Protiv pripitomljavanja

Čini se da je gospođa Oca zamijenila s nekim, sjela pored njega u autobusu, ljubazno ga upitala kako posao, a on je, zaokupljen smišljanjem odgovora, prekasno shvatio zabunu. Prema Majčinu mišljenju, to čak i nije shvatio sam, već mu je morala reći ona, kad ju je ugledala kod kuće, kako ukočeno sjedi na sofi, kao tetka kada neočekivano dođe u posjet i sve promatra strogo i iznenađeno.

„Ovu gospođu ne poznajemo“, rekla je potiho.

Bilo da Otac nije želio priznati da je zaribao, bilo da ju je planirao pozvati, komentar mu se učinio sasvim neprikladnim.

„I što sada? Ovdje je i točka.“

Gospođa je nosila težak i dugačak, crni vuneni kaput i sa sobom vukla kolica za kupovinu iz kojih su virili brkovi poriluka i dvije štruce kruha. Smješkala se čudnovato, kao da želi reći, ne, ne, mene nećete nasanjkati, a iz grla joj je dopirao neki zvuk zadovoljstva. Imala je pogled luđakinje, pa smo čak i mi, premda djeca, shvatili da je luda.

„Gospođo, zar nećete skinuti kaput?“ upitao je Otac ljubazno.

„Mic, mic“, odgovorila je, ne skinuvši ga.

„Želite li kavu?“

„Mic, mic.“

„Kolač?“

„Da.“

Nama je naredio da budemo gostoprimljivi jer riječ je o jako važnoj, učenoj osobi. Na temelju razgovora zaključio je da je u prošlosti imala veze s Pravom. Možda je bila pravnica, sutkinja ili državna odvjetnica. Ili je radila u odvjetničkom uredu, na sudu ili u državnom odvjetništvu. Ili je pak bila žena nekog pravnika, suca ili državnog odvjetnika. I tako dalje. Majka ga je pogledala ispod oka i tako nas zarazila svojom sumnjičavošću. Kad bi govorio, Otac je bio sklon vjerovati da to što šutimo znači da ga u potpunosti razumijemo. Ne samo razumijemo već da se slažemo s njime te mu se čak i divimo. Možda je u autobusu toj gospođi prepričao zadnji slučaj na kojemu je radio, pa je na temelju njezinih aha i mic, mic sklepao svoju teoriju.

Neko smo vrijeme zujali oko gospođe jer nismo znali što znači biti gostoprimljiv. Mislili smo da gostoprimljivost ima veze s liječenjem, kao kad nekoga treba primiti i njegovati jer je bolestan, ali ne kao što to rade liječnici, već kao kad mu stavljaš hladne obloge na čelo ili mu nosiš toplu pileću juhicu i takve grozote. No ta gospođa nije izgledala bolesno, samo izgubljeno. Zamotana u kaput, nije skidala očiju s nas. Aki joj je prišao da joj pokaže jedan od svojih najnovijih crteža. Pauk je podizao pokvareni auto, a dva muškarca taj su čin promatrala; prvi, vlasnik automobila, plakao je, a drugi s kapom na glavi nije. Mjesec i Sunce promatrali su prizor odozgo držeći se za ruke i smijali se HA-HA-HA, što je bilo napisano sa strane. Pauk, Sunce i Mjesec bili su blistavo žute boje s tamnije narančastim, savršeno iscrtanim obrubom. Gospođa je vrlo pozorno pogledala crtež, a zatim ga zgužvala u loptu i bacila daleko od sebe.

„Pih.“

Aki je stisnuo usnice, pokupio lopticu bez riječi, pokušao izravnati crtež. Otac, koji ništa nije vidio ili je vidio, ali se pravio ludim, također nije ni pisnuo. Majka je otišla u kuhinju za svojim poslom. Kao uvijek kada je bila ljutita, počela je bučiti loncima i tavama, prenaglašeno uzdišući.

Uskoro smo, između dvaju gospođinih grgljaja, začuli neku vrstu cijuka, jedan neočekivani i slatki mijaaaau. Gospođa je raskopčala kaput i iz unutarnjeg džepa izvukla sitnog ofucanog mačića. Svi smo se u trenu sjatili oko nje da ga razgledamo, a ona ga je ponovno spremila, gledajući nas divljački.

„Mic, mic.“

Zamolili smo je da nam ga pokaže. Ponovno ga je izvukla vrlo pažljivo, malo-pomalo. Mačak je bio sivkast, imao je plave oči i prugasti rep. Nokti su mu bili nerazmjerno dugi, poput igala. Gospođa nam je rekla da se zove Filip i to je bila prva cijela rečenica koju je izgovorila. Majka se približila, krpom brišući ruke i mršteći se jer je mrzila mačke. Poslije smo je čuli kako se žali Ocu.

„Ova žena mora otići, možda je netko traži, a ima i mačku, što ćemo s njom?“

No kako je Otac bio strašno zaposlen, rekao nam je neka šutimo i samo je izgovorio:

„Vidjet ćemo.“

Osim toga, ponovno je počela kiša, gadna pljuščina, i smračilo se kao da je iznenada pala noć. Kako bi netko mogao izaći po ovom vremenu? Gospođa, sada s malo više povjerenja, spustila je Filipa da i on istraži novi teritorij. Zvjerčica je skakala nevjerojatno visoko za svoju veličinu, bilo je prezabavno, ali samo ga je ona mogla uhvatiti, dozivala ga je šaptom, ponekad bi produljila c, a ponekad izgovorila nešto nalik na č.

Micc, micc.

Ili:

Mič, mič.

Filip se pokakao u teglu s cvijećem i žustro razbacao zemlju, gledajući nas uvrijeđeno jer smo vidjeli ono što nismo trebali. Rosa je sve superbrzo očistila da Majka ne vidi što se dogodilo.

Za vrijeme večere gospođa je i dalje bila ondje, kao još jedan član obitelji, u kaputu i s kolicima za kupovinu uza se. Kiša koja je lijevala kao iz kabla činila se kao provokacija. Otac je uz stol postavio još jednu stolicu, dok je govorio kako se u ovoj kući nikome neće uskratiti korica kruha. Gužvali smo se oko stola, a gospođin kaput smrduckao je po pišalini i svi smo željeli vjerovati da je to zbog Filipa. Gospođa koja je imala lice prepuno bora i vrat poput kornjače željno je gledala u tortilju od jaja s krumpirom. Od glave do pete također je odmjerila Damjana, jer ga je dopalo mjesto točno nasuprot njezinu, te ga upitala kako mu je na poslu.

„Ja… imam samo trinaest godina, još idem u školu.“

Gospođa na njega više nije obraćala pažnju, već je proždirala komad tortilje. Kad ju je pogledala, Majku je preplavio osjećaj sažaljenja.

„Jadnica, umire od gladi.“

Filipu smo u kut sobe stavili tanjurić s mlijekom i on ga je tamo liskao, izgladnio poput svoje vlasnice. Pitali smo se može li ostati kod nas, pa čak i po cijenu da ostane i gospođa. Naravno, nismo se to usudili predložiti. Bili smo upoznati s Očevom teorijom o kućnim ljubimcima, koju je upravo počeo iznositi okolišajući.

„Spasiti mačku od smrti vrlo je vrijedan čin, ali zadržati je za kućnog ljubimca je divljaštvo. Već i sam izraz kućni ljubimac govori sam za sebe, zar ne? Njime se uspostavlja odnos koji uključuje nejednakost, posjedovanje, a to je neprihvatljivo.“

Gospođa se složila.

„Neprihvatljivo.“

„Evo, na primjer, same životinje nemaju kućne ljubimce. Pas nema mačku, ni čimpanza papigu. Taj apsurdni običaj u prirodi ne postoji, nešto je što smo izmislili mi, ljudi, opravdavajući ga potrebom za društvom. Te životinje nazivamo čovjekovim najboljim prijateljima, kakva glupost, a u isto vrijeme odbacujemo društvo svojih bližnjih. A da ne govorimo o bolestima koje prenose.“

„Protiv pripitomljavanja“, dodala je gospođa.

Ova zadnja izjava totalno nas je iznenadila. Gospođa je razumjela više nego što se činilo. Bila je filozofkinja! Otac se ohrabrio i odlučno se složio: „Protiv pripitomljavanja!“ ponovio je te dodao kako je postojanje kućnih ljubimaca samo devijacija zapadne kulture, djetinjarija, klasno obilježje i znak dekadencije, a usto glupa i štetna moda koju, nasreću, brojne azijske i afričke kulture uopće ne poznaju. Poslije podulje tišine upitao je:

„Što ćete napraviti s mačićem?“

„Filipom.“

„S… Filipom.“

„Spavat će u džepu“, zatim je pogledala oko sebe, brišući se ubrusom. „A ja, gdje ću ja spavati?“

Čak je i Majka poslije morala priznati da je to bila obrazovana žena i da je imala neke veze s Pravom. Prije nego što je legla, govorila je o građanskom i običajnom pravu, izlaganja koja mi, naravno, nismo razumjeli, tko zna je li zato što su bila nerazumljiva ili zato što smo bili premladi. Majka ju je svako malo prekidala nekim praktičnim pitanjem, kao na primjer želi li da joj kolica spremi u kuhinju, ima li u njima neka namirnica koja bi se mogla pokvariti, treba li joj spavaćica, ručnik ili četkica za zube i sve u tom stilu, tako da je razgovor bio zbrčkan, što nam je bilo zabavno, ali morali smo se suzdržavati da ne prasnemo u smijeh zbog onog gostoprimstva. Tada se Otac već bio izvukao jer na koncu, gospođa je ipak žena, a on poštuje ženske teme. Majka joj je priredila Rosin krevet – čiste plahte, promrmljala si je u bradu, opet će morati pokrenuti mašinu – a Rosa će spavati na trosjedu. Kako nikada nismo izlazili iz kuće, čak ni ljeti, ovakva vrsta promjene, iako malena, uvijek bi nas razveselila. Ali sve smo nade, čini se uzaludne, polagali u Filipa. Kada bi nam barem dopustila da se s njime poigramo! Filip je spavao u kaputu, a ona ga nije imala namjere skinuti.

„Ovako ćete leći?“ upitala je Majka.

Ona je odgovorila nešto o antropocentričnoj perspektivi tradicionalnog prava. Zatim se požalila na korupciju u političkim klasama, legla u krevet, pjevušila mic-mic i zaspala kao beba.

Aki je poslije zalijepio uho o zid i prisluškivao razgovor između Oca i Majke, koji je tekao otprilike ovako: Majka je rekla da bi trebali pozvati policiju, jer žena možda ima obitelj koja je zabrinuta, pa bi ih čak mogli optužiti za otmicu. Otac je rekao da je gospođa punoljetna, da se može brinuti sama za sebe, pa se može smatrati gošćom, te da slobodna volja nije spojiva s policijskim djelovanjem. Više zbog iscrpljenosti nego uvjerenosti, Majka je tada prekinula raspravu. Složili su se da će je pustiti da se odmori pa će odlučiti sutra.

I što su odlučili?

Čudno je to. Svatko od nas svega se sjeća drukčije. Damjan se, zapravo, gospođe uopće ne sjeća jasno, ima neku mutnu sliku žene s mačićem u kaputu koja je jednog poslijepodneva došla i otišla.

„Ne, ne, nije otišla“, rekli smo mu. „Prespavala je kod nas.“

Ma kakvi, ne sjeća se čak ni večere, a najstariji je od svih nas djece. Za razliku od njega, Aki, najmanji, sjeća se najsitnijih detalja. Kolica za kupovinu, na primjer, s namirnicama koje iz njih vire – rekli smo da je riječ o brkovima poriluka i dvjema štrucama kruha jer je tako rekao on, a pamti i crtež koji joj je pokazao, a ona ga puna prijezira zgužvala u lopticu. A opet, on tvrdi da je gospođa spavala na trosjedu i da je sljedećeg jutra otišla taksijem. Kamo? Sigurno je rekla neku adresu ili su je iz nje izvukli tijekom nekog sofisticiranog ispitivanja. Gospođa nije bila luda i, prema njezinu načinu govora, moglo se vidjeti da je odnekud.

„Na što misliš kada kažeš odnekud?“ pita Rosa, ali mi ne obraćamo pozornost jer su to tipična pitanja sumnjičave žene koja zna sve o svemu i za koju ni jedan odgovor nije dovoljno dobar.

Odnekud ili niotkud, svejedno je, uporan je Aki, gospođa nije bila prosjakinja, tako da je dala neku adresu i onamo su uputili taksista da odveze nju, mačića i kolica za kupovinu. Aki također tvrdi da je otišla rano, dok smo još spavali, zato nam je teško sjetiti se raspleta.

„Ah, da, i mačak se nije zvao Filip već Felix, kako se mačke obično i zovu.“

Rosa ne vjeruje u Akijeva sjećanja jer je pogriješio u glavnoj stvari: gospođa je spavala u njezinu krevetu, a ona je morala spavati na trosjedu, tu nema ni najmanje sumnje. I, naravno, mačak se zvao Filip. Gospođa je otišla ujutro, da, ali zato što su po nju došla dva bolničara iz jednog doma umirovljenika, odveli su je na silu u nekom kombiju, a ne u taksiju. Ona se ne sjeća kolica za kupovinu, ali smrada kaputa na pišalinu, o, moj Bože, da, kako je smrdjelo, soba je zaudarala još danima.

Martina, koja u ono doba još nije živjela s nama, podatke pokušava protumačiti izvana, ali od tolikog tumačenja obično se zaplete, dodaje stvari, krivotvori ih zbog sumnjičavosti i sve iznova propituje. To što stalno radi naporno je, no ne može si pomoći, takva je, razmišlja kao kirurginja, hladne kirurške glave, i u ovom konkretnom slučaju pita se, pita nas, zbog čega bi Otac napravio nešto tako čudnovato i kući doveo ženu kojoj očito nisu bile sve ovce na broju, i pritom je ne zadovoljava Rosin odrješit odgovor:

„Da se napravi važnim.“

Ni Damjanov:

„Zato što je jako padala kiša, a ona je bila sama.“

Baš kao ni Akijev:

„Zabunio se i točka.“

Sa španjolskoga
prevela Gordana Matić

--------------

Sara Mesa piše poeziju, kratke priče, romane i eseje. Dosad je objavila šest romana i tri zbirke priča, a za svoj je književni rad višestruko nagrađivana. Njezine zbirke priča No es fácil ser verde (Nije lako biti zelen; 2008), La sobriedad del galápago (Trezvenost kornjače; 2009) i osobito Mala letra (Loš rukopis; 2016) stekle su veliku popularnost, a kritika posebno hvali njezin sažet, napet, oštar stil pisanja te je smatra jednim od najzanimljivijih, najosobnijih glasova suvremene španjolske književnosti. U djelima često istražuje problematične, nelagodne međuljudske odnose, načine na koji ljudi zadržavaju bol za sebe i nanose je drugima te odstupanja od normi, izolaciju, opsesije i društveno licemjerje. Rođena je u Madridu 1976, a od djetinjstva živi u Sevilli. Ususret gostovanju na Festivalu europske kratke priče (Zagreb, Zadar, 14–18. lipnja) donosimo ovu kratku priču.