Noć svetog Lovre

Nedavno sam ponovno gledao film braće Taviani Noć svetoga Lovre, i opet me je potresla ista scena kao i pri ranijim susretima s tim djelom. U filmu se, naime, opisuje mučna situacija u Toskani 1944, kad se Nijemci povlače a saveznici napreduju, dok se stanovnici maloga mjesta moraju u svemu tome nekako snaći. I, tu sad dolazi prizor o kojemu govorim: među žiteljima mjesta – a njihove su sudbine prikazane mozaično – nalazi se i dvoje starih ljudi, valjda već u osamdesetim godinama. Cijeli su se život voljeli, ali njihova ljubav nije realizirana, jer su nju udali za drugoga, a njega oženili drugom. I sad, u općem metežu, njih dvoje se nađu sami, iza zatvorenih škura, u praznoj spavaćoj sobi, pa stoje jedno nasuprot drugome i gledaju se.

Kažem, svaki put me ta scena potrese, premda mi nije uvijek bilo jasno zašto. Tek sad, kad sam peti ili deseti put o tome mislio, objasnio mi se i taj razlog. Riječ je o tome da se ja zapravo pitam što će biti s to dvoje ljudi. Hoće li obnova njihove ljubavi uspjeti, ili će se pretvoriti u veliko razočaranje. A to me onda navodi da se pitam može li se išta iz prošlosti – mislim: išta veliko i važno – doista obnoviti da bude kakvo je bilo, ili barem slično tome. I što više o tome mozgam, sve mi se više čini da ne može. A to mi i vlastito iskustvo govori; a to iskustvo nisam tržio, nego mi ga je povijest donijela.

Iz filma Noć svetog Lovre / Izvor Screenshot

Ja sam, naime – kao i većina vas koji ovo čitate – živio u prevratnim vremenima, kad se društvena, politička i duhovna situacija znala i stubokom promijeniti, pa se tako postavljalo pitanje može li se obnoviti nešto što je nekad prije – možda čak ne ni previše davno – postojalo i dobro funkcioniralo, te se smatralo i velikim dostignućem i povijesno važnom pojavom. I svagda se pokazivalo da obnove nema, da je to jednostavno nemoguće. Navest ću nekoliko primjera koji su vam zacijelo poznati, pa će zato biti dovoljno da vas samo podsjetim.

Počnimo od politike. Tu nikad nema obnove i tu se ta nemogućnost možda i najbolnije osjeća: sve ono što se jednom činilo vječno, sad se, upravo pokušajem obnavljanja, pretvara u nešto prolazno, krhko i nevažno, u stari papir. Eto, recimo, bile su u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća dvije važne političke stranke, Stranka prava i Hrvatska seljačka stranka. I, naravno, kad je pao Zid i kad je socijalizam nestao, odmah su došli pokušaji obnove tih stranaka. Došli su ne samo iz jednoga izvora nego iz više njih, pa se začas namnožilo nekoliko stranaka prava i nekoliko seljačkih stranaka. I, što se s njima dogodilo? Propale su gotovo sve, i to bez ičije osobne krivnje, jednostavno zato što je vrijeme tih stranaka prošlo i one se obnoviti ne mogu.

Dobro, rezonirali su naši ljudi, ako ne mogu stranke, možda mogu novine? Jer tim strankama davno su umrli povijesni vođe i utemeljitelji, ali kad se radi o novinama, stvari stoje drugačije: još su živi i donekle zdravi oni ljudi koji su vodili Danas, Start, čak i VUS; oni su u međuvremenu postali iskusniji i bolji, kao staro vino, pa zašto da im se ne dade prilika? I dala im se ta prilika, ali te su novine odreda propale. Opet bez ičije krivnje; jednostavno, tu je, čini se, riječ o pravilu, koje se ne može ni zanemariti ni zaobići.

Ali bilo je ljudi koji su to pravilo bili spremni priznati kad se radi o velikim stvarima, ali su vjerovali da ono ne vrijedi za male. Pa su rezonirali: u redu političke stranke, u redu novine, ali možda barem zabava može izmaknuti tom željeznom stisku povijesti? Pa su tako pozvali velikoga Lazu Golužu da obnovi Kviskoteku, koja je nekada bila silno popularna, a sad bi – tako su razmišljali – mogla postati još popularnija. Ali to se nije dogodilo. Lazo je bio dobar, natjecatelji su bili dobri, pitanja su bila dobra, a ipak emisija nije izdržala dulje od sezone ili dvije. Kao da je ona mogla biti onoliko dobra samo u svoje vrijeme i nije bilo te čarolije kojom bi se mogla obnoviti.

Tako sam onda počeo i malo više načelno razmišljati o pitanju zašto takva obnova nije moguća. I došao sam do zaključka da je to zato što fenomeni o kojima se radi temelje svoju važnost na onome što je svima blisko, što se podrazumijeva, a to znači na zajedničkom ukusu, zajedničkom smislu za lijepo, dobro i pravedno, ukratko na onome što je najteže definirati, ali što je uvijek i svuda prisutno. Prisutno je, naime, u jednom vremenu, a kad to vrijeme prođe, nestaje i toga zajedničkoga tla iz kojega sve niče.

Kad sam pak jednom došao do toga zaključka, nije mi bilo teško da ga malko i proširim, pa da uvidim kako pravilo o neobnovljivosti ne vrijedi samo u politici, medijima i zabavi, nego vrijedi i na mnogo nižim razinama, u običnom životu. Ne mogu se, npr., obnoviti prijateljstva, jer kad se prijatelji jednom raziđu, onda se udaljavaju kao što se svemir širi: otuda onolika nelagoda na kojekakvim obljetnicama. Ne mogu se obnoviti ideje koje su nas nekad nosile, jer sad im vidimo sve mane. Ne može se obnoviti ni ono naše nekadašnje oduševljenje umjetničkim djelima, jer ona nam ne govore ono što su nam nekada govorila.

Jedno je od tih djela možda i onaj film braće Taviani. Zato mu se povremeno vraćam i pitam se jesam li ga ispravno shvatio, a osobito jesam li dobro razumio onu scenu koja je za mene ključna. Jer razmišljam ovako: možda onaj susret dvoje starih ljudi zapravo nije kušnja koja će dovesti u pitanje njihovu ljubav, nego je on nagrada i vrhunac njihova života. Što se dogodilo u onoj sobi? Možda sreća? A to bi onda značilo da ništa nije obnovljivo osim ljubavi. Makar bio i sasvim kriv, meni taj zaključak odgovara.