Sve o jednom (dablinskom) dječaku

Čini se da sve više živimo u dobu svođenja računa, u razdoblju kad se, barem kad su u pitanju umjetnici određenih godina, podvlači crta pod velikim profesionalnim karijerama. Opsežna retrospektivna izdanja, ambiciozne kompilacije najvećih uspjeha, velike albumske obljetnice, biografije i autobiografije, sve je to manifestacija nastojanja da se vlastitom, dugo i mukotrpno stvaranom životnom djelu, osigura neki nov, organiziran i konačni(ji) smisao.

Nakon više od četiri desetljeća i kvartet U2 ulazi u retrospektivnu fazu: Larry Mullen Jr., The Edge, Adam Clayton i Paul David Hewson zvan Bono odlučili su ispričati vlastitu priču. Osobito se to odnosi na Bona, koji kazuje sve o tome kako se „skupina nadobudnih tinejdžera preobrazila u najveći bend na svijetu“ i kako se on sam pretvorio u (citirajmo službenu objavu za tisak) „neumornu silu“ kojoj se djelovanje proteže daleko izvan područja obične rock-scene.

O tome odnedavno može čitati i domaća publika. Šezdesetdvogodišnji Bono lani je objavio autobiografsku knjigu Surrender – 40 pjesama, jedna priča koja je odnedavno (u izdanju nakladničke kuće Profil, a u prijevodu Mihaele Velina i Lade Furlan Zaborac) dostupna i u hrvatskim knjižarama. No u slučaju U2-a – sastava kod kojeg ništa ne može proteći rutinski ili nezapaženo – pojam retrospekcija prerasla je u nešto sveobuhvatniji projekt. Bonova ukoričena sjećanja ove godine dobivaju i zvučnu nadopunu.

Naime, u skladu s naslovom Surrender – 40 pjesama, jedna priča, knjiga je organizirana u četrdeset poglavlja, a svako je naslovljeno po jednoj pjesmi iz opusa grupe, premda o nastanku samih pjesama doznajemo razmjerno malo. Nakon knjige dolazi album Songs of Surrender na kojemu U2 reinterpretiraju vlastite, većinom stare pjesme – mijenjaju im aranžmane pokušavajući u njima pronaći nova, šira i univerzalnija značenja, otključati stare kodirane poruke.

Izd. Profil knjiga, Zagreb, 2023.

Tko je, dakle, Bono Vox, dječak iz dablinske ulice O’Connell, koji je nadimak dobio po imenu lokalne trgovine slušnim aparatima? Dječak koji je čitav život proveo s jednom ženom – s Alison, trajnom muzom – i istom trojicom prijatelja iz sastava koje je davnih 1970-ih upoznao u srednjoj školi Mount Temple? I je li (da se poslužimo naslovom poznate pjesme) našao ono što je čitavoga života tražio?

Na prvi pogled čini se da je knjizi Surrender bio potreban malo rigorozniji urednik –nije li gotovo 600 stranica previše za jedan (ma koliko ambiciozan) rokerski život? No svatko tko je makar površno zagrabio u njegov opus zna o kakvoj je katkad megalomaniji ovdje riječ – uz iznimku Brucea Springsteena zvana The Boss, ničija glazba nije ispunjena tako velikim umjetničkim gestama poput U2-a. Nije čudno da sâm autor priziva usporedbe s „ozbiljnijim“ formama: „Glazba U2 nikada nije bila pravi rock ‘n’ roll. Ispod svoje suvremene kože to je opera – velika glazba, velike emocije otključane u pop-glazbi svog vremena“, piše u poglavlju Cedarwood Road.

Ipak, stvari nisu tako jednostavne – ispod velikih gesti artikuliranih na najvećim svjetskim stadionima pred stotinama tisuća obožavatelja često se krije ranjiv, zbunjen, duboko religiozan, hipersenzibilan mladić iz irskog predgrađa. Ili pak sredovječni muškarac koji se „pod stare dane“ još teško nosi sa smrću majke Iris, koju je okrutnom igrom sudbine izgubio kao tinejdžer.

Uostalom, njegovu knjigu valja promatrati u paketu s albumom. I kao što Bono na stranicama autobiografije nastoji demantirati predodžbu o sebi kao pretencioznoj rock-zvijezdi koja uvijek želi biti više od rock-zvijezde, tako i album Songs of Surrender nudi drukčiju sliku sastava: nove su verzije pretežno refleksivnije, što slušatelju omogućava da im priđe s drukčije emocionalne pozicije. Primjerice, jedna od U2-ovih himni, Pride (In The Name of Love), zadržala je izvornu grandioznost, premda u novom, poluakustičnom, baladičnom ambijentu; Fly je izašla iz agresivne industrijske ovojnice s albuma Achtung Baby poprimivši smirenije, gotovo meditativne nijanse.

Što se knjige tiče, njezin vjerojatno najveći doseg krije se u tome što se Bono na njezinim stranicama uspio prikazati – prilično uvjerljivo, moramo priznati – kao otvorenija, samokritičnija i introspektivnija osoba od one kakvu smo upoznali s ploča U2-a ili sa svjetskih pozornica. Kao neobična čovjeka opterećena posve običnim sumnjama i životnim mukama, fascinirana istim pločama i izvođačima s kojima su sedamdesetih, u vrijeme početaka, bili opsjednuti svi koji su držali do sebe. S Bowiejevim Ziggyjem Stardustom, s Iggyjem Popom i mnogim drugima, uključujući neizbježnoga Dylana, koji je, smatra Bono, „u poeziji zauzimao isto mjesto kao i Yeats, Cavanagh ili Keats“.

Većina mladih sastava počinje s obradama, ali U2 su, kako pojašnjava pjevač, u tom poslu bili nedovoljno kompetentni – jednostavno su bili prisiljeni pisati vlastiti materijal. „Rodio sam se s melodijama u glavi i tražio način kako ih čuti u vanjskome svijetu.“ Srećom, imao je uza se pouzdanu tročlanu ekipu suradnika s kojima je – za razliku od mnogih bendova – ostao od početka do (pretpostavljamo) kraja. Zanimljivo je čitati njegovu interpretaciju karijere sastava koji se od postpankerskih dana transformirao u globalnu atrakciju sposobnu iznaći različite strategije opstanka. Mijenjali su se u skladu s trendovima ili u suprotnosti s njima. Posuđivali su iz različitih izvora, tragali za američkim korijenima, vraćali se u Europu, gdje su otkrivali elektroničku glazbu, posezali za artificijelnim glazbenim oblicima da bi zvuk još jednom reducirali na organsku jezgru... ukratko, pokušavali su sve da bi sebi i publici priču održali zanimljivom. Zato će Bonova priča, unatoč tome što bi mogla biti i konciznija, većini (pa i onima koji nisu strastveni obožavatelji) zvučati intrigantno. Barem u ključnim dijelovima.