Odlazak glumačkog velikana

Sudbina je htjela da tužna vijest o smrti velikoga hrvatskog glumca Krune Šarića stigne praktički istovremeno kad i obavijest o održanoj promociji novoga romana kazališnog i filmskog redatelja i književnika Dejana Šorka. U nekoj potencijalnoj budućoj ekranizaciji proze naslova Čerečenje Kruno Šarić zacijelo bi dobio važnu ulogu, ne samo stoga što se priča romana odigrava na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je on tijekom desetljeća i pol ostavio neizbrisiv trag i kao Niko i Vuko u Vojnovićevim dramama Ekvinocijo i Na taraci, i kao Popiva i Dundo Maroje, i kao Kapetan Lujo u Sutonu te čak devet godina kao Kapetan Frano također u Ekvinociju. U možebitnom filmu koji nažalost nikad nećemo gledati sa Šarićem u glumačkoj postavi, artist koji je velike uloge kreirao s podjednakim žarom i entuzijazmom kao i one „male“, dobro znajući da malih uloga uistinu nema te da sve ovisi o pristupu i angažmanu, zapaženu rolu ostvario bi i zbog toga što su on i redatelj vrlo uspješno surađivali u filmovima Mala pljačka vlaka i Vrijeme ratnika.

Doajen hrvatskoga glumišta Krunoslav Šarić  / Snimio Boris Šćitar

Da nema opusa Zorana Tadića, u hrvatskoj kinematografiji žanrovski bi se filmovi mogli prebrojiti praktički prstima jedne ruke, a ovako stanu na dvije. Akter snažne i markantne pojavnosti, čiji je zaštitni znak bio i baršunasti bariton, bio je rođen za tumačenje (anti)junaka u žanrovskim ostvarenjima, pozitivaca baš kao i negativaca, te bi u Francuskoj nedvojbeno ostvario sjajnu karijeru usporedivu s onom Jeana Gabina. Nije stoga čudno da ga je Šorak, kao iznimno zanimljiv autor u struji novoga hrvatskog žanrovskog filma u čijem su se rukopisu jasno detektirali utjecaji postmodernizma i novog Hollywooda, angažirao najprije za sporednu, ali itekako pamtljivu ulogu Amerikanca u Maloj pljački vlaka, a potom i za glavnu rolu Dakara u Vremenu ratnika. U tom filmu Šarić je kreirao svoj zacijelo najuspjeliji, najslojevitiji i najzanimljiviji filmski lik, čvrstog i odlučnog nekadašnjeg pripadnika Legije stranaca koji se u suočenju s ubojicama formalno nepoznatih, ali te 1991. jasno naslućivanih motiva, dokazuje kao profesionalac brzih refleksa i energična djelovanja.

Umjetnik iznimne histrionske energije, koji je do posljednjeg atoma snage bio posvećen profesiji, glumački je put započeo u Kazalištu Marina Držića, član kojeg je bio od stjecanja diplome do 1983. godine, i poslije je u intervjuima tvrdio da ga je upravo iskustvo na tim daskama koje život znače ključno formiralo. Briljirao je i na pozornici zagrebačkog HNK-a, i kao Dmitar Hvaranin u Teuti, i kao Siniša u Gričkoj vještici, i kao Ivan Karamazov, i kao Jean u Gospođici Juliji, i kao Valmont u Opasnim vezama. Sjajan je bio i u ostalim filmskim ulogama, od Željka Gajskog u Berkovićevim Ljubavnim pismima s predumišljajem preko opet izrazitije žanrom obilježene role Boruta u Diplomi za smrt Živorada Tomića, do Druga Mandića u Ogrestinim Krhotinama. Takav glumac autoritativne stature i snažna izraza itekako će nedostajati hrvatskom teatru i filmu.