Matoš je čovjek proročkoga duha, nositelj i čuvar okusa života

Draga braćo i sestre,

u svakome našem liturgijskom slavlju dionici smo otajstva Božjega Sina; već u prolaznosti živimo i kušamo predokus vječnosti koja nam je darovana po Kristovoj smrti, uskrsnuću i zajedništvu Duha Svetoga.

Slaveći danas spomendan sv. Antuna Padovanskoga dajemo hvalu Bogu za očitovanje njegovih milosti, njegove prisutnosti i njegove blizine koja nas prati snagom zagovora svetih.

Okupljeni smo potaknuti istim Duhom, u molitvi kojom po Kristu, s Kristom i u Kristu prinosimo žrtvu hvale za našega subrata u vjeri, hrvatskoga književnika, umjetnika slova i riječi Antuna Gustava Matoša, na 150. obljetnicu njegova rođenja, na njegov imendan.

On sam (u svojoj pjesmi Ispovijest) piše: „Moj je patron sveti Antun / – Znaš – iz Padove: / Onaj što se Bogu moli / Za lijepe radove.“

mons. Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački

Knjiga predstavljena u MH 13. lipnja

Bog je tu molitvu u Matoševu životu, kako to redovito biva, neobično i čudesno uslišao i mi to prepoznajemo, posebno zahvaljujući vama koji čuvate osjetljivost ne samo za izvanjsku ljepotu nego za nutarnju snagu nadahnuća koja nas se izbliza tiče.

Stoga hvala Vama, predsjedniče Matice hrvatske, gospodine Miro Gavran, i članovima Matice, svima koji su se zauzeli da u ovoj obljetnici progovori Riječ, ona vječna, izrečena i ujedno neizreciva, čiji odjek titra u tolikim Matoševim riječima.

Gospodinov je Duh bio nad svetim Antom koji je nosio Radosnu vijest siromasima, povijao rane, tješio, otvarao savjesti, naviještao nebesko kraljevstvo i ostao uzorom našim životima. On je govorljiv primjer kako Bog oslobađa, na neočekivan način, najprije svoje miljenike od njihovih planova za Božji plan.

U tome su dva Antuna prošli sličan put: kanili su i zacrtali jedno, a Bog je vidio ljepotu njihova dara i promijenio od njih zacrtano radi većih plodova. Nisu bili navezani na ostvarivanje sebe i u toj oslobođenosti Bog je ostvario puno više, što na dva različita načina obogaćuje i nas.

Mi ispovijedamo da je smrt pobijeđena; mirni smo jer znamo: „u smrti se sniva“ (Matoš, Utjeha kose). Ovaj prinos hvale molitva je da Gospodin svojim milosrdnim licem obasja naše pokojne, da to lice gledaju u punini ljepote; i nas da svojim životom budemo njegov odsjaj, odsjaj vječnosti.

Poezija – nutarnji jezik jezika

Proteklih sam tjedana, imajući pred sobom današnje slavlje, ponovno uranjao u „Matoševo more“ iščitavajući njegove rečenice, čas nabrekle od značenja, a čas ostavljene naizgled nedovršene, da ih upotpune naša iskustva i čežnje, govoreći pritom jednako snažno, nimalo okrnjeno. Valovi toga mora povuku dublje i šire, više i dalje nego što je netko početno kanio ići.

Zato sam se na kraju ipak najviše držao njegove poezije koja mi je bliža, a jednako duboka ili još dublja, čuvajući svoju izražajnost, a ostavljajući obilatu bjelinu – nikada prazninu! – darujući obilato prostranstvo čak i u ritmičkim zadanostima. Ipak, u poeziji se prihvaća zavaravanje da se obale lakše vide i da su obzori dohvatljiviji.

No razlog moje privrženosti njegovim stihovima za današnje misli leži i u tome što sam pogledao koja su redovita liturgijska čitanja, kako je sročena ponuđena Božja riječ današnjega dana. A ona jest najprije nalik poeziji; ona jest poezija, po svome ustroju i po svome sadržaju. Grčki glagol poieo otkriva stvaralačku snagu Riječi i pokazuje svoju puninu baš u liturgiji, u živoj Božjoj riječi.

Bog nam govori po Izaiji proroku: „Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ (Iz 55, 10–11)

Ta Riječ postala je tijelom i obistinila ono zbog čega je poslana: da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Isus ne kaže da ćemo to biti, nego da to jesmo!

Vođen upravo naviještenom Riječju, u ovoj prigodi izdvajam iz svakoga njezina dijela po jednu rečenicu lako čitanu kroz prizmu darova koje nam je Bog podario po Antunu Gustavu:

a) Apostol Pavao kaže: „Bog… nas pomaza, on nas i zapečati i u naša srca dade zalog – Duha“; b) Psalmist pjeva: „Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje“; c) Krist pita: „Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?“

Duh kao zalog; riječ kao svjetlo; okus kao dobro djelo, kao životna mudrost.

Čini mi se da to troje lako prepoznajemo u Matoševoj baštini, ali ujedno ne smijemo previdjeti da su to zapravo odlike proroštva koje najlakše prepoznajemo u njegovoj poeziji. Ona potvrđuje da je poezija nutarnji jezik jezika. Taj govor dopušta vidjeti stvari tako da izlaže i sebe.

Bljeskovi u noći;
ljepota koja izmiče

Netko će reći da je tadašnji književni trenutak tomu pogodovao, ali je također istina da se taj trenutak i određeni izražaj iz nečega razvio, da je posljedica nečega i plod onoga traženja u kojemu pjesnici poučavaju istinu i razotkrivaju stvarnost.

Tu je vidljiva snaga Duha koja zahvaća proroke, a Matoš to u mnogočemu jest, umjetnik koji progovara proročki snagom: snoviđenja, simbola, slutnja; naznakama koje ostavljaju tragove jasnih usmjerenosti; skicama sjećanja i spomena koji su vrelo budućega; kontrastima u svim područjima: od jezika preko prirode do društvenih odnosa. I onda kapi svjetla i zvuka koje postaju nezaustavljivim bujicama; riječi s papira koje dobivaju dušu i preobražaje u onima koji čitaju ili slušaju.

Jasno: i Matoš je, kako se kaže, „dijete svoga vremena“; čudnoga vremena koje nije razumljivo bez uočavanja neobičnih odmaka i hrvanja s kršćanstvom. Baudelaire, jedan od pjesnika za kojega se kaže da mu je bio drag u smislu stila i nekih tema, preminuo je šest godina prije Matoševa rođenja.

No kod njega i drugih pjesnika vidljivi su gnostičko-manihejski elementi dualizma, borbe između dobra i zla; obescjenjivanje materije i svijeta koji djeluje poput zatvora ili izgnanstva; slika Boga kao tiranina koji ismijava čovjekovu kob…

Te sastavnice dovest će do snažnih izražajnih suprotnosti i sučeljenosti svjetla i tame, anđeoskih treperavosti i blatnjavih nečistoća, proklinjanja i blagoslivljanja, do zaogrnutosti tjeskobnim nihilizmom i nadom u izabranost prosvijetljenih.

Tako će se i u književnosti i u slikarstvu i u glazbi tražiti i pronaći bljeskovi u noći; ljepota koja izmiče, trenuci koji izgledaju kao preporađanje, kucanja na vrata vječnosti radi ponovnoga susreta, možda samo kao blijeda nada, jer se mislilo da za to Bog nije potreban.

Kontrastni pristup nipošto nije stran srži kršćanstva; antiteze su drage i Isusu; tako i današnje Evanđelje ističe kontraste. Štoviše, važne su takve pozadine da bi mogla biti jasnije istaknuta Radosna vijest.

Zar to nije pulchritudo crucis, ljepota križa kao ludost i sablazan, u kojoj svijetli pobjeda nad tamom? Nije li i sveti Ante otišao propovijedati ribama, kada ga ljudi nisu htjeli slušati?

Ništa ne postoji bez svrhe

No na kraju – kao što je to učinio i Baudelaire – pitanja postaju poniznija i dublja. On se vratio vjeri djetinjstva i na samrti je primio sakramente. Ali i prije, u Intimnim dnevnicima piše: „Ništa ne postoji bez svrhe… Koje? To ne znam. Dakle, nisam ju ja postavio nego netko mudriji od mene. Stoga treba moliti toga nekoga da nas prosvijetli.“

Matoša s pravom možemo gledati kao nositelja Božjih nadahnuća. To ne znači da nije bio u napetosti i s teologijom i s pojavnostima u crkvenome životu. Štoviše, sve je to znao prožeti iskrenim propitivanjem ili šaljivom kritičnošću, a ostala je njegova proročka izravnost i oštrina, iskrenost i zauzetost koja daje okus.

Matoš je čovjek proročkoga duha, nositelj i čuvar okusa života. Ako sol obljutavi… To je istinska prijetnja našemu vremenu: površnost, ispražnjenost od značenja i smisla; gubitak okusa… I redovito se počinje od riječi. Zato su važni ljudi koji njeguju jezik i čuvaju duh pripadan riječi.

Matoš je u širini europske kulture prenio bogatstvo i pokazao ljepotu kretanja tom kulturom, širinu koja se danas pokušava suziti i oduzeti joj raskoš mudrosti prožete kršćanstvom. Imajmo na srcu i u pameti da latinska riječ za „mudrost“, sapientia, dolazi od sapere, od povezanosti s okusom.

I na kraju, ne treba zaboraviti violončelo. Premda nisam glazbenik, svjestan sam da se Matoš ne može odvojiti od toga instrumenta, koji je takav da kod sviranja sugerira potrebu da se „zagrli“, da bude srašten kao lijek protiv samoće.

Čini se da je dovoljno da bude tu, a glazbenik kao da gudalom, tom produženom rukom, izvlači zvukove; kao da ih priziva i želi udobrovoljiti da progovore. Poželjne su i stanke, nagli skokovi; razmatranje i tišina, da bi iščekivanje i objava darovali utjehu i smiraj ili pobunu i vapaj.

I violončelo je, osim materijalnih dijelova, sastavljeno ponajprije od duha, svjetla i okusa, životne mudrosti kojom nas i danas Matoš opominje, premda smo u svojoj hrvatskoj domovini kojoj tepamo da je slobodna i neovisna, ali kontrasti potvrđuju njegove stihove:

„Slobodan je Hrvat sve to teže biti, / Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta, / Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.“ „Bože! Kad će moje žedne grudi / Napiti se zraka hrvatskoga?!“ (Domovini iz tuđine, 1894).

Isus nam je dao sebe kao odgovor i svoga Duha da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta.

Amen.