Ne odlaze ljudi samo zbog besparice, nepotizma i korupcije, nego i zbog vlastitih demona

Robert Međurečan već je prvim romanom Prodajem odličja, prvi vlasnik, objavljenim 2008, privukao na sebe pozornost književne javnosti. Nakon prvijenca uslijedili su romani Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011) i Krletka za glinenog goluba (2019), a prošle godine objavio je roman Domovina to go, za koji je dobio nagradu HAZU, što je i povod ovom razgovoru.

Snimio Saša Jungić

Roberte, rat i vaše osobno ratno iskustvo pretače se i u književnost. Može se reći da se to nastavlja i u Domovini to go, dakako na posredan način, jer su rat i sve što je slijedilo pridonijeli iseljavanju?

S naših prostora sustavno se iseljava posljednjih 140 godina, od filoksere koja je poharala dalmatinske vinograde potkraj 19. stoljeća i natjerala Dalmatince u Amerike. Bez obzira na politički sustav, tko je na vlasti i tko je dežurni krivac, iseljavanje nije prestajalo i to govori više o nama i našem odnosu prema domovini i sebi samima. No ja nisam sociolog i ne želim analizirati uzroke iseljavanja, mene kao pisca zanimaju pojedinačne sudbine ljudi koji odluče otići. U romanu se bavim generacijom onih koji su u posljednjih desetak godina, otkad smo članica EU, otišli iz domovine. Ta je generacija bitno drukčija od generacija gastarbajtera iz 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Ta generacija neće ljeti graditi kuće u domovini: oni su otišli da se ne vrate. Obrazovani su, znaju jezike, i hrabro će kročiti na svoj put potrage za srećom. Što se rata tiče: na našim prostorima vrijeme se mjeri od rata do rata. Kad se želi reći da se nešto dogodilo u nekom vremenu, ne kažu se godine, nego „bilo je to prije ili poslije onog rata“. Ratovi su kameni temeljci sjećanja. Nažalost, iako se ne puca već gotovo tri desetljeća, mi smo mentalno i dalje u ratu, rat nam je izgovor za svaku devijaciju u društvu. Koliko dugo ćemo se još izvlačiti na rat?

Glavni junak Šimun N. profesor je hrvatskog jezika i književnosti, a gastarbajter u Münchenu ne postane samo zato da bi zaradio za svakodnevni život?

Da, Šimun želi zaraditi novac da tuži vozača kamiona koji je u prometnoj nesreći ubio njegovu suprugu i dijete. Sud ga je oslobodio krivnje i Šimun je duboko povrijeđen time. Ne vjeruje u ispravnost presude, nego u skupe odvjetnike koji će „pogurati stvar“ u željenom smjeru. Nezadovoljstvo neuređenim državnim aparatom i korupcijom jedan je od najčešćih razloga odlaska iz Hrvatske. Likom Šimuna i njegovim motivom za odlaskom htio sam naglasiti da će mladi odlaziti dok god ne uredimo vlastitu kuću.

I sami imate bauštelsko iskustvo, odnosno roman je utemeljen i na vlastitoj biografiji?

Volim pisati po principu vlastite kože. Da, i ja sam prije nekoliko godina, na pragu pedesetih, otišao u München. Nisam mogao naći posao, jer sam bio „prestar“. Tako su mi na razgovorima za posao znali „suptilno“ reći. Kontaktirao sam znance u Münchenu koji su mi našli smještaj, i drugi dan nakon dolaska našao sam posao. Uopće nisam imao namjeru pisati o tome, no u Münchenu sam upoznao plejadu ljudi iz cijelog svijeta s nevjerojatnim životnim pričama. I shvatim da je šteta da te priče ne budu ovjekovječene. Tako sam počeo pisati. Dobar dio radnje doista se dogodio, što meni, što ljudima oko mene. Ali to nije kronika istinitih događaja, nego fikcija nadahnuta stvarnim životom.

Postoji njemačka uzrečica: „Tražili smo radnike, a došli su nam ljudi“. Od 60-ih godina 20. stoljeća, kad su gastarbajteri s juga Europe krenuli put Njemačke, glavni je problem prilagodba ljudi različitih kulturoloških obrazaca u novu sredinu. Što je veća kulturološka razlika, više je vremena potrebno da se pridošlica prilagodi novoj zemlji. Ako se ikad prilagodi. Bolni su i neizvjesni ti preobražaji u „nove“ Nijemce – zato sam zgradu u romanu prigodno nazvao Hotel Kafka, koja kao da ima ulogu kafkijanskog limba u kojem pridošlice iz cijelog svijeta „zriju“, „fermentiraju“ u prihvatljive „kukce koji se sjećaju da su nekad bili Gregori Samse“. Nijemci su prigrlili pridošlice, svjesni da bez njih ne bi mogli izgraditi jako gospodarstvo i život visokog standarda. Ali od došljaka se traži da prihvate njemačka pravila ponašanja. A to ponekad teško ide. I tada dolazi do nesporazuma, frustracija i sukoba.

Roman se bavi novom generacijom iseljenika, koja je prilično drukčija. Više se novac ne šalje kući, već odlaze cijele obitelji…

I dalje se šalju novci: visina doznaka na godišnjoj razini gotovo je u visini profita od turizma. Dakle, uz turizam, najjača gospodarska grana nam je izvoz ljudi u razvijene države. „Mali“ je problem što je naš ljudski bazen sve plići... I kad odu cijele obitelji, tad se više ne vraćaju. Odlazak iz domovine uvijek je neka vrsta intimnog poraza: kad sam sebi priznaš da u domovini ne možeš organizirati život kakav želiš. Gotovo svi iseljenici koje sam upoznao u Njemačkoj nosili su u sebi sličnu dilemu: „Jesam li ipak mogao ostati doma? Jesam li se prerano predao?“. Mnogi su se ne jednom vraćali kući, da bi razočarani ponovo iselili. Jedan je od klišeja da su iseljenici otišli/pobjegli iz zavičaja jer su manji domoljubi od onih koji su ostali kod kuće. Oni koji su ostali kod kuće suštinski ne razumiju sunarodnjake koji su otišli u pečalbu. Nije stvar u politiziranju ili svjetonazoru, nego u jednostavnoj ljudskoj želji pribaviti sreću u životu, gdje god se on odvijao. I ja sam u Hrvatskoj imao klišejizirano preduvjerenje, ali u Münchenu sam „iznutra“ vidio kako se ti ljudi svakodnevno bore sa svojim strahovima i nadama. A kad nađu ono što su tražili, možeš ih vabiti zlatnim polugama, neće se više vratiti.

Najveći problem za pisca u tuđini jest nedovoljno knjiga na svom jeziku / Preispitujem europski identitet: ono što mi zovemo Europom više ne postoji. Školski se prikaz Europe kao mirne oaze kulture i demokracije potrošio

Ipak, ni današnja generacija ne raskida samo tako veze s domovinom, poput Te­tka, koji traži posmrtne ostatke svog sina, ubijena u ratu u BiH?

Prva generacija iseljenika rastrgana je između starog i novog zavičaja, natopljeni su u nostalgiju i žal, u limbu između dviju točaka koje ne mogu imati. Na početku romana govorim kako se nakon nekog vremena osjećaju prekobrojni i u tuđini i u domovini i da jedino postoje u autobusu na putu između. Boris Maruna, možda najveći hrvatski pjesnik proistekao iz emigracije, s gorčinom je ustvrdio da je domovinu lakše voljeti iz daljine, jer se izdaleka ne vide njezine mane. Ne odlaze ljudi samo zbog loše ekonomske situacije, nezaposlenosti, besparice, nepotizma i korupcije, nego i zbog vlastitih demona, misleći da će negdje tamo uteći od njih. Ali demoni i loša sjećanja ne zaustavljaju se na granici. „Što ti vrijedi? Gdje god da ideš, nosiš svoju glavu sa sobom“, u romanu će glavnom liku reći prijatelj kad mu ovaj obznani da odlazi u Njemačku.

Roman se ne bavi samo hrvatskim iseljeništvom i identitetima gastarbajtera, nego i odnosom Nijemaca prema strancima i europskim identitetom u cjelini?

Preispitujem europski identitet: ono što mi zovemo Europom više ne postoji. Školski se prikaz Europe kao mirne oaze kulture i demokracije potrošio. Europa je danas grozd od mnoštva etničkih mjehura u koje se došljaci skupljaju da bi se u stranoj zemlji osjećali sigurno. Pandemija, ekonomska nestabilnost, inflacija, suludo brza tehnološka transformacija i sve veći pritisak imigracije iz Afrike i s Bliskog istoka kuju novo lice Europe. Pitam se može li uspjeti melting pot u Europi. Danas mogu u Münchenu živjeti a da ne znam više od stotinu njemačkih riječi, potrebno je samo ukopati se u svoj etnički mjehur i družiti se samo sa zemljacima, raditi s njima. Prošećite se bilo kojom zapadnoeuropskom metropolom i naići ćete na kvartove koji više podsjećaju na bliskoistočne mahale ili kineske gradove. Koliko god se došljaci mijenjaju u novoj domovini, istodobno mijenjaju i nju. Dotičem se terorizma i pribojavam se rata. Koji je u međuvremenu počeo. I kad čitam dijelove u kojem Sergej, mladi Ukrajinac koji je pobjegao iz Donjecka, razgovara sa starim Nijemcem Seppom, koji je preživio bitku u Staljingradu i zarobljeništvo u Sibiru, podilazi me jeza, jer tekst je napisan prije gotovo tri godine, a sad imamo rat na tim istim azimutima. I kao da se povijest ponavlja u krugovima.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2022.

Jezik je piščev zavičaj. Kako je bilo pisati hrvatsku književnost u stranoj zemlji?

Pomalo čudno, više zbog smještaja nego saznanja da pišem u stranoj zemlji. Naime, i ja sam u Münchenu živio u sličnoj zgradi kakvu sam opisao u romanu, bivšem studentskom domu sa sobama za dvoje od petnaestak kvadrata i sa zajedničkim tuševima i zahodima. Ponekad sam se osjećao poput srednjovjekovnog redovnika koji prepisuje stare rukopise. Novopečeni došljaci drže se svojih sunarodnjaka poput Krležina brloga (u kojem možda zaudara, ali je toplo): nisam imao problema s gubitkom jezika, ali sam s vremenom osjetio pomake u stilu. Jezik je mušičava frajla koja zahtijeva mnogo pozornosti i umiljavanja. Najveći problem za pisca u tuđini jest nedovoljno knjiga na svom jeziku – zato sam za svakog posjeta Zagrebu obavezno poharao knjižare.

Pitao sam vas to jer mi se čini da bi ovo razdoblje moglo donijeti novi rukavac u našoj književnosti. Postoje li možda novi, posebni i vlastiti grantovi, emigrantovi, pisaca koji odlaze na privremeni rad, tamo pišu ili donose iskustvo o kojemu pišu kad se vrate i ovdje objavljuju svoja djela? Možemo li očekivati više takvih djela?

Možemo, svakako. Dosta je pisaca i pjesnika otišlo raditi van. Zoran Žmirić radio je u Irskoj nekoliko godina, Nenad Stipanić s obitelji se preselio u Berlin, dosta pjesnikinja također je otišlo. Dobivamo literarnu dijasporu koja počinje sličiti bosanskohrecegovačkoj (Štiks, Hemon, pokojni Sejranović i drugi) i svakako se od njih mogu očekivati književni uradci s bojama drukčijim od uradaka pisaca u domovini.

Za roman Domovina to go dobili ste nagradu HAZU. Koliko to znači vama, a koliko samom romanu?

Znači mi mnogo, naravno. Nagrada usmjeri medijske reflektore na dobitnika. Pretanki su medijski putovi za književnost. Književnost nema nikakve šanse protiv rijelitija, emisija za kuhanje i političkih emisija. Svako je priznanje poticaj da se ne odustane. Naša je kultura mala, nema veliku snagu i svaka riječ ohrabrenja dobro dođe. Iako sam je dobio za posljednji roman Domovina to go, nagradu HAZU gledam kao priznanje za sveukupan književni rad. Naime, na ceremoniji dodjele pojedini akademici iz povjerenstva spomenuli su mi da su otprije pratili moj rad i da sam i s prethodnom knjigom bio u krugu kandidata za nagradu. Nagrada je svakako pripomogla i vidljivosti romana: prvo je izdanje rasprodano, tiskano je drugo. Svakodnevno se javljaju čitatelji s impresijama, pozivi za gostovanja, intervjue. Trenutno se razgovora o prijevodu romana na nekoliko jezika. Ponekad se osjećam poput trubadura, skitam i pronosim glas o knjizi. Ali ne žalim se: ima u tome mnogo romantike.