Klecalo Timotija Trumana

Razmjenjuje se nasmiješen lik Timotija Trumana, na bilboardu, na fasadi susjedne zgrade, s Coctom bez šećera i novim Škodinim hibridom, oni zdravi, ekološki svjesni, a on još prodaje i ono što se najviše traži: sreću, samopouzdanje,
život cijeli

Kad je svijet zasmrdio Timotiju Trumanu, ne zna ni on. Ima biti da se to ćutilo u njegovu nosu pojačavalo godinama i on, istinabog, nikad nije imao uobičajene napadaje hiperosmije, nekakve migrene, riganja i povraćanja, nesvjestice, ono kao kad trudnica otvori frižider pa je zapuhne gorgonzola ili prerezan, davno zaboravljen limun pa je ta miriščina odbaci na leđa poput potezne mine. Zna samo da su ga u školi ponekad zezali, dali bi mu na fiskulturi nečiju majicu da stisne oči i kaže čija je, kad bi se igrali skrivača namirisao bi tko je iza kojeg stabla…

Timotije Truman probao je odavno s jakim pepermintima, žvakama extrastrong, ne bi li ga metvica ili đumbir puknuo nagore prema nosnici pa da ne čuje ni tuđa potpazušja ni jeftine deziće, a napose skupe parfeme u koje se hrvatski nouveau riche, ustanovio je to nesretnjak unaprijeđenih Schultzeovih stanica, u cjelotinji umače. A to da njuši svijetom, da je hiperosmik, krio je, jer nema se tu što ni kako objašnjavati, otprilike kao što s daltonistima ljudi koji znaju za boje, za crveno i plavo, teško razgovaraju, tako i on, ha, što će, šuti, njuška i trpi. Napokon, da jedan miriše, drugi zaudara, nije baš zgodno nijednomu ni kazivati, a, osim toga, i to je kažu subjektivno, sve od mirišljavosti do vonjanja, te izgleda i inače da je sve što jedan može drugi ne mogu u današnjoj kulturi prosječnosti unaprijed zazorno i, kažu, posve subjektivno. U njega, subjektivno, nešto doista objektivno uspješnije prerađuje plin otopljen na sluznici septuma pa šalje sve to nekako kodirano u veliki mozak, tamo u rinencefalon, gdje je to njušilo čeljadetovo, dokazano, tek podstanar seksualnih nagona i odluka, koliko god to uljuđenom čovjeku bilo teško priznati. On ima širu olfatornu diznu, propusniju cijev, optiku njuha s više tih bajta. I ne, nema Timotije nikakvih oštećenja, snimio mozak magnetom, pa čak i predlagao, molio da mu se neki tumor, ako može dobroćudni, ispred centra za preradu mirisa ugradi, smijali mu se na Rebru dok ih je uvjeravao da u njih zacijelo ima tih izraslina koje drugi odbaciše a njemu bi valjale kao tampon, zapreka miriščugama.

Nu, kako se ta Timotijeva hiperosmija pojačavala, najgore je bilo kad bi morao nastupati, na televizijama, velikim stadionskim binama, predavanjima ili promocijama knjiga. Pripremao bi se danima, izazivao, lukavac lukavi, par puta namjerno i prehladu, čepio nos koječime, čepiće za nos, one nevidljive, još ne proizvode, jer maleno je tržište hiperosmika, ovakvih kao on je, kažu, jedan na milijun, ako i toliko. Uzeo kalendar preda se pa bi analizirao i peludnu sezonu, prašenje njuške tučka, godine što protječu, jer kao, tvrde, u proljeće je alergičarima teže, možda će i njemu biti, ali, vidjelo se lako učas, nije to to. Nemaju hipersomici s tim plebejskim dahtalicama i kihalicama, s tim šmrkavcima i slinčekima, nikakve veze. Alergija je kad jedeš što ti preci jeli nisu, pa stoga eno dok Tito nije otvorio granice, nije nitko bio alergičan, a proljetos eno ona baba u Garešnici, njoj osamdeset i devet, pojela avokado, jedva je spasili! A oni poput Timotija Trumana, njuškala 2.0, smellmasteri, elitni hiperosomici, potražni psi historije seksualnosti, oni samo pojačavaju što im je pred nosom, avokado ili šljiva ranka iz Bjelovara, svejedno, uključivi, a neizlječivi.

Sva sreća, ovo s Timom zadnjih mjeseci oscilira, malo normalno, malo povišeno, bude i čitava sedmica da je miran, samo nikad ne znaš kakav ćeš ustati, koliko ćeš danas svijeta šmrknuti. Nema mape čestica za hiperosmike, sezonskih kalendara koncentracije, ničega nema, jer to nešto je u njima, nije vani na granama, njuška tučka, prašnik, da sve oprašivanje stane, ma da baš ostakleni biosfera, sterilizira se galaksija, za njih ništa stati neće.

Te večeri na promociji u Domu kulture bilo mu je baš loše i jedva se dogurao do kraja. Sjatio se u dvoranu buljuk znojača, kao kakva godišnja skupština hiperhidroze sve je šnjofalo i isparavalo iz tjelesina na toj nemiloj epidermalnoj bojišnici znojnih žlijezda i aluminijskih soli iz dezića na akciji. Kratko je govorio, dvije-tri riječi o knjizi i učas je sve priveo kraju, ma za ni pola sata, te evo već red pred njegovim stolom da im potpis dadne, čeka knjigu olovka njegova, kao čekić čavao.

Sjeti se kako prvih godina pitao bi i za koga je, pa bi posvete marljivo upisivao tetki Žaklini i bratu Milanu u Ottawi, rođendane i godišnjice, želje i pozdrave, mjesto i vrijeme promocije obavezno, a sve čitko pučkoškolski, krasopisno, umalo baš onako kaligrafski, pažljivo kao negdašnji skribani, još i kriveći glavu, gledajući iskosa pod prikladnim lomom svjetla kako je ispalo pa napisujući dalje polako baš kao da je u kakvu zamku križarskomu, pero tek otkinuto s gusje guzice da umače u mrklu smjesu čađe i rujna vina. Eh, da, dok ovo u njegovo u šiljatu nosu nije eskaliralo, udisao bi vonjić s ljudi i to ga je zabavljalo, drvo, pokošeno sijeno, lavanda, svejedno, kao da se učio razvrstavati njušivo, u toj prvoj fazi prema sortirnici biootpada koju je stvoritelj instalirao u njegovim nosnicama. Odavno se, stoga, to njegovo posvećivanje knjiga svelo na inicijale T. T., a i to je više podsjećalo na onaj dva križića debelom flomasterčinom kojom kakav mesar prekupac nasred proplanka bilježi janjad za klanje, nego na potpis autora čiji je bukvar eto netko taman kupio pa hoće još da mu je potpisan jer, nu evo pogledajte, vidio se uživo s njim, tim vredniji je primjerak, tako barem svi kažu.

„Luku za rasute terete“, priručnik samopomoći, sastavljanja jastva, sebstva i obćstva, svoju jubilarnu desetu knjigu, Timotije Truman je i na toj nesretnoj promociji u velikoj dvorani Doma kulture teatralno kriškao dvokratno i bjesnjikavo, zadržavajući dah po procjeni prilazećega jer se već bio izvještio u mečiranju slike i mirisa, mahao olovkom kao dirigentskim štapićem, potom odgurivao preko stola nesretne knjižuljke kao tanjur neslana paprikaša, a okupljeno čitateljstvo ukoričeno bi štivo zadovoljno lovilo na rubu stola jer eto valjda on, Timo Pomagač, TiTi još i sad stvara, u glavi nešto duma, pa da se ne smeta, nego uzmi knjigu i bježi, bijedniče nezahvalni, besplatan potpis živuće legende self-help-literature si iskamčio i što bi ti još više od života htio, ta možeš slobodno othopsati još i sam sebe od sreće nogom u stražnjicu ubrzavajući.

Timotije je svoje opsjenarstvo doveo do ruba vlastite gadljivosti, što god savjetuje, čim prozbori, skaču dvojica i viču da bolje im je namah, nose glas čudnovatih promjena, Timo kao Mate Mišo Kovač 2.0, on ni ruke ne treba dizati, pa publika i njegov neskriven prezir nalazi posve zasluženim, žao im je jedino ako to njihovo bjelodano jadnilo nedaobog Timotijevu moć slabi

Odjednom, kad se svjetina već stala razilaziti, kroz vrata se u kontrasmjeru progurala ona, razgrćući odlučno laktovima ove što izlaze, prodirući kao nekakva unezvjerena majka kad u opožarenu kuću kroz dim kidiše usnulo djetešce izbaviti. On diže pogled, nosom zavrti, nanjušio ju je Timotije, miris tijela, oplemenjena plijesan Milice C. iz Frizerske, usuknu u se Timo u dva čmrljka život sam, esenciju libida, plin podizač umrlih. Citrus? Limun? Ne: naranča! Ali crvena naranča, raspukla kora debla crvene naranče iz kojega smola plače – to bi, ako je naziv uopće važan, po njemu bilo to jer ionako se ova nepatvorina ne može rekonstruirati.

Djevojka stade nasred dvorane, poskoči dvaput u baloner-pelerini boje senfa da otrese s nje nešto kapi, a činilo se i svega drugoga što se zalijepi na ogrtač od onih nesretnjaka s kojima se na vratima krajcnula, pa još štroknu dvaput crnim točkastom kišobranom nišaneći metalnim šiljkom mirnodopski nadolje valjda u neku vrž starog jelovog parketa gornjogradskoga Doma kulture.

Zakorači potom odlučno, klapa nezagumljenim kvadratnim takom tako takareći da je sve zvonilo, gazila je ravno prema Timotiju Trumanu, toliko smjerno da bi joj za prelazak dostajala i površina one gimnastičke grede, naprosto ušivala se u pod dvorane, stupala kano stopica singerice da ju vodi, ta-ka-ta-ka-ta-ka, nogu pred nogu prilažući, a sve uzgorita pogleda, poda se i ne gledajući, nego se urezujući u prostor blagošću kirurškog skalpela, onim hodom što iščeznu davno, dok su filmovi još bili crno-bijeli, žene dok nisu postale zgurene emancipacijom spolnom, a ljudi su još imali smisla za nijanse pa su znali razlikovati bijelu nogu djevojačku od hodaljke, otmjen vrat od držala za glavu, nedužnu nadmoć od napadne, kukavne taštine današnjih zamomčenih curetaka, tiktokerica, selfidžija, digitalnih bezmirisnih, dalekih, i sebi neprivlačnih.

Timotije Truman je gleda, udahnu s oba plućna krila originalni miris žene, taj citrast njušak stabla crvene naranče, zgucne i spremi za van, olovka mu ispade fine motorike lišena, ćuti Life Coach, kočija života mu se namah nage na okuci neznatnoj, blagoj, zapuhnuta silinom ove furiozne žene, lučilom estrogena, destilata života, nečega što je vremeplovom doplahutalo u svečanu dvoranu Doma kulture, meteoritom ravno iz historije, komadom povijesti nedostupnim ne samo nama nego i povijesti samoj. Doista, djevojka kano da i nije bila s vremenom našim svezana, ponajprije odjeća, baloner s drvenim gumbima, kvadratan neogumljen đon na žutoj kožnoj čizmi salonki, suknja dokoljenka od zelena tvida, sve to kao da je iz kakva fundusa kazališta – što bi još moglo i proći – ali ova ništa ne glumi, još drugima čudi se kao kakva netom odmrznuta faraonica, dehibernirana kneginja s ruskog dvora. Ništa s ničim u nje, ništa Timotijevom pameću spojivo, ali on ionako misli nosom odavno, a ovaj miriščić reski razvali mu osmijeh i očima se Timo evo / smije.

– Molim vas … – reče madona odoris prinoseći mu knjigu već rastvorenu dugim prstima u rukavicama od žutosive jelenje kože, mlada jelena nerasta, nejeba papkara, mljekovita jošte.

– 099 347 … – stade upisivati life coach TiTi broj, odjednom bez imalo bijesa, krotko poput psića u šinteraju kad usvojitelja njuši, zaokružujući brojke, debeljuckajući im sjene, gladeći ih kao majka guzicu tekar omaljavljena sina jedinca, sve čineći da dvojbe nikakve nema, šest da bude šest, da ne bude osam, osam nikako tri.

– Hvala – klimnu ova glavom, okrenu se, a pelerina kao hula-hop oko bedara orisa joj krug, točno na 180, ne 179 ni 181 stupnjeva kružnih, stade poput kuharskog tajmera pa krenu prema izlazu onom istom smjernošću dolaženja.

Gleda je bespomoćno Timotije Timo Truman kako odlazi, brod kao da mu zadnji otplovi s pusta otoka, ukipljen ćuli nasred dvorane prazan stol natkriljujući, stražnjice odignute nesvjesno hidraulikom nagona, još naprijed i ruke pružajući, čak razmičući poput zastora dvije nesretnice koje okasniše, tek priđoše potpisivalištu. One obje dobiše – preteklo dragosti u olovci – prvi čitak potpis vodećega hrvatskog gurua samopomoći u zadnjih deset godina.

Zvali su ga na večeru postrojeni na izlaznim vratima, njegov izdavač Miron Megić iz Naklade Megić, šef Doma kulture, omanji očalinko nalik onim trgovcima losionima protiv ćelavosti u kaubojskim filmovima, taj mrmljao je nešto trljajući ruke, potom kružeći palcem oko palca u visini pupka – kratko će, ako bi ikako mogao, bila bi im čast, blablabla ... – doveo i pojačanje, uza nj neki nadobudan mlađi akademik društvenoga usmjerenja, omirisan istinabog nelošom prerađevinom mošuskog jelena, te uza nj malo postrance dvije na cigaret-petu propete djevojke, omirisane skupim klasičnim eskortušastim parfemom. One pak odokativno svaka, na slobodnom tržištu, barem 200 eura po satu ako ne i 300, ali razumije se, Timotiju gratis, sve riješeno, kuća časti, vidjelo se i na njima, nema dvojbe, onako se smiješi samo unaprijed plaćena radna snaga. Timo samo prođe pored toga špalira, desnu curu, crnu sisatu, uštipnu za puderom ožbukan obraz, pa vrati se i zataknu onu olovku na gornji džep samtenog smeđeg hipsterskog sakoa mlađahnu znanstveniku, te ode preko vrata bez pozdrava. Ovaj se još isprsi, gleda niz bradu kao da mu general Timo T. vođa svih hrvatskih oporavitelja bitisanja baš kakav orden dodijeli. Ugledan je Timotije, ugledan, sve je njegovo relikvija, što takne posveti, koje sretne sretne ostavi, nema kome nije pomogao, a i ako nije, nijedan neće priznati, em njegov savjet košta pa mu žao novaca em je to znak lošeg ukusa TiTiju štogod predbacivati kad ovaj napaćeni narod horvatzki, realno, druge nade osim ovakvih varalica i nema. Timotije je svoje opsjenarstvo doveo do ruba vlastite gadljivosti, što god savjetuje, čim prozbori, skaču dvojica i viču da bolje im je namah, nose glas čudnovatih promjena, Timo kao Mate Mišo Kovač 2.0, on ni ruke ne treba dizati, pa publika i njegov neskriven prezir nalazi posve zasluženim, žao im je jedino ako to njihovo bjelodano jadnilo nedaobog Timotijevu moć slabi.

Al’ nešto se slomi u njemu maloprije s onom čudakinjom, omirisala ga i omađijala, kao da se s nečim jačim u istom prostoru nađe, silu neku višu oćuti, snažniju struju očita njegov ampermetar, one kazaljke mu divljakuša naokolo zavrti. Uznemiri se pomiritelj svakoga sa svakim, sebe sa sobom napose, pa Timotije ispade na ulicu poput opoćena, sluzava oždrebljena ždrebeta, iskobelja se, opnu probi, na noge se osovi, prodisa napokon, u zatvorenome mu teško bi. Neće priznati, ali ionako sve mu je, i prije ove hiperosmije, bilo sve teže i teže s ljudima, samo bi lutao, hodao, hranio se neprepoznavanjem, inkognitošću. Gade mu se mrijestilišta egotripa, čitav budalast svijet u koji prav-zdrav davno ugazi, to iscjeliteljstvo, nadriliječništvo gdje njegov bolno ugađajući život za njim hoda nutkajući ga koječime, nagrađujući nezasluženim, taj pakao u kojemu ti je privid sreće sredstvo za rad, ta sljedba koju ne održavaš korbačem, kao svaki pošten vođa, nego osmijehom i nadom koja ima 0-24 kuljati iz tebe kao jeftin miris iz ovlaživača zraka u hotelskim nužnicima. Timo je hodajući placebo raspadnutoga hrvatskog društva, zarobi ga lifestyle-poza koju je davno zauzeo pa sad iz tog frejma ne može više izaći ni kad bi htio: da izvadi čunu i stane pišati s balkona, hvatali bi ljutu pišaku, razrjeđivali i uzimali u posebnim životnim prigodama, ono kad baš ništa drugo ne pomaže.

Evo ga sad, Ilicom klizi, kragnu podiže, nabi šešir toliko da ga je obrub stezao kao ona željezna kapa na električnom stolcu, hoda pločnikom uza zid kao da s krovova nešto pada. Blizu mu je, došuljat će se učas do stana. Timo ne voli u automobil, davno ga je prodao, sve gleda pješice, tako dogovara i promocije i nastupe blizu da su mu pa ako je nešto u šest, u šest da od kuće krene, akademska četvrt je minimum iščekivanja koju mora proizvesti, a intervjue ionako isključivo u svom stanu daje, da mu se, molim lijepo, dođe pred noge.

Vrata debela kao u kakvom bankovnom sefu, otkračuna gore pa dolje, uđe pa se leđima stojećke na njih nasloni, kliznu potom guzicom, sjede na pod, nogama ravno naprijed te tako tijelom baš pod devedeset. Priđe mu Melkior, zavalja u krilo, ovaj ga pomazi i dalje gledajući ravno.

Pred njim se pružao njegov penthouse, ostakljena kocka kroz koju nadzire se vanjski bazen, unutra jedna jedina prostorija, velik krevet, ekran preko pola zida ispred kojega je njegova fotelja. Tu piše svoje bestselere samopomoći, po zidu slova skaču, a kad mu se više ne da, onda gleda snimke djevojaka koje su projurile kroz ovaj krevet. Snimao ih sa četiri kamere, sve dobro skrivene, postavila ih neka ekipa iz Austrije, unajmio ih preko građevinara, platio posredno u kešu, nitko ne zna za njih, a i ovi valjda mislili da je to za sigurnost, videonadzor, još se gradilo, stan bio prazan, kreveta ni fotelje nije bilo.

Sve on to gleda s Melkiorom u krilu, čitav svoj taj život, nepodnošljivo uspješan, prerano svime zaslađen, najljepšim komadima, najčistijim bijelim, slavom i novcem, elitnim društvima koje on može ne samo birati nego i izbjegavati a da mu se ni to ne zamjeri. To je taj neki kraj kad očajnički hoćeš samo jedno, neku neispunjenu želju, nešto do čega ti je barem malo stalo, bilo kakav komad iskustva koji nećeš poželjeti spremiti u ladicu života i zalupiti ju, snimiti na tvrdi disk ili u oblake digitalne gdje jedinice i nule lebde. Uništi uspjeh Timotija Trumana, on bi da barem u nečemu omane! Grešku, stid, grizodušje … tako nešto da mu se dade!

Nišani pogledom između špiceva oksfordica, jednu o drugu izu pa ih odgura po lakiranom širokom parketu, klizi cipela kao hokejski pak na ledu, miče sad prstima u kockastim čarapama, onim toesocksicama, gdje svaki prstić svoju rupu ima. Ipak ustade, polako ostavlja dio po dio odjeće za sobom na podu, kaplju za njim hlače, gaće, košulja, čarape, kao s patka koji je izišao iz potoka, potom ulijeva dopola čaše konjaka iz kristalne kockaste boce na srebrnu pladnju. Stoji Timo gol na staklenoj stijeni, gleda Zagreb, katedrale šiljate šiljke, grad već spava, metropola hrvatska rano liježe, a i kad ustane na prstima hoda, čitava isprepadana historijom, ništa joj se ne da. Tu živiš ako moraš, napojen stoljetnom iluzijom Hrvata od kojih mnogi tek misle pristići jer kao tu nečega ima, a nema.

Razmjenjuje se nasmiješen lik Timotija Trumana, na bilboardu, na fasadi susjedne zgrade, s Coctom bez šećera i novim Škodinim hibridom, oni zdravi, ekološki svjesni, a on još prodaje i ono što se najviše traži: sreću, samopouzdanje, život cijeli. Sve su upute u najnovijoj knjizi, u Luci za rasute terete: od kontrole bijesa, samosvijesti i kako reći Ne kako Da, kako prešutjeti gdje treba, kako narasti u sebi i u očima drugih. Ako ne ide, greška sigurno u TiTiju nije, da jest ne bi se uspjesima drugi hvalili. Ima taj trenutak u razvoju karijere self-help-gurua kad ljudima postane neugodno priznati da su im od nikakve koristi pa dalje sve ide samo od sebe.

----------

Vedran Kukavica (Imotski, 1965) profesor je filozofije i diplomirani lingvist. Novinarsku karijeru započeo je u Slobodnoj Dalmaciji. Bio je urednik i novinar u gospodarskim redakcijama u mnogim hrvatskim tiskovinama, a bavio se i marketingom i odnosima s javnošću u bankama i korporacijama. Radi kao televizijski novinar i ekonomski komentator. Dosad je objavio tri romana: Ja nisam Švabo (Profil knjiga, Zagreb, 2015), Mlada misa (AGM, Zagreb, 2018) i Neminem: kratki tečaj nestajanja (Artikulacije, Koprivnica, 2020), a u Vijencu donosimo ulomak iz rukopisa njegova novoga romana.