Ovaj bol = ova bol

Četvrta samostalna pjesnička zbirka Alena Brleka (1988) i 63. knjiga VBZ-ove biblioteke Tridvajedan pjesništvo nedvojbeno potvrđuje stilsku autonomiju koje su estetski dometi ljubiteljima recentnog domaćeg stvaralaštva dobro poznati. Nakon zbirki Metakmorfoze (2014), Pratišina (2017) i Sang (2019), Halal zumra teži još radikalnijoj jezičnoj redukciji koja navodi na poredbeno promatranje jezika i ličnosti: uglavnom ogoljen od sintaktičkih viškova, sveden dakle na artikuliranu esenciju, jezik te zbirke mjestimično reflektira id, raniju pratišinu transponirajući u kompilaciju primordijalnih emocija od kojih ostati neće ništa. Pisani jezik lišen krajnjih konzumenata, naposljetku, utapa se u spoznajni onkraj i tako postaje, makar privremeno, dijelom kontinuiteta pra- ili post-tišine nesvjesnog.

Izd. VBZ, Zagreb, 2023.

Oponašanje tijela teksta realizirano također oponašanom brajicom upućuje na neminovni semantički kolaps jezika koji poslužiti može i kao asocijativni katalizator. Bila bi to skica linearne degradacije jezika od brajice do Rorschachovih mrlja, od semantičke zadanosti do asocijativnog svega koje se, izostavimo li konvencionalni kontekst, od ničeg razlikuje tek „fizičkom“ pojavnošću. U nekoj priprostijoj interpretativnoj gesti mogli bismo govoriti o reduciranu, no i dalje vitalnu jeziku s jedne, te jeziku kao nusproduktu lobotomije s druge strane. Nipošto, međutim, o korespondiranju s prajezikom špilje čija je sintaksa, kao i sve u vremenu prije pojave prvih pisama, u biti jasna. Ona je, naspram ponuđenih skica postegzistencije, baš kao i kamen ili vatra, osnovni alat preživljavanja – uskraćena za nježnost Brlekova jezika kojem, kao i crtežima bizona u Altamiri ili ovom osvrtu, predstoji vječni mrak. To ne znači da bismo rukopisnu cjelinu trebali promatrati kao spomenik nihilizmu. Prihvaćanje neminovnosti ne znači nužno odbacivanje znatiželje, ovdje primarno jezične, još manje kreativnosti koja je prajezik učinila jezikom. Koja je, dakle, evolucijski i egzistencijalni aspekt čovjeka kao najinteligentnijeg nam poznatog bića. Stoga možemo reći da se rukopis sastoji od oko 25 ili pedesetak pjesama, zavisno o interpretativnim sklonostima. S obzirom na njihovu dosljednu nenaslovljenost, kao i sadržajno-semantički kontinuitet, sklon sam upozoriti da zbirci možemo prići i kao poemi. Pored navedenog, bol je kao provodni motiv teksta i univerzalna kategorija iskazan gramatički legitimnom rodnom dvojnošću: kao ovaj bol i ova bol. Kao stanje koje, ovako ili onako, nije moguće izbjeći.

Usprkos tendenciji potpunog ogoljenja jezika, u zbirci se, kao rezultat subjektova suočavanja s vlastitom degradacijom, incidentno događaju kompleksnija diskurzivna istupanja, obično kao manje uvjerljiva sintagmatska rješenja („tahikardija noći“, „zora tremora“, „šaržer protiv hladnoće“, „oblo plavetnilo Normabela“, „huligani radikalne nježnosti“ i dr.). Pjesme su dosljedno strofički ustrojene u distihe. Takvu bismo gestu mogli čitati kao pokušaj uspostave (ili očuvanja) reda zbog rastućeg raspadanja koje započinje u subjektu samom: u tijelu, akutnom i kroničnom, u njegovim povremenim eskalacijama koje pod znak pitanja ne dovode entropiju. Posrijedi je trag subjektova procesa prihvaćanja propadanja („Sjedio sam u tom lipnju oštećenog živčanog sustava, / poražen u prihvaćanju da sam postao pukotina“), degradacija ega u id potvrđena odustajanjem od linearnosti („Svaki put kada se ugledam // okrenem nož za puni sat prema istoku, / pojim nostalgiju, želju i korotu“). Spomenutim sintagmatskim rješenjima bez kojih bi rukopis neprijeporno bio uspjeliji valja, međutim, u opoziciju kao vrhunac egzistencijalističkog diskursa staviti sam početak jedanaestog teksta („Sjedim, uslovljen neurologijom“). Takve estetičke mijene, donekle odgovarajuće mijenama subjektova raspoloženja, vode prema opažanju interakcije (kozmičkog) konstruktivnog i dekonstruktivnog djelovanja kojem, naoko začudno, u nazivniku stoji kategorija vjerovanja („Suviše ti vjerujem // zbog davno stečenog znanja o autonomiji / i da poslije vatre tlo postaje bogatije“). Moć stvaralaštva pritom proizlazi iz opozicije koju čine nježno umiranje jezika i grubo, za ovu prigodu manifestno raspadanje tijela.

Gdjegdje valja upozoriti na ekološko pitanje ili, bolje rečeno, ekološki uskličnik („Raspredaš opasnost betona, predano!“), svojstveno domaćoj proizvodnji autora mlađe srednje i mlađe generacije, posebice imena opredijeljenih za gromoglasni metaforički Totaltanz. Dakako, premda nisam siguran je li u ovom rukopisu poželjno, rjeđe su uočljive i popularno-kulturne, umjetničke te političke referencije, čime je rukopisu nedvosmisleno dopisan angažirani aspekt (od drugog dijela Avatara do Assangea, od Johnnyja Casha do američkog repera Lila Waynea). U nekoj koncepcijski drukčijoj, prema reverzibilnosti jezika u prajezik indiferentnoj zbirci, takav bi mashup, lišen pretjerivanja, pobudio recepcijsku simpatiju. U danom slučaju, ipak, nisam siguran. No mogu biti siguran u istovjetnost konačnog ishoda poezije i njenog tvorca („Znao sam rat će postati poezija / u terminalnoj fazi, bez hospicija i milosti“), kao i u završni lelek. Kuknjava je to zbog prisjećanja na iznevjereni razum, opraštanju sklonu djevojku Zumru, srebrnu majku koja, bit će, uzalud štiti nerazborite: one koji, premda nemamo vremena, uporno gledaju na sat.