Mihove zlatne mačke

Prošle godine neki mediji u Republici Hrvatskoj objavili su vijest da je mačka koja je imala lijepo časno ime Anastazija deložirana iz svoga svakodnevnog boravišta ispod svodova na ulazu u Knežev dvor u Dubrovniku, gdje su neki dobri, jednostavni ljudi – takvih srećom još ima – bili postavili kućicu da je štiti za vrijeme hladnih zimskih dana, premda takvih u Dubrovniku i nema mnogo. Za opće stanje duha i duše građana dubrovačkih odgovorniji je šilok, onaj vlažni teški južni vjetar kada ni Veliko vijeće Dubrovačke Republike nije zasjedalo niti donosilo ikakve odluke važne za nutarnji ili vanjski društveni i politički život te mudre države.

Anastazija je završila u udomiteljskom domu, a na svoja vječna mačja lovišta preselila se zatim, potrošivši dva puta po devet onih svojih zajamčenih života. Nećemo nikada doznati čije je utjelovljenje bila ta Anastazija. Možda Ivana (Điva) Gundulića, koji je zbog svoje umiljatosti i opće obljubljenosti bio prozvan Mačica, jer zbog svoje prerane smrti nije mogao postati knez.

Bilo kako bilo, mačke u Dubrovniku danas nekako su u uzmaku i bit će potrebno da neki novi Noa, boreći se s miševima u nekoj novoj arki, lavu rukom pređe preko čela pa da lav kihne i na svijet izbaci mali mačji par.

Dubrovačke mačke, prema legendi, bile su jedan od razloga zbog kojih se enormno obogatio glasoviti naš brodovlasnik, pomorac, trgovac Miho Pracat s otoka Lopuda. Puk uvijek pita kako je netko nešto stekao. Razmišljajući o Pracatovoj imovinskoj kartici, odgovor na to pitanje našao sam u priči o – mačkama. Taj vješti trgovac imao je toliko dukata da, kako sam jednom napisao, „Dubrovnik cijeli š njim mogo je potaracat“, tako da mu je Vlada Dubrovačke Republike, kao jedinom – istina tek trideset godina nakon smrti 1607. – podigla u Dvoru spomenik kao zaslužnu građaninu čiji su se dukati, oni oročeni, s kamatama, u mnogim davnim talijanskim bankama i drugim, kažu, još mogli naći u trezoru Kraljevine Jugoslavije.

Priča glasi ovako: Miho je jednom iz Dubrovnika brodom krenuo na dalek put, i dospio u Afriku. Iskrcao se i zatražio da mu donesu malo hrane jer je put bio tegoban, a brodski obroci jednolični su i oskudni. Kada su mu donijeli jelo, primijetio je da mu, zajedno s priborom, daju i poveći štap. Miho se tomu začudio i nikako nije mogao domisliti čemu bi taj štap mogao poslužiti dok jede. Budući da je bio čovjek bistra uma i brze pameti, pomislio je da taj štap sigurno služi nečemu korisnu pa je upitao: „Čemu služi ovaj prut?“

Odgovorili su da taj štap služi za tjeranje miševa koji su se užasno namnožili, pojeli im svu hranu i počeli nasrtati i na ljude i druge domaće životinje. Miho se malo zamislio i zatim ih upitao: „Zar vi nemate beštiju da vam pokolje te miševe i oslobodi vas te napasti?“ Odgovorili su mu da nemaju, da kod njih nema takvih animals. Miho se dosjetio, kao i onda kada je mlad i obeshrabren ugledao onu guštericu kako se padajući penje uza zid vrta njegove kuće na Lopudu. Ali to je druga priča. Vratimo se ovoj.

Rekao im je: „Ja ću vam dovesti takvu animal, i to ne jednu nego mnogo njih, a vi ćete zlatom napuniti moj brod.“ Vrativši se brzo u Dubrovnik, razglasio je svim građanima da kupuje mačke svih vrsta i da ih dobro plaća. Bijaše žao Dubrovčanima dati svoje mačke, no korist je, kao i uvijek, nadvladala ljubav pa je Mihova velika galija uskoro bila puna mačaka iz svih dijelova grada i okolice. Miho je odmah s mačkama zaplovio prema Africi. Neki putujući pjevač, koji je iz radoznalosti pošao s njima, uzeo je svoj leut i glasno zapjevao: „Gospar je Miho pametna glava, / svejedno je što prodaje – čaplje / il’ mačke, glavno da dobit to dava, / da zlato kaplje, kaplje, kaplje…“

Čim je Miho stigao u Afriku, narod je navalio na mačke i Miho ih je sve prodao za tili čas, napunio brod zlatom i zadovoljan vratio se u Dubrovnik.

Tako glasi ta pučka priča. Njezini tumači u njezinu podtekstu i kontekstu vide „uspon vješta pučanina u najsretnijem času pomoračke konjunkture, njegovu moć nad vlastelom, bogaćenje bez biranja sredstava, povezano s kasnijom filantropijom“. Dubrovačke mačke, ubrzo nakon Mihova pothvata, postigle su svoju prijašnju brojnost.

U svojoj oporuci Miho sve svoje dionice što ih je imao u Banci di San Giorgio u Genovi ostavio je Dubrovačkoj Republici. Bio je to golem iznos od 100.000 škuda. „Svaka dubrovačka škuda iznosila je u XVI. st. 36 dinara (groša), što bi danas predstavljalo, po prilici, istu toliku vrijednost u zlatu, a po kupovnoj vrijednosti znatno više“, piše 1933. dr. Jorjo Tadić u knjizi Miho Pracat – Pracatović.

Mačka je, kako se to vidi iz mnogih zapisa, bila tijekom desetog stoljeća zaštićena u Europi. Za krađu ili ubojstvo mačke bile su predviđene stroge kazne, a njezina cijena na tržištu bila je ravna cijeni koze ili ovce. U slučaju rastave braka, što je u to vrijeme bila rijetka pojava, obiteljska mačka pripadala je mužu. Posljednja slavna mačka u staroj Europi bila je ona Petrarcina. Nakon smrti bila je balzamirana i mumificirana 1370. Njezini ostaci i danas se čuvaju u muzeju u Padovi. Slavan je na neki način u naše doba postao i Humphrey, crno-bijeli mačak kojeg je Tony Blair bio preuzeo zajedno s dužnostima premijera. U svibnju 1997. pretrčao je nekoliko stotina metara iz Down Streeta 10 u Saint James Park nasuprot Buckinghamskoj palači, dočepao se pačeta koje je pripadalo kraljici Elizabeti II. i smazao ga.

Najdirljivija priča za mene ipak jest ona o Torquatu Tassu i mačkama iz umobolnice u tvrđavi svete Ane u Ferrari, gdje ga je ferarski vojvoda Alfonso d’Este dao zatvoriti zbog neprimjerene i nedopuštene Tassove ljubavi prema Alfonsovoj gracilnoj, eteričnoj sestri Eleonori d’Este. Takva ga je vidio Michael Montaigne kada je 1580. posjetio Ferraru. U sonetu posvećenu tim umobolničkim mačkama (A le gatte de lo spedale di s. Ana) Tasso piše da bez svjetlosti iz njihovih očiju ne bi u svojoj tamnoj ćeliji mogao pisati. Naziva ih lucerne del mio studio, vidi u njima zviježđe s Velikim i Malim medvjedom, usrdno ih moli: „Fatemi luce a scriver questi carmi!“ Znam stoga što je dužnost – napisati sonet Anastaziji. I hoću.