Kafkijanski labirinti birokracije

Prošloga ljeta novinarka hrvatskih novina pokušala je utvrditi zašto su nadstrešnice postaja gradskoga autobusa u Zagrebu izrađene gotovo besmisleno nepraktično – s prozirnim stijenkama i krovištem koji ljeti ne štite od sunca te s metalnim klupama koje se pod tim suncem zagriju toliko da je na njima nemoguće sjediti. Trud istraživačice bio je pošten, pitanja su postavljena na pravim mjestima – ustanovama i tvrtkama što su odlučivale i izrađivale – dobiveni su i službeni odgovori, no rezultat je bio otužno jalov. Svaki sudionik postupka koji je doveo do toga da zagrebačke nadstrešnice budu takve djelovao je po dobivenim, drugdje određenim uputama i specifikacijama te u tom začaranom lancu, izlazi, u konačnici nije odgovoran nitko, jer je naprosto neutvrdivo tko je odredio da postajne čekaonice budu baš takve.

Bill Nighy u ulozi g. Williamsa, voditelja Javnih usluga / Izvor IMDB

Po tom načelu djeluje i Londonski županijski ured 1950-ih, čiji službenici, okruženi i natkriljeni gomilama neriješenih spisa, građane šalju od ovog do onog odjela, a u svakomu od njih djelatnici ljubaznom odrješitošću tvrde da rečeni zahtjev, predmet, problem pripada drugoj službi. Tako je, nimalo neuvjerljivo ni neprepoznatljivo (za što nije potrebno biti Londonac sredine prošloga stoljeća), prikazano u filmu Živjeti (Living), u režiji Južnoafrikanca Olivera Hermanusa, čiji je protagonist g. Williams (Bill Nighy), voditelj Javnih usluga, odjela u kojem su, uz profesionalnu pristojnost, nespremni pomoći. Poput svih drugih u prostranoj, otmjenoj, urednoj zgradi napučenoj činovnicima kojima je temeljna zadaća efikasno ispunjavati formu, a pritom jednako efikasno ne obaviti ništa. Kafkijansku nemoć građana da gradsku upravu privoli na elementarnu suradnju, onu zbog koje to tijelo i postoji, Hermanus opisuje elegantno crnohumornim prizorom beskrajnog, labirintskog obilaženja impozantnih hodnika i ureda impresivnih edvardijanskih interijera, prateći gospođe koje uzalud mole odgovorne da na zapuštenom gradskom zemljištu izgrade dječji park.

Slično, a prikladno drukčije, započinje u hrvatskom prijevodu istoimena drama Živjeti (Ikiru, 1952), jedan od najcjenjenijih filmova sa suvremenom tematikom – drži se gdjekad i remek-djelom – japanskog sineasta Akire Kurosawe. U njoj skupina Tokijki s istim nakanama i istim ishodom obilazi znatno neuglednije zdanje tokijskoga Gradskog ureda, snimljena crno-bijelo, čiji su činovnici još zatrpaniji gomilama neurednih svežnjeva spisa što, čekajući na red za eventualno rješavanje u nedoglednoj budućnosti, prijete urušiti se i prignječiti nekorisne ljudske kotačiće. Suvremeni Živjeti i jest prerada Kurosawina filma, potaknuta, često će se spomenuti, novelom Smrt Ivana Iljiča (1886) Lava Nikolajeviča Tolstoja, a netko će zapaziti i moguće utjecaje drugih djela, primjerice novele Babbit (1922) Sinclaira Lewisa ili trilogije filmova Johna Forda s Willom Rogersom u glavnoj ulozi (1933–1935).

Novi scenarij Britanca Kazua Ishigura, dobitnika Nobelove nagrade za književnost (2017), u osnovi slijedi izvorni scenarij Kurosawe, Shinobua Hashimota i Hidea Ogunija, smisleno mu dodajući i oduzimajući, mijenjajući ga i varirajući, kako bi cjelinu prilagodio Engleskoj svojih djetinjih sjećanja, dojmova i ugođaja. Iako je Ishiguro u Ujedinjenu Kraljevinu iz Japana doselio 1960, i u tom je desetljeću itekako imao prigodu, veli, okusiti i doživjeti mnogo toga što je obilježilo britanske 1950-e. Svijet je to uštogljenih činovnika, pseudodžentlmena niže klase, uniformno odjevenih u odlično krojena tamna odijela sa svijetlim prugama (pin-stripe suits) i s obveznim polucilindrima (bowler hat) na glavama, u društvenom, javnom životu strogo uštogljenih nepisanim pravilima ponašanja, komunikacije, ophođenja, a koja su se, čini se, prelila i u privatnost. G. Williams (kao i Kurosawin Watanabe-san, kojega glumi Takashi Shimura), vazda pristojan i na svom mjestu, jedva da je ikako emotivno povezan s odraslim sinom i snahom, s kojima dijeli kuću. Osim izgovaranja konvencionalnih fraza, oni jednostavno ne znaju međusobno razgovarati. Otuđenje, desetljećima nakupljano nezadovoljstvo, osjećaj zaludnosti, protraćenosti života u iznenadnoj (?) spoznaji o skorom konačnom odlasku onamo.

Suvremeni Živjeti Ishigura i Hermanusa nadahnuta je, emotivna, oštroumna, ritmički-slikovno-dramski skladna i dobrodošla inačica Kurosawina klasika koja s poštovanjem, ali dovoljno samosvojno, slijedi temeljne misli prethodnika. Uz ina priznanja, Ishiguro i glavni glumac Bill Nighy bili su nominirani i za Oscar.