Ponekad svratim do svoje bivše sreće

ZABORAVLJAM IMENICE

Zaboravljam imenice

Dođem na plac

I ne znam kako se kaže karfiol.

Ovo –

pokazujem prstom

Na bijelo grudasto

Okruženo čvrstim zelenilom

Koje ću skuhati

I staviti na prezle

Jer takva ga vole najviše

Moji koštaši.

Ali ne zaboravljam što vole

Još znam sve glagole

Sve radnje

Stanja i

Zbivanja

Sve što jesmo

Jer imena nismo.

A onda je i umrijeti –

Gle divote –

Jesmo.

.

JOŠ ĆU NAPISATI KNJIGU PJESAMA

Još ću napisati knjigu pjesama

Sad

Pod stare dane

Koji nisu nimalo pjesnički

Jer sve se pokazalo

Što je

I kakvo je

Sve se razotkrilo

Sve iluzije

Koje bi se mogle opjevati.

Samo razočaranja su ostala

Proza svakodnevna

Da ti se ruga.

Pa otkud se onda pjesma ušuljala

Nepozvana

Netražena

Pomalo sramotna

Za ove ozbiljne godine

Kad se prebrojavaju

Bolesti

I bore.

Možda se

Iz sutra ušuljala

Iz ništavila.

Iz budućeg djetinjstva.

.

BLAŽENA MEĐU ZIDOVIMA

Ormari su pospremljeni

Ljetno

Zimsko

Kratko

Dugačko

Obješeno

Položeno

Sve je na svom mjestu

Sve raspoloživo.

Nered je savladan

Ta opasnost

Veća nego što je želimo priznati

Barem zasad izbjegnuta.

A ja

Mrtva umorna

Sjedim blažena

Među zidovima.

.

SUSRET U ZVIJEZDAMA

Na noćnoj livadi

Na nepomičnom

Pronašla sam zvijezde s broda.

Nema više broda

Nema plovidbe

Ni dragog

Ni ljubavi

Ali zvijezde su još uvijek ovdje.

Iste na moru i livadi.

I s njima je sve ovdje

I more

I plovidba

I dragi

I ljubav koja je nestala.

I sad u noći

Na livadi

Ja sadašnja

I ja nekadašnja

Susrećemo se

U zvijezdama s broda

U radosti.

.

BOMBA

Mrtav sam za sve beznačajno

Odrapio je Gogolj

Svima koji su gnjavili

Dok je pisao Mrtve duše.

I svi su umuknuli…

Valjda.

Jer

Zar bi se inače

Usudio?

Recimo

Da ja objavim –

Mrtva sam za sve beznačajno

Svojim koštašima

To bi bilo kao da je

Pala bomba…

Kuću bi raznijela.

I mene s njom.

Ili da zatražim

Da me zatvore u služinsku sobicu

I godinu dana

Ne puštaju van.

Da me zaključaju.

Kao Márqueza

A hranu mi doturaju

Kroz otvor za mačke na vratima.

Kuda iznose izmet.

To bi tek bila bomba.

Atomska.

Nakon koje više

Ni trava

Ne bi rasla.

.

SAVRŠENO SPREMIŠTE

Da li vam se ikad dogodilo

Da pronađete savršeno

Životno spremište

U koje vam sve stane

I sve se da složiti

Da je odmah pri ruci?

A onda se to spremište

Pokaže kao rupa

Kroz koju će sve što ste spremili

Ispasti…

ZBOG ČEGA SE BOG NE UZRUJAVA

Da je život stvarno važan

Da je jedan jedini –

Da li bi ga mogli izgubiti?

Život je

Poput noktiju i kose

Koje režemo bez milosti.

Izrast će drugi.

Ravnodušnost Neba

prema nama

Govori o istom –

Da je smrt tek privid.

A zbog privida

Bog se

Ne uzrujava.

PONEKAD SVRATIM DO SVOJE BIVŠE SREĆE

Ponekad svratim

Do svoje bivše sreće

Kao u kuću užitaka.

Još je tamo

Još je ista

Kakva je i nekad bila –

Sva od trenutaka.

I neka je

Neka živi

Iako me

je napustila.

Jer što bi bilo

Da ni tebe nije bilo

Srećo moja izgubljena?

Samo pusta morska riva

Na kraju iščezlog vremena.

 - - - -

Ušuljane
pjesme

Piše Darija Žilić

Marina Šur Puhlovski plodna je hrvatska prozna spisateljica, autorica brojnih knjiga od kojih treba posebno istaknuti romane Nesanica, Trojanska kobila te Divljakuša – za koju je dobila nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman. Iz brojnih intervjua koje je dala posljednjih godina, kad je njezina književna karijera konačno krenula uzlazno, saznajemo da je u književnost, još u najmlađim danima, ušla upravo preko poezije, da se njom bavila sve do osamnaeste godine, kad je počela pisati prozu, i na njoj se zadržala sve do danas. Između romana, priča, eseja, putopisa, autorica bi napisala i pokoju pjesmu, i to kontinuirano. Rezultat tog pisanja bila je njezina prva zbirka pjesama, Zatočeno znanje, objavljena 1999. Zanimljivo je da je ta zbirka prethodno u cjelini bila objavljena u časopisu Forum, dok je njezin glavni urednik bio ugledni pjesnik, pokojni Slavko Mihalić. Zbirka u nastajanju, Ponekad svratim do svoje bivše sreće, nije rezultat dugotrajna zapisivanja, nego iznimnoga trenutka u kojem je neizrecivo odjednom postalo izrecivo, i to upravo u obliku pjesme, jer prozom naprosto nije moglo biti obuhvaćeno, ističe autorica autopoetički. Stanovite spoznaje i doživljaji tražili su upravo poetski izraz, i to ogoljen izraz, lišen suvišnih ukrasa, metafora. Riječ je o pjesmama iskustva, koje pružaju konačne uvide. Pjesme su jednostavne, pročišćene, premda govore o gubitku iluzija, one isto tako nude utjehu u nekoj nadi, vjeri u besmrtnost koja daje metafizičku dimenziju u prikazanu svagdanu. Smrt nije kraj, ona je tek, kako je istaknuto u jednom stihu, privid. Pjesme su kao narativne cjeline, ponekad formulaične, nekad gnomske, a u njima se želi istaknuti sama bit i smisao života, koja se pruža čitateljima kako bi uronili u poeziju života. Pjesme nastale u zreloj dobi, kada lirska junakinja pomireno svraća do svoje bivše sreće, kao alegorije života koji prolazi, pjesme su to o pisanju i obitelji, uz koju je posebno vezana, (pjesma Bomba), o vrijednosti imaterijalnog rada, na kraju. Marina Šur Puhlovski kao da se ispričava što će u sredini svojih sedamdesetih objaviti zbirku poezije (pjesma Još ću napisati zbirku pjesama), u vremenu kad se sve podređuje mladosti, fast food-literaturi i profitu. Život posvećen umjetnosti pisanja krvav je i težak, isposnički, ali jedino tako umjetnik može stvarati poeziju o običnom životu, o nekadašnjoj i sadašnjoj ja, koja još pronalazi zvijezde s broda kao zalutali ostatak bivšeg života, o svagdanu lišenu pričina, o ljubavi koje se sjeća, kao u pjesmi Ponekad svratim do svoje bivše sreće.