Nagrađeni pogrešni filmovi

Teško je reći zbog čega, ali na nedavno održanu 16. Festivalu subverzivnog filma, koji je kao i obično priređen u sklopu 16. Subversive Festivala, nagradom Wild Dreamer Dragan Rubeša u objema konkurencijama ovjenčani su pogrešni filmovi. Možda se stručni ocjenjivački sud vodio mišlju da je pametnije nagradama afirmirati neke neosporno solidne naslove koji na prestižnijim europskim i svjetskim festivalima nisu nagrađivani, odnosno da ne bi imalo smisla nizu nagrada koje su pojedini filmovi već osvojili samo pridodati još jednu. Možda su nizozemska redateljica i književnica Nina de Vroome, austrijski filmolog i povjesničar Peter Grabher i tuzemni filmski kritičar Nino Kovačić željeli pod svaku cijenu biti originalni, a možda i uistinu drže da su nagrađena ostvarenja i najuspjelija prikazana na festivalu. No nepristrano kritič(ars)ko oko može jednostavno zaključiti da nagrada Wild Dreamer, koja se od ovog festivala zove i po prošle godine preminulu Draganu Rubeši, filmskom kritičaru i posebnom savjetniku Festivala subverzivnog filma, nije dodijeljena uistinu izvrsnu dokumentarcu Na Adamantu francuskog redatelja Nicholasa Philiberta i igranom filmu R.M.N. Stanje nacije prvaka rumunjskoga novog vala Cristiana Mungiua, već mediokritetskom dokumentarnom filmu Skupljači bilja američko-palestinske autorice Jumane Manne te također osrednjem križancu igranog i dokumentarnog filma Suho tlo u plamenu autorskog para Joane Pimente i Adirleyja Queirósa.

Kadar iz filma Na Adamantu

Naslov Na Adamantu pobjednik je ovogodišnjeg Berlinalea, a ugledni dokumentarist Philibert u njemu se bavi jedinstvenim plutajućim dnevnim centrom za skrb psihijatrijskih pacijenata. Centar je smješten na brodu usidrenu na rijeci Seini, u samom središtu Pariza. Vodi ga skupina ljudi koja se na poseban način odnosi prema pacijentima. Oni smatraju da se u današnje vrijeme psihijatrija sve više dehumanizira, da se gubi neposredan ljudski pristup pacijentima, zbog čega svoje pacijente tretiraju na drukčije načine, kombinacijom terapeutskih, edukativnih i kulturnih aktivnosti. U njihovu centru mentalno nestabilne i hendikepirane osobe mogu do mile volje govoriti, pjevati, plesati ili slikati, a takav pristup kroz kreativno izražavanje na različite načine na njihovim se štićenicima pokazuje vrlo učinkovitim. Ispočetka, dok većinu sudionika u filmu, i osoblje i štićenike ustanove, gledamo okupljene oko stola, praktički je nemoguće razaznati tko među njima ima mentalnih problema. Ono na što autor želi osobito ukazati jest da je mentalno zdravlje svih nas krhko i da je potrebno da jedni drugima posvećujemo što više pozornosti. Štićenici centra u njemu su pronašli sigurno mjesto, a autor nekima od njih pruža mogućnost da se pred kamerama izraze onako kako im najbolje odgovara. Philibertov prikaz centra i njegovih štićenika neposredan je i šarmantan, pa čak i povremeno duhovit, koliko je to u slučaju ovakve teme uopće moguće.

Kadar iz filma Suho tlo u plamenu / Izvor Subversive Festival

Drama R.M.N. Stanje nacije Cristiana Mungiua prikazana je u konkurenciji prošlogodišnjeg festivala u Cannesu, a nagrađena je i na festivalima u Dublinu i na Paliću. Mungiu je majstor u stvaranju intrigantnih intimnih i obiteljskih drama, a priče njegovih ostvarenja (4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, Iza brda, Matura) uvijek se odigravaju u zanimljivu društvenom kontekstu. Njegovi su filmovi režirani smireno i posjeduju bitnu razinu autentičnosti usporedivu s onom u dokumentarnom filmu. U djelima Cristiana Mungiua dominira ozračje pesimizma i nelagode, te osobito valja izdvojiti kreiranje likova i njihovih odnosa. Ti su likovi čvrsto i intenzivno utemeljeni u stvarnosti, a prikazani su vrlo realistički i neposredno. Navedene osobine scenarističkog i redateljskog rukopisa Cristiana Mungiua zatječemo i u filmu R.M.N. Stanje nacije. Priča je intrigantna i nelagodna, i nije ju teško zamisliti i u našem društvu. Protagonist je sredovječni Matthias, čovjek prijeke naravi kojeg zatječemo na radu u Njemačkoj. Ondje se odmah na početku fizički sukobi sa šefom i jednostavno pobjegne s posla. Vraća se u svoje provincijsko selo u Transilvaniji, u skromnu sredinu u kojoj žive njegova bivša žena Ana i njihov sin Rudi. Matthias smatra da dječak nije dovoljno čvrst i da je bojažljiv, a da bi klinac očvrsnuo, otac ga počne voditi u šumu i ondje učiti pucati iz puške. U mjestu živi i Matthiasova bivša djevojka Csilla, koja upravlja velikom pekarom. Protagonist će s njom obnoviti odnos, no ona će biti stalno nepovjerljiva prema njemu. Matthias je profiliran uz sugestiju da u njemu stalno „kuha“, da raste bijes prema nečemu, i da je samo pitanje trenutka kad će se bijes pretvoriti u agresiju. Mjesto u kojem se zbivanja odigravaju sivo je i sumorno, a mještani su nezadovoljni, rade loše i slabo plaćene poslove te stalno protiv nečega gunđaju. A onda na rad u pekaru stigne nekoliko radnika iz Nepala, i stvari smjesta postanu složenije. Mještani ne žele Nepalce, jer s jedne strane tvrde da im oni oduzimaju poslove, iako su to loše plaćeni poslovi koje ni sami ne žele obavljati. S druge strane, Nepalci se apriori proglašavaju prljavima i svakakvima, i neki tvrde da nikad neće kupiti kruh koji su u pekari mijesile njihove ruke. Mungiu vrlo vješto prikazuje odnose među likovima i gradi dramsku tenziju, a film je jasna i oštra kritika netolerancije i rasizma koji mogu zavladati u maloj provincijskoj zajednici zatvorenoj u samu sebe.

U usporedbi s tim filmovima dokumentarac Skupljači bilja Jumane Manne i igrano-dokumentarni Suho tlo u plamenu Joane Pimente i Adirleyja Queirósa znatno su inferiorniji. U filmu Skupljači bilja autorica se bavi ljudima koji u Palestini ilegalno beru divlje začinske biljke za´atar i ´akkoub. Zakon zabranjuje branje tih biljaka, no uglavnom siromašniji ljudi iz ruralnih predjela, podjednako Palestinci i Izraelci, naveliko ih beru. Film je načelno simpatičan i altruističan, dijelom može funkcionirati i kao etnografski dokumentarac, s bilježenjem svakodnevice ljudi na tim područjima i njihovih običaja, no u cjelini je riječ o ne osobito uspjelu filmu, pravocrtnu, jednostavnu i bez dramske tenzije. Isto se može reći i za Suho tlo u plamenu, koje nas vodi u obiteljski klan energične Brazilke Chitare i njezinih sestara, koje u faveli Sol Nascente u Braziliji kradu naftu iz naftovoda, prerađuju je u benzin i prodaju lokalnom stanovništvu, najviše članovima motociklističke bande. Film bilježi njihovu svakodnevicu, no nedovoljno je zanimljiv, nedostaje mu zbivanja, površan je i u biti bez izrazitije svrhe i smisla.