1937; Starčević i Stranka prava prema Srbima i prema jedinstvu južnoslavenskih naroda, Zagreb, 1951).

Antea Tokić za svoju temu uzela je zaslužnu istraživačicu rane faze djelovanja Stranke prava Ljerku Kuntić (1923–1991), docenticu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a njezina istraživanja naziva predvodničkim. Odnosi se to poglavito na njezinu doktorsku disertaciju Vanjskopolitički pogledi pravaša od godine 1858. do 1871. (Zagreb, 1961).

U toj sekciji slijedili su Tomislav Branđolica i Filip Šimetin Šegvić, koji su govorili o „Pravaškom proljeću“, odnosno o povjesničarima koji su o Starčeviću pisali oko 1971. No naglasak je stavljen na radove, izjave, polemike i djelovanje Mirjane Gross (1922–2012), istaknute hrvatske povjesničarke i proučavateljice povijesti pravaštva. U tome nizu Leo Marić prikazuje recepciju Ante Starčevića u djelu Blaža Jurišića koji je autor odnosno priređivač dvaju izdanja Starčevićevih djela u dvama državnim režimima: Izabrani spisi (Zagreb, 1943) i Misli i pogledi: pojedinac – Hrvatska – Svijet (1971).

Dean Slavić pruža analizu prikaza Ante Starčevića u knjizi Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu (Youngstown / Ohio, SAD/: Hrvatsko Kolo u Sjedinjenim Državama i Kanadi, [1934], španjolski prijevod 1934) Mile Budaka (1889–1945.). Prema autoru – iako poglavlje o Starčeviću Pater Patriae / Otac Domovine sadrži svega 26 stranica od ukupno 188 koliko ih ima knjiga – ono „svjedoči o Budakovoj upoznatosti sa Starčevićevim spisima te o dobru izboru navoda iz njegova djela“. U nastavku je rada skupa Tomislav Jonjić nastupio izlaganjem o Anti Starčeviću u ustaškoj propagandi ukazavši na razlike i suprotnosti unutar ustaških redova u pogledu percepcije Starčevića i njegove političke ideje.

U završnoj, popodnevnoj sekciji, svoje rezultate iznio je Ivan Smiljanić, koji je govorio o Austriji i Francuskoj kao idejnim i geopolitičkim antipodima u pravaškoj ideologiji Ante Starčevića. Autor konstatira da posljedica povijesno-političke procjene Starčevića „o (ne)vrijednosti Austrije i germanstva značit će da je Starčević rješenje geopolitičkih pitanja hrvatskoga naroda htio u velikoj mjeri vezati upravo uz sudbinu Francuske i romanstva“.

Slovenski povjesničar Andrej Rahten u referatu Od „vođe sekte“ do „najodličnijeg rodoljuba hrvatskog“ iznosi percepciju Ante Starčevića u slovenskom tisku na osnovi stajališta vodećih slovenskih političkih novina i časopisa (Slovenski narod, Slovan, Edinost), a Željko Holjevac donosi Sjećanje na Antu Starčevića u Lici (1896. – 2006.). Riječ je o prikazu napisa što su o Starčeviću pisale s jedne strane novine koje su izlazile u Lici, a s druge strane različita lička glasila izvan Like. Završna dva izlaganja održali su Veronika Novoselac i Ines Sabotič (Ante Starčević: od ideologa i političara do mjesta sjećanja) te Ante Bežen (Ante Starčević i hrvatski nacionalni identitet u kurikulima za osnovnu i srednju školu). U prvom se radu Starčevića promatra u konceptu mjesta sjećanja i društvenoga sjećanja, a u drugom podsjeća na zastupljenost Ante Starčevića u školskim programima.

U raspravama koje su uslijedile, kako tijekom prvog dana rada skupa tako i nakon drugog, moglo se čuti dosta toga zanimljivog, ali i novog, do danas nepoznata ili pak zanemarena.

Moderan i
inovativan pristup

Znanstvena manifestacija i skup s međunarodnim sudjelovanjem Ante Starčević, lik – djelo – historiografija okupio je čak četrdeset relevantnih znanstvenika-istraživača lika i djela Oca Domovine, koji su Starčeviću pristupili na moderan i inovativan način uvažavajući višestruki politički, društveni i kulturni kontekst tadašnje Hrvatske i Europe. Postavljeni cilj znanstvene manifestacije i skupa – prema riječima Filipa Šimetina Šegvića, inicijatora i glavnog organizatora ovog događanja – „bio je sagledati lik i djelo Ante Starčevića iz različitih perspektiva, odnosno ponuditi pregled široko osmišljenih i problemski orijentiranih tema, koje su dale uvid u njegovu političku i intelektualnu ostavštinu, opće djelovanje u hrvatskoj politici 19. stoljeća, mjesto u odnosu na političke rivale“ – tj. – „preispitivanje postignuća hrvatske historiografije o navedenim temama, odnosno određivanje dosega istraživanja na temu pravaštva unutar okvira općih kretanja hrvatske historiografije u pojedinim razdobljima“.

Zaključno možemo reći da je skup Ante Starčević, lik – djelo – historiografija u potpunosti uspio i polučio vrijedne znanstveno-istraživačke rezultate, koji će pak svoju knjišku-zborničku formu naći iduće godine na stranicama jednog od najuglednijih hrvatskih historiografskih časopisa, u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.