Leda u komediju stavljena

Leda, posljednji dramski tekst Glembajevih Miroslava Krleže zbiva se, kako piše u podnaslovu, „jedne karnevalske noći“. Karneval je neodvojiv od humora, komike, ludičnosti svake vrste. S druge strane, karneval lako postaje prikaz društvenog raspada, procesa koji često svoje protagoniste dovodi do grotesknih pozicija. Razumljivo je zato da Krleža svoj tekst kojim završava raspad glembajevske loze smješta baš u tu noć, označivši ga pritom kao komediju. Karneval, baš kao ni komedija, nije samo humor. U karnevalu od humora ima mnogo više raskrinkavanja lažnih pozicija moći i morala. Ukratko, karneval nije tek površna zabava, već ima potencijal složene društvene studije.

Potencijal je to koji se uvelike izgubio u HNK-u u Zagrebu, koji je odlučilo Ledu postaviti na kraju sezone u kojoj se obilježava 130. godišnjica Krležina rođenja, i to u režiji Franke Perković i dramaturgiji Dine Pešuta. Predstavu otvara sama Leda (Tesa Litvan), lik kojeg u Krležinu predlošku nema, već je uvedena dramaturškom intervencijom. Izgovara monolog, pun banalnosti i prazne lamentacije o slobodi, buntu i sličnim stereotipno „mladenačkim“ temama. Banalnost nadopisanoga početka uskoro se nastavlja prelaskom na prizore koji postoje u predlošku. Na sceni nejasno obilježenoj pokućstvom zguranim u kut (scenografkinja Paola Lugarić) počinju se zbivati dijalozi između petero antijunaka Krležina komada, Olivera viteza Urbana, likovnog kritičara bez integriteta (Jerko Marčić), slikara Aurela (Igor Kovač) i njegove žene Klare (Jandranka Đokić), Oliverove i Aurelove ljubavnice Melite (Iva Jerković) i njezina muža Klanfara, veleindustrijalca (Dušan Bućan). Njihovim besplodnim i besmislenim raspravama, iz kojih tek pod bujicom riječi naviru pravi razmjeri osobnog i društvenog raspada, ovdje su pridodani stalna prenaglašenost, glumačka karikatura likova, tjelesnost, naporna i odveć u artificijelnost pomaknuta koreografija (autorica scenskog pokreta Petra Hrašćanec). Sve to prekriva riječi i replike, u bujici koja je pak nadvladana dojmom kako je u predstavi sve pretjerano u komičnim naglascima, približavajući se gotovo vodviljskom slogu, samo bez vodviljskog ritma i zapleta.

Karnevalesknost Lede u ovoj produkciji kao da se zaustavila na samo jednoj svojoj dimenziji / Snimili Ines i Saša Novković

Svaki je lik obilježen songom, dakako također nadopisanim, koji glumci izvode uz klavirsku pratnju (Ivan Colarić). To bi trebalo, čini se, podcrtati karaktere. Umjesto toga, dojam je kako songovi, uvelike banalni i glazbeno, a još više tekstualno nezanimljivi, čine upravo suprotno. Predstava se tako vuče i nastavlja, u njoj je malo razvoja, još manje promjena sloga i rješenja, koja do kraja ostaju inzistirati na banalnoj komici i pravljenju komedije od svakog mogućeg trenutka. Stanovitu iznimku čine kostimi (kostimografkinja Doris Kristić). Iako se ni odjeća likova nije sasvim odmaknula od vodviljskih naglasaka, poput kretanja scenom bez hlača (valjda kako bi se naglasili ljubavni trokuti između likova), ipak je riječ o primjerenim rješenjima, s ponekim poigravanjem koje nadilazi ostatak (Aurelova ženska odjeća, muška Klarina kao sigurni znaci karnevala). Kada se pred sam kraj dogodi promjena scenografije te se dramska radnja preseli na otvoreno, gdje Oliver raspravlja s noćnim damama (Iva Šimić Šakoronja, Glorija Dubelj), teško je više mariti za njih, baš kao i za završni Ledin monolog, kojim se predstava uokviruje.

Jerko Marčić Olivera Urbana igra pronicavo i snalažljivo, poigravajući se iskvarenom erudicijom lika, no teško može izaći iz zadanosti režijskih i dramaturških uputa. Njima su se, pak, potpuno prepustili Igor Kovač kao Aurel, Iva Jerković u ulozi Melite i Dušan Bućan kao Klanfar, lik kojem takav glumački izraz možda i jedinomu donekle pristaje. Jadranka Đokić izrazito odstupa od izraza ostalih četvero protagonista. Naime, Klaru je Đokićeva donijela naglašeno hladno, suzdržano i odrješito, gotovo apartno u odnosu na ostatak ansambla. Upravo tim kontrastom ostvarila je najbolju kreaciju predstave. Iva Šimić Šakoronja u maloj je ulozi sluškinje Fani propustila napraviti pamtljivu minijaturu, a zajedno s Glorijom Dubelj igra i noćne dame, oblikovane stereotipno. Leda Tese Litvan svedena je na (nejasnu) funkciju, isto kao i Gospodin Ivana Colarića.

Karnevalesknost Lede u ovoj produkciji kao da se zaustavila na samo jednoj svojoj dimenziji, i to onoj jednostavnijoj. Naglašavanje komičnog elementa cjeline lako je prešlo u karikaturu i vodviljske obrasce, tek rijetko pronalazeći potencijale groteske. Takvo pomicanje scenskih znakova ne ostvaruje, nažalost, oštrenje značenja, već ga otupljuje i prekriva. Elementi socijalne studije, barem jednako važni, ako ne i važniji za cjelinu, nekako su ostali izgubljeni. Umjesto da se kroz bujice riječi Krležinih likova probija do njihova raspada i gnjiloće (baš poput naranči, motiva Aurelove slike koja se pojavljuje na sceni), u Ledi zagrebačkog HNK-a sve je kao na pladnju. Ako je to i oznaka suvremenosti, koja želi sve u trenutku, bez strpljenja za misaonost, makar i lažnu, kakvu posjeduju Krležini likovi, šteta je da se ova produkcija nije barem pokušala oduprijeti tom trendu.