SUVREMENA PRIJEVODNA PROZA: JON FOSSE, Jutro i večer Razbijanje paralizirajućeg straha

Još bespolno tjelešce, uskoro dječak koji se vriskovima bori za prve udahe, „doći će na ovaj hladan svijet, odvojen od majke, odvojen od svih, bit će sam, uvijek sam, i kada sve prođe, kada dođe vrijeme, raspast će se i otići tamo odakle je došao, ni od čega će otići u ništa, takav je tijek života, za ljude, ptice, životinje, ribe, za sve što postoji.“ Tom, više za sebe promišljenom nego naglas izgovorenom inkantacijom ribara Olaija, nastanitelja osamljenog otoka, norveški pisac i dramatičar Jon Fosse (1959) uvodi u novelu Jutro i večer, u lirsku parabolu zaogrnuto metafizičko tumačenje života (ne samo) njezina protagonista Johannesa, drugog otočaninova djeteta, nasljednika koji će to ime nositi u spomen na njegova oca. Dobro je to ime, dječaka će voditi jedinom mogućom stazom, onom dobra života, no ma kakav da put bio, otac i prije prvog zvuka razmišlja o stanju konačne tišine – ni od čega u ništa. Da joj ublaži fatalistički eho, Fosse sliku nastavlja zaključkom da „postoji još toliko toga (…) iako može o tome razmišljati, ni od čega u ništa, to nije sve, mora postojati još toliko toga.“ No što je to sve?

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.
S norveškoga prevela Vesna Salomonsen

U promišljenoj minijaturi „sve“ je, sveobuhvatna propusnost jednog ljudskog trajanja, stalo u stotinjak stranica djela što ga je, u korektnom prijevodu Vesne Salomonsen, nedavno objavila Naklada Ljevak. Zanimljivo, pomalo i zabrinjavajuće da, premda je Jon Fosse, prema utjecajnom Le Mondeu „Beckett 21. stoljeća“, objavio tridesetak knjiga i gotovo isto toliko drama i za svoj rad bio nagrađivan nekim od najviših priznanja i norveških počasti (uključujući i pravo na doživotno korištenje kraljevske rezidencije), i unatoč skandinavizaciji književnog diskursa posljednjih desetak godina, ovo izdanje, nakon dviju zbirki dramskih tekstova Netko će doći u izdanju Fidipida (2010) i Disputove Majka i dijete (2012), prvi je autorov cjelovit, samostalno objavljen prozni tekst dostupan na hrvatskom jeziku. Ostaje, stoga, nada da zavirivanje znači tek uvertiru u dubinsko upoznavanje s genijalnim književnim umom.

U njemu se, kao i u Fosseovu pismu, prozno isprepleće s dramskim pa je, unatoč introspektivnosti teksta, nemoguće zanemariti njegovu dramaturšku komponentu i sceničnost, izraženu vizualnost, i ne treba mnogo angažmana da bi se, ionako nestalne karaktere, zamislilo kako u redu bez redoslijeda skaču na pozornicu i s nje silaze. Ono što bi se pritom izgubilo majstorska je vještina utkana u izgradnju zagonetke protagonistove struje svijesti i poetska ljepota autorova jezika. Mnogi su se dramatičari u posljednje vrijeme poigravali idejom dokidanja najčešće korištena interpunkcijskog znaka i ispisivanjem romana u jednoj (pre)dugačkoj rečenici, pamtimo tako i roman Male smrti Ivane Sajko. No dok tamo dolazi kao više marketinški, manje grafički, a uvijek trik, u Jutru i večeri, osim što ritmom ne opterećuje čitatelja, ima sasvim jasnu ulogu u tekstu – da bude tekstualnom manifestacijom dugog, bolnog, naizgled neprekinuta daha, s kakvim se dolazi na svijet, i tako poprati čin rađanja onoga čiju će sudbinu zapečatiti geografska barijera izoliranog otoka i, vjerojatno teže premostivu, mentalnu kojom ga se u okvire smješta prije no što postane svjestan pravokutnog funkcioniranja svijeta.

Možda je to razlog Fosseova odbijanja potpunog raspisivanja jednadžbe života i odluke da izostavi, u terminima promišljanja smisla ionako manje važnu, sredinu i posveti se dvama krajevima – početnom u nešto manjem i konačnom u središnjem dijelu teksta. Johannes se tako od sluzava izvorišta buke pretvara u ribara poput oca (iako zbog neslaganja s njim izmještena u drugo naselje istog otoka), starca čiji su prijatelji, znanci, bivše simpatije i žena zaslužna za podizanje sedmero njegove djece, napustili ovaj svijet. „Svi mojih godina već su mrtvi“, pomislit će Johannes u poduljoj refleksiji na vlastito postojanje. Osjećaj intenzivne samoće ne može se nadomjestiti niti čestim posjetima najmlađe, i najdraže mu, kćeri pa bez volje ustaje, bez teka jede, bez radosti obavlja svakodnevne dužnosti. No otočka izoliranost nije nova ni neuobičajena tema (nordijske) književnosti, o povezanosti čovjeka i mora i tegobnostima samoće otoka čitali smo u Stefanssonovu romanu Nebo i pakao, Knjizi o moru Mortena A. Stroksnesa i Pripovijesti o Jonu Ofeigura Sigurdssona, ali vrlo rano u tekstu čitatelj osvještava konačnost protagonistove samoće – dok šeće hodnicima sjećanja, Johannes se gubi u iluzijama, prizivanjima nekadašnjih ljudi i mjesta odviše lijepih da ih se optereti negativno konotiranim halucinacijama. Odviše su lagani, primijetit će Johannes, i ljudi i predmeti, pa i on sam. Zato što su svi prešli granicu uspomena, odterećeni ovozemaljske težine. Zanimljivo, kroz oproštajnu ga meditaciju vodi pokojni prijatelj Peter, nekadašnji ribar, a simbolika njegova imena lijepo zaokružuje Fosseovo promišljanje o religiji kao duboko osobnu pitanju i načinima ispovijedanja vjere, što Johannes, kao i njegov otac, ostavlja otvoreno različitim tumačenjima od kojih nijedno, dok je u dobroj namjeri, ne može biti pogrešno.

U tom je smislu umjetnička kreacija istovjetna božanskoj, a premda se u tekstu ni jednom izrijekom ne spominje, umjetnost se iz podteksta probija kao jedna od središnjih tema. Umjetnost življenja koju čovjek savladava, a (izvanredan) umjetnik detektira u kolopletu „ničega“ što se „nikad ne događa“, umjetnost povezivanja dnevne smjene svjetla i sjena s razdobljima života koja označavaju priliku (čak i kad ona donosi strah i mučninu) i vrijeme za svođenje računa. No još više od te, Jutro i večer u jezičnoj simfoniji demistificira umjetnost umiranja. U izvanrednoj metafori razotkriva život kao predstavu koje prvi i posljednji prizor nisu u rukama onoga tko živi, a zemlju postavlja kao ono što ostaje kad čovjek više nije željen od mora, zraka, onoga nad zemljom. Proces u srži prirodan, a zapadnjačkoj kulturi, uljuljkanoj uobraziljom vječnosti, tako stran, tuđ, odbojan. No metaforička ruka smrti ovdje je blaga, nježna, prijateljska, aktualna koliko i svevremenska. I tako je, na jedva stotinjak stranica, Jon Fosse pričom iz osame na kraju svijeta uspio razbiti jedan od paralizirajućih strahova suvremenog trenutka.