O životu. Bez udžbenika

Iako četo marginalizirana, tzv. adolescentska književnost nudi mladima važne teme njihova odrastanja i sazrijevanja, no ponekad je i važnije da je čitaju tzv. „odrasli“ čitatelji. Jedna od tih knjiga za mlade (i još više za one starije!) jest knjiga prozvana klasikom njemačke književnosti, roman Čik: najbolje ljeto od svih autora Wolfganga Herrndorfa, izišla nedavno u uredničkom izboru Irene Radej i prijevodu Ande Bukvić Pažin u nakladničkoj kući In.Tri. Taj je roman dosad doživio čak 93 izdanja i preveden je na 38 jezika. Iznimno popularan, dobio je i svoju filmsku inačicu u režiji Faitha Akina i adaptiran je za kazalište. Osim što smo taj roman sad dobili na hrvatskom, već je zaigrao i na našim pozornicama, adaptiralo ga je nedavno za scenu Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku (red. Samo M. Strelec).

Izd. In.Tri, Zagreb, 2022.
S njemačkog prevela Anda Bukvić Pažin

Roman Čik jedna je od najuspješnijih knjiga suvremene njemačke književnosti. Objavljen 2010. godine, 2011. dobio je uglednu njemačku nagradu za književnost za mlade i nagradu Clemens Brentano te nagradu Hans Fallada 2012, a ubrzo je uvršten na popis školske lektire. Čelni ljudi koji su tada donosili tu mudru odluku govorili su da je to knjiga spasa za učenike koji su dotad na satu njemačkoga mogli čitati samo knjige koje nisu imale nikakve veze s njima jer su govorile o nekim drugim vremenima i nekim drugim jezikom.

Da je sam autor bio svjestan problematike književnosti za mlade i njezina podučavanja u školama, govori dio u romanu u kojem učenici na satu njemačkog iščitavaju priču Bertolta Brechta. Naslovni junak Čik pred razredom je pročitao svoju maštovitu i originalnu interpretaciju, koju je profesor ignorirao. Rasprava se povela tek kada je jedna učenica pročitala „ispravnu“ analizu, onu s interneta.

Da nema jednoznačna odgovora na pitanje što pisci žele reći, podsjeća nas i prevoditeljica u instruktivnom i zanimljivom pogovoru. Svi imamo pravo na svoju interpretaciju i u svakom čitanju ona se može mijenjati. Prevoditeljica savjetuje da iste tekstove čitamo više puta. Prvi put upoznajemo se s pričom, u drugome čitanju s kontekstom, a u trećem možemo doznati nešto i o sebi. „Riječi su svjetovi, i svaka je ulaz u tunele i katakombe koji se nalaze ispod površinske priče romana“, piše Anda Bukvić Pažin, tvrdeći da u opetovanim čitanjima možemo uvidjeti prostranstvo ispod, oko i iznad teksta.

To „tuneliranje“, kako ga naziva prevoditeljica, u slučaju romana Čik vodi nas da istražujemo priču koja prati dvojicu četrnaestogodišnjaka u njihovoj avanturi putovanja, odnosno bijega u nepoznato u ukradenoj, napola raspadnutoj Ladi. Dok mislimo da se raspadaju i njihovi mladi životi, zapravo na putovanju bez plana ta mlada izgubljena bića sazrijevaju, uče život bez udžbenika, na cesti, usput i u slučajnim susretima, i sve te pustolovine preokreću ili formiraju njihove životne nazore i stavove o njima samima. Ganutljiv je to roman o odrastanju, čežnji i neizvjesnoj potrazi za ljubavlju i prijateljstvom.

Knjiga govori o Maiku koji dolazi iz bogate no disfunkcionalne obitelji i pred kojim je dosadno ljeto u Berlinu. Otac mu se zabavlja s kolegicom, majka mu je na rehabilitaciji, a on sam pati zbog neispunjene ljubavi. U gimnaziji koju pohađa nepopularan je i sam sebe drži za najvećeg dosadnjakovića i kukavicu. No novi učenik u razredu, imigrant iz daleke Rusije, „auslender“ Čik, pojavi se jednoga dana pred Maikovom kućom u ukradenoj Ladi i kaže: Upadaj!

Priča započinje u trenutku njihova boravka u policijskoj postaji, nakon automobilske nesreće i ispričana je retrogradno. Iz Maikove perspektive pratimo avanturistički Bildungsroman i roman ceste koji završava ponovnim početkom školske godine, ali s promijenjenim mladim junacima. Dječaci se razvijaju od nesigurnih, suzdržanih likova do samouvjerenijih, aktivnijih osobnosti. No jedna od najvažnijih poruka romana o problematičnim dječacima na rubu delikvencije leži u saznanju da su oni poštena, neiskvarena i istinoljubiva bića, i da osim toga svijet nije baš zlo mjesto, nego naprotiv pruža nadu u optimizam i humanost. Maiku su uvijek govorili da su ljudi zli i da je svijet loš, no njegov je zaključak nakon burne mladenačke životne avanture posve suprotan.

Slikar, ilustrator i karikaturist, Wolfgang Herrndorf pisao je roman već na izmaku snaga. Bolovao je tada od malignog tumora na mozgu, pisao ga je čak i u radiološkoj čekaonici i nadopisivao ideje u svlačionicama ordinacija. To je jedna od knjiga koje nam dokazuju „onu borhesovsku“ da nove književnosti nema bez čitanja i da svako novo djelo nastaje na osnovi dotad napisanih knjiga. Na ideju za Čika došao je Herrndorf nakon ponovnog čitanja svojih omiljenih knjiga iz djetinjstva, Gospodara muha i Doživljaja Huckleberryja Finna. Upalo mu je u oči da one imaju dodirnih točaka, primjerice bijeg od odraslih, putovanje i veliku vodu. Dosjetio se da mu za sve to dobro može poslužiti motiv ukradenog automobila koji dječake može odvesti i do vode, jer voda ima posebnu moć, bez nje nema života, ne samo da nas održava čistima nego nas i pročišćava.

Jedan od problema adolescentske književnosti jest njezino nepostojanje kao zasebnoga književnog područja ili, možda možemo reći, nedovoljno percipiranje. Osim toga i njezine je granice teško odrediti. U suprotnosti je s tim njezina važnost za čitatelje koji su u onoj osjetljivoj dobi u kojoj najčešće gube interes za knjigu i čitanje i posve se okreću mnogim atrakcijama našeg vizualnog, supertehnologizirana svijeta, jer su nažalost knjige koje im se nude kao obavezne za čitanje, kao lektira, najčešće daleko od njihova svijeta. Ovo je jedna od knjiga koja im može biti bliska i probuditi želju da i dalje uživaju u čitateljskim avanturama. Osim toga pružit će im nešto posve neobično za naše vrijeme. Optimizam i povjerenje u ljudsku dobrotu.