Kobna romantizacija dalmatiskih beštija

Ususret ljetnim mjesecima i turističkoj sezoni, kao zadnja produkcija u sezoni, u Teatru &TD premijerno su izvedene Beštije, autorski projekt dramaturginje Karle Leko i redateljice Kristine Grubiša. Radnja drame smještena je u neimenovano dalmatinsko naselje čiji stanovnici žive od turizma, rada u luci i nešto poljoprivrede, preciznije maslina. No vrijeme radnje drame funkcionira kao „komad života“ (slice of life), odvija se u razdoblju između dviju sezona, kada je selo ispražnjeno od turista, mlađi stanovnici dosađuju se jer se ništa zanimljivo ne događa, a svi su dani jednaki. Sve dok se ne pojavi strano lice, čovjek iz grada čiji će dolazak unijeti nemir u malu, čvrsto strukturiranu zajednicu, gdje svatko ima svoje mjesto i svi sve znaju o svima. Predstava traje gotovo tri sata sa stankom i podijeljena je u dva dijela, prvi dio više je posvećen detaljnoj ekspoziciji odnosa među domaćim likovima i strančeva dolaska, dok se u drugom dijelu vrlo sporo i ništa dinamičnije radnja ne zapleće i isto tako raspleće.

Kada stariji govore, dica muče, kaže se u predstavi i opisuje mentalitet u kojem se likovi pokušavaju snaći / Snimio Luka Dubroja

U medijskim najavama može se pronaći popis filmova na koje Beštije aludiraju, jedan od kojih je Dogville Larsa von Triera – film je, osim što dijeli radnju i scenografsku estetiku (Matej Kniewald), nekako najzanimljiviji izbor jer je snimljen vrlo kazališno. Također, zanimljiv kuriozitet je oblikovanje videonajave za predstavu (Lucija Brkić i Dora Čaldarović) u stilu Dogme 95, kojoj je jedan od začetnika sam Von Trier. Predstava, po uzoru na spomenuti film, razotkriva pravu narav seljana; njihova prividna jednostavnost skriva okrutnost i podmuklost. Stanovnike dalmatinskog sela čine troje mladih; Biserka Biska (Lara Nekić), Gracija zvana Bura (Ema Šunde) i Šime (Luka Knez), a na sceni im se pridružuju još Biskina baba (Alma Prica) i Šimin otac (Igor Golub), kojima imena ne saznajemo. Odnos starijih i mladih ističe se kao jedan od većih sukoba u predstavi; stariji su autoritativni i grubi te od djece zahtijevaju poslušnost; ona pak teško podnose život u maloj sredini gdje nedostaje uzbuđenja. Mladi nastoje iščupati svoje korijenje i promijeniti svoj život, bilo da žele otići iz rodnog kraja ili makar daleko od stroga pogleda i nadzora starijih.

S druge strane, predstava tematizira i naivnu romantizaciju ruralnog kraja, udaljena od velegradske buke i gužve, u liku Tome Kukolja (Marin Stević). Toma dolazi iz Beča nakon što je tamo završio studij agronomije, na kojem se specijalizirao za uzgoj maslina. Želja mu je svoje teorijsko znanje primijeniti u praksi pa se odlučio doći u roditeljski rodni kraj. Pred kraj saznaje se da su njegovi roditelji pobjegli iz rodnog sela s novcem kojim su obećali dati izgraditi crkvu, od koje je ostala samo hrđava skela koja je ubila Šiminu majku, Gracijine roditelje i Biskinu majku. U kojim okolnostima, ostaje nepoznato.

Glede crkve i religije, mještani sudjeluju u tradicionalnim rimokatoličkim obredima kao što je odlazak na misu koje vodi Baba kao vođa sela u njihovoj derutnoj crkvi, a na početku slušamo Bisku kako se moli i vodi razgovor s Bogom koji joj odgovara na krnjem hrvatskom s talijanskim naglaskom. No isto tako njeguju i poganske običaje organiziranjem fešte o pozadini koje također ne znamo mnogo. „Fešta“ se održava u blizine stećka koji se nalazi po sredini scene i oslikan je jednostavnim crtežima koji izgledom, osim karakteristične ikonografije stećaka, podsjećaju i na špiljsko slikarstvo. Mladi su odjeveni u bijele oprave s crvenim detaljima, dok stariji nose crveni plašt i dodatke na glavi u obliku rogova. Ceremonija uključuje koreografirani ritual (scenski pokret Une Matije Štalcar-Furač), nošenje životinjskih maski i slaganje u ljudski toranj što kompozicijom evocira na totem, pojačavajući dodatno poganski kontekst. Ritualni dio završava tradicionalnom igrom šijavice i krunjenjem pobjednika lovorovim vijencem.

Vizualna estetika predstave jako je izražena poigravanjem scenografijom i svjetlom (Martin Šatović), čime se stvara efekt horora i jeze. Komadi scenografije mobilni su i u kombinaciji čine skelu neizgrađene crkve te su i prozirni, što, osim povećanja vidnog polja publike, aludira i na nemogućnost bijega od tuđeg pogleda. Naglašen je osobito scenski pokret, napose kada su u pitanju ritualne koreografije ili kao intermisije između scena, ali s dugim trajanjem predstave dolazi do zasićenja plesnim numerama koje ne pridonose dinamici dramske radnje i uklanjaju napetost koja se nastoji izgraditi tijekom izvedbe. Stoga, kada Tomu stigne Bura i krvnički ga ubija na stećku gdje ovaj ostaje ležati kao zaklana ritualna žrtva, umjesto vrhunca događaj je antiklimaktičan i lišen jeze koja se nastojala izgraditi, što se nažalost može reći i za predstavu u cjelini, koja je sebi namjerila prevelike ambicije kakve jedan komad, nažalost, teško može podnijeti.