„Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi“

U Gospiću je 23. svibnja održan znanstveni kolokvij 200. obljetnica rođenja Oca Domovine dr. Ante Starčevića u suorganizaciji Veleučilišta Nikola Tesla u Gospiću i Ličko-senjske županije. Središte Like vrlo je prikladno mjesto za sjećanje na hrvatskog velikana, doktora filozofije, publicista, književnika i saborskog zastupnika Ante Starčevića, rođena 23. svibnja 1823. u Velikom Žitniku kod Gospića. Unatoč tome što je veći dio života proveo izvan zavičaja, Starčević je cijeloga života pronosio ličke vrijednosti i kao Ličanin istican je sve do danas. Položajem i poviješću lički je prostor trajno ishodište hrvatske državotvornosti, domoljublja i spremnosti na snažnu, ponekad i tvrdoglavu obranu. A sve je to vidljivo u životu Oca Domovine.

Arhiv Vijenca

Misao Ante Starčevića vrlo je aktualna, tako reći svevremenska. On je doista bio državotvorac u smislu snaženja političke etike i demokratskog sustava koji počivaju na antičkoj filozofiji, francuskoj političkoj misli i kršćanstvu. O toj aktualnosti govorio je Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Istaknuo je Starčevićevo uvjerenje da nijedan narod ne može živjeti bez drugoga, vidljivo u današnjoj Europskoj Uniji. Praktičnu uputu hrvatskom razvoju Holjevac vidi u Starčevićevu Pismu magjarolacah, gdje je 1869. napisao: „Moguće je da se iz mala, radeći i štedeći, steče mnogo; a nije moguće da se do većega dodje ludujući, zanemarujući ono što se ima.“ Ujedno, Starčević opominje u istom pismu: „Naš je narod kroz vekove varan, zamamljivan i tlačen, i to uvek neposredno od svojih sinovah. Tomu je posledica da ovaj narod skoro nemože razabrati dobro od zla, svojega prijatelja od svojega neprijatelja, i da se nemože svojski za što zauzeti, nego serne kamo ga jačji porene, bez-da ikomu veruje.“ Holjevac podsjeća da je Starčević na kušnju stavljao i humanističke intelektualce, što u Hrvatskoj vrijedi i danas: „Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, korisno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržat, kako mogu, ili ću mučat i mirovat.“ Ima ovdje i zdrave logike i jednostavnih poruka političarima. Tako Ličanin piše u svom Naputku za pristaše stranke prava iz 1871: „Narodu ništa neobećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju.“

Simpozij o Anti Starčeviću u Gospiću / Izvor Veleučilište Nikola Tesla u Gospiću

Starčević i
Braća Hrvatskoga Zmaja

Sjećanje na Antu Starčevića na zanimljiv način uključuje Braću Hrvatskog Zmaja. Njihov Veliki meštar Mislav Grgić, Zmaj Strossmayerski, podsjeća da je nadgrobni spomenik Starčeviću u Šestinama izradio Ivan Rendić, Zmaj Imotski, a Braća svake godine posjećuju grob na dan njegove smrti. Poznati spomenik u niši Starčevićeva doma u Zagrebu također su podigla Braća 1936. na inicijativu tadašnjeg Velikog meštra Milutina Mayera, Zmaja Svetohelenskog, a autor je bio kipar Ivan Poljan, Zmaj od Svetog Ivana. Ne treba zaboraviti da je i sadašnji župan Ličko-senjske županije Ernest Petry Zmaj od Vile Velebita.

„Ozim prava, povesti i života, neima sigurna ni stalna temelja za politiku. Iz povesti je moći najviše i najsigurnije učiti. Prava domaća povest daje narodu najčverstiju polugu za velike čine.“

A. Starčević

Potpredsjednik Matice hrvatske, znanstveni savjetnik u Hrvatskome institutu za povijest i pročelnik Povijesne sekcije Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja Mario Jareb predstavio je brojna Matičina izdanja posvećena Anti Starčeviću. Osobito je skrenuo pozornost na Filipa Lukasa, koji je žarko promicao Starčevićevu misao za vrijeme svog predsjednikovanja između 1928. i 1945. O 40. godišnjici Starčevićeve smrti Matica hrvatska izdala je zbornik u kojemu je naglašeno da njegova misao nije stranačka već svehrvatska. Jareb je ujedno najavio i skoru Matičinu monografiju o Anti Starčeviću.

Trajno sjećanje na
Oca Domovine

Starčevićanstvo se ponekad nespretno povezuje s (ekstremnim) nacionalizmom, pa i ustaštvom, što je djelomično zlouporaba, ali i kronično neznanje. U vrijeme kada je još nefašistička ustaška emigracija pokušavala spoznati put naprijed, u 1930-ima je u zemlji postojao Pokret hrvatskih nacionalista, o čemu govori Stipe Kljajić iz Hrvatskog instituta za povijest. On ih ideološki vidi kao sljedbenike Starčevića daleko više nego Pavelića, te ih naziva „novostarčevićancima“. Plodom njihova truda tiskan je zbornik o Starčeviću 1936, a Kljajić napominje da lički političar nije bio proučavan samo među nacionalistima nego i među seljacima i komunistima.

Postoji i dosta nesporazuma oko Starčevićeva odnosa prema kleru. Željko Bartulović, s Veleučilišta Nikola Tesla u Gospiću, spominje kako je Starčević podupirao vjerski pluralizam i parlamentarnu monarhiju utemeljenu na volji naroda, a ne božanskom pravu vladara. Na tom monarhijskom mjestu vidi hrvatske odličnike, čemu pridonosi i činjenica da je upravo Ante Starčević promicao kult poštovanja Zrinskog i Frankopana. U politici nije volio klerike, pa je naširoko smatran antiklerikalcem, ali Bartulović podsjeća na pravaško geslo „Bog i Hrvati“ kao usklik koji napominje da vjera, kao i vlast vladara, izrasta iz naroda. U tom antiklerikalnom pogledu Starčević se oštro suočavao sa Strossmayerom i cijelom Hrvatskom narodnom strankom, koja je često bila vođena projugoslavenskim svećenicima. Zanimljivo, među prvacima pravaštva u kasnijim desetljećima bio je i znatan broj svećenika.

Skupu su nazočili brojni uglednici i gosti, među njima župan Ernest Petry i biskup Zdenko Križić.