Koprivnica – od srca srcu

Kad sam već pisala o Križevcima, red je napisati koju i o gradu koji je na prvom mjestu u imenu županije u kojoj se oba grada nalaze, a to je Koprivničko-križevačka županija. Koprivnica (njem. Kopreinitz, mađ. Kopronca) prije je došla k meni nego ja k njoj. Nikakvo čudo što se to dogodilo u kuhinji. Sva je prilika da će ovaj napis biti sav u znaku koprivničkoga zaštitnog znaka, a to je tvornica Podravka. Jer Podravka je kao prehrambena industrija stupila na onomad siromaško tržište bivše Jugoslavije odmah nakon Drugoga svjetskog rada, 1947. godine. Naravno, nije ona tada niknula ni iz čega. Prije nje na istom je mjestu bila još od 1934. godine tvrtka braće Marijana i Matije Wolfa za preradbu voća (pekmezi), a nakon rata nacionalizirana je (sudbina svega privatnoga) u prehrambenu industriju Podravka.

Iz vrećice ili ne? / Izvor Pixabay

Prirodno je što je tvornica nastavila proizvoditi ono na čemu je i stala (pekmezi), jer netko pametan sačuvao je negdašnje strojeve i pomislio da bi još mogli biti korisni, pa su pušteni u pogon 1949. godine. Proizvodi se mijenjaju, pa tako nakon pekmeza već 1952. dolaze na red slatkiši, senf, kečap i dr., a od 1957. pojavljuju se juhe od dehidriranoga povrća u vrećicama, najčešće u porcijama za četiri tanjura.

U ono vrijeme bila je to znatna pomoć onim ženama koje su od domaćica prelazile put do zaposlenica (činovnica, tvorničkih radnica i službenica), pa su im gotove juhe osjetno skraćivale put do posluživanja objeda. No stare kuharice – koje su povrtne i/ili mesne juhe spravljale cijela dopodneva (nerijetko na štednjacima na drva, koje su najprije morale naložiti i dobro ražariti) – govorile su za juhe iz vrećice da su to juhe za lijene kuharice. Kad su se te juhe pojavile, ja još nisam kuhala, bila sam u ludim pubertetskim godinama i briga oko kućanstva još je bila daleko od mene, no kasnije, kad je cijelo kućanstvo doista spalo na mene, i ja sam ih prihvatila jer su mi bile i ukusne i praktične. Kuhala sam ih ne samo kod kuće nego i kao okrepu na planinarskim izletima.

Kad sam već s Podravkom upala u kuhinju (iz koje ionako nisam ni izašla), reći ću nešto i o proizvodu koji je tu tvornicu najviše proslavio i u zemlji i u inozemstvu, a to je Vegeta (povrtni začin jelu). Vegeta je stvorena u istraživačkom timu inž. Zlate Bartl 1958, a već godinu dana nakon toga taj je proizvod pušten u prodaju. Ni danas nema dana kad malo toga praha ne saspem u juhu (koju sama kuham) ili u varivo, gulaš, paprikaš, bilo koje mesno jelo, jer su se naša nepca već godinama navikla na taj prepoznatljivi sastojak, pa bi im jelo bez toga dodatka bilo kao da mu nešto fali.

Reklamni kuhar koji malo šeretski namiguje vidi se na svakoj Podravkinoj reklami, pa sam ga tako spazila čak i na jednom putovanju po Iranu (u Isfahanu), zadivljeno klikćući u turističkom autobusu da gledam u nešto hrvatsko. Zlata Bartl, popularna Teta Vegeta, stvorila je nešto što rabe generacije potrošača, a ona sama nije za to dobila ništa. Bila je sretna što uopće može raditi u struci koju voli (jer diplomirala je kemiju, fiziku, matematiku, mineralogiju i meteorologiju u Zagrebu), no posao inženjerke nije dobila, pa je otišla u Sarajevo i zaposlila se kao gimnazijska profesorica. Ni život u Sarajevu nije za nju bio bez tegoba, jer je, u zao čas, nakon Drugoga svjetskog rata, odvela svoje učenice na izlet u Rim (klasičan, ne fašistički, kako se nekom učinilo), što joj je donijelo osam godina zatvora.

Naravno, kao osobi koja slovi i kao ustaška uzdanica to je bila dodatna otegotna okolnost, pa joj se gotovo obistinila uzrečica: vidjeti Rim i umrijeti. Ipak, u svakom režimu nađe se i pametnih ljudi, pa su neki prosudili da bi Zlata Bartl kao kemičarka mogla biti korisnija u prehrambenoj industriji nego u zatvoru te je 1955. poslaše u Koprivnicu, gdje i ostaje do smrti. U Koprivnici je agilna Zlata osnovala stručni tim i napravila proizvod koji će tvornicu učiniti poznatom i profitabilnom na svim kontinentima diljem svijeta. Jer nakon svojega stvaranja Vegeta se od 1967. počela izvoziti, najprije u Mađarsku i bivši SSSR, a onda i u sve druge zemlje. Kao timska igračica (i svi drugi u ono vrijeme), Zlata Bartl nije novčano nagrađena za svoj patent.

Danas nezajažljivi pohlepnici smatraju skromne radišne ljude valjda glupima, no svi oni koji zdušno vole svoj posao znaju da im on pruža ono što se novcem ionako ne može platiti: zadovoljstvo u radu. Ta samozatajna žena rođena je 1920. u Docu kraj Travnika (gdje je 1892. rođen i Ivo Andrić), a umrla je 2008. godine u Koprivnici.

Osim Vegete, tvornica je 1972. lansirala i liniju lijekova (Belupo), preuzela je i tvornicu riba Mirna, kao i ekskluzivnu distribuciju Badelovih proizvoda u Sloveniji. No ono što je još važnije od same prodaje jest povezivanje te tvornice s Institutom Ruđer Bošković u Centru za inovacije u hrani. Zlata Bartl odavno je znala da uspješnost neke proizvodne tvrtke izvire iz njezine znanstvene baze. Tako se znanstvenim istraživanjima i doradama samih proizvoda vodio i laboratorij zagrebačke Plive. Rijetki znaju da je Pliva (utemeljena 1921) zapravo kratica od: proizvodnja lijekova i vakcina.

Na cestovnom prilazu Koprivnici nalazi se velika žlica, pa pogledajmo što bi putnik namjernik nakon puta mogao tu pojesti. Kad nas već vodi žlica, najbolje će biti kušati jela na žlicu, i to na glavnom gradskom trgu, gdje se nalazi pivnica Kraluš. Unutrašnjost je osmislio slikar i scenograf Zlatko Kauzlarić Atač (r. u Koprivnici 1945), a vitraje Josip Turković. Sve je tu nisko, zaobljeno, malo prigušene svjetlosti, ugodno kao u kleti. Tako mora i biti. Jer tu sve ide od srca srcu. I u slast!