I knjige su buduće smeće

Naša srednja kći, umjetnica koja svira poput anđela, neki je dan stupila na prag naše dnevne sobe, zaokružila pogledom police s knjigama i bezazleno upitala: „Što ću s tim kad vi umrete?“ Ha, rekao sam joj ja, ovisi kad do toga dođe; dok još rade antikvari koje poznajem, mogu ti dati njihov telefon, pa će doći s cekerima, sve potrpati i dati ti, recimo, 300 eura, možda 400. Tako je moja punica prije selidbe pozvala trgovca starim knjigama koji joj je za cijelu kućnu biblioteku dao 500 kuna; molila ga je barem 1000, ali nije pristao. Toliko se žurio pobjeći s plijenom da nije primijetio da neki nizovi nisu kompletni, jer su, recimo, Camusova Kuga i dvije knjige o Grčkoj i helenizmu iz Ilustrirane povijesti svijeta bile kod mene na posudbi; poslije je nazivao i raspitivao se za njih, ali nismo mu ih dali jer je škrtac pa su još kod nas doma.

Morao bih, dakle, prodati knjige za života, em da djeci ne ostavljam nered, em jer jedini znam koliko vrijede. Uglavnom, dakako, ništa, ali za Bibliju moje prabake, prijevod Leandera van Eßa iz 1870, može se na eBayu utržiti 50 eura bez problema, a mislim da bi na Njuškalu planuli Mumfordov Mit o mašini, Canettijeva Masa i moć i Ecova Povijest ljepote, dakako, ne traži li se previše. Naime, online oglasnici dvosjekli su mač: ljudi nalaze doma razne knjige i stripove koje su nahrčkali njihovi roditelji te ih se žele riješiti, a često ne znaju njihovu vrijednost; a ako i znaju, oportunistički razmišljaju da je bolje prodati ih i jeftinije, samo da ih se oslobode, tim više što im ni antikvari ne bi dali više. Zahvaljujući internetskim oglasnicima kompletirao sam si Babilonsku biblioteku H. L. Borgesa, našavši za 20 kuna desetu knjigu koja mi je nedostajala, i usrećio se za siću s pripovijetkama o Sherlocku Holmesu koje je prije rata prevela Giga Gračan; nažalost, damping djeluje u obama smjerovima, pa ni za svoje knjige ondje ne postižem osobite cijene, dok za neke nitko i ne pita.

Moja punica prije selidbe pozvala je trgovca starim knjigama koji joj je za cijelu kućnu biblioteku dao
500 kuna; molila ga je barem 1000, ali nije pristao / Snimio Boris Beck

Prodaja kućne biblioteke zato nema neke perspektive, a, priznajem, nemam ni volje za tim. S jedne strane, nije to bio poseban trošak za knjige jer je nastajao tijekom godina, pri čemu su mnoge dobivene na dar, od prijatelja i izdavača, ili nabavljene rabljene, u pola cijene. S druge, te su knjige naši nijemi sugovornici: one nas gledaju s polica, a njihovi hrptovi šumore i kad ih ne čitamo. Ono što su vjernicima ikone, to su čitateljima knjige – dobri likovi koji bdiju nad njima, zaštitnici s drugog svijeta, vrata koja iz fizičkog vode u metafizičko. I zato knjige moraju biti na policama i moraju se vidjeti; nema smisla trpati ih u kutije i nositi u podrume i tavane, ili gurati u drugi i treći red. To bi bilo kao da svetu sliku tutnete u ladicu ili objesite licem prema zidu. Ne, dok živimo, naše knjige moraju biti s nama jer neke razgovore možemo voditi samo s njima.

I baš zato nasljednici ne znaju što će s naslijeđenim knjigama. Čini se da su to iste knjige, ali nisu jer su zamuknule – onaj s kojim su razgovarale zaogrnuo se tišinom pa ni one više ne puštaju glas. Stoje onako šutljive i prašnjave na policama, ni same ne znajući zašto su tu i što bi same sa sobom. Nikakvo čudo da ih se novi stanari žele riješiti što prije, da pročiste zrak u sobama i razvedre atmosferu; u sretnijem slučaju prodaju ih, makar i budzašto, u manje sretnom izbace na ulicu, često nakon što su desetljeća proboravile u vlažnom podrumu. Neki sam dan naišao na takav slučaj na obližnjem križanju i neću pretjerati ako prizor knjiga u kontejneru usporedim s lijesom u grobu – ta zar nije pokojni vlasnik tada umro drugi put?

Gospođa koju poznajem iz kvarta po tome što redovno i revno skuplja boce već je stigla i prebirala po njima. Zastao sam jer su bile stare i na njemačkom, pa sam joj ponudio pomoć oko ustanovljavanja njihove vrijednosti, usput je uvjerivši da ne pretendiram ni na jednu od njih. No nisam joj bio od neke koristi – stare enciklopedije na gotici ne vrijede mnogo, a nemam ni pojma koga bi zanimale pripovijetke Tomislava Tanhofera ili drama Kalmana Mesarića. Stigao sam je samo upozoriti na dva dobro očuvana sveska Ptica Stjepana Gjurašina iz 1899. i 1901, za koje može dobiti brat bratu 50 eura, kad sam shvatio da na nekim knjigama stoji potpis Slavka Batušića, teatrologa, redatelja i putopisca, a bila je i jedna njegova autorska knjiga. Pa preda mnom je, raspadnuta i vlažna, njegova kućna knjižnica! No nisam imao vremena za lamentiranje jer se stvorio još jedan lutajući skupljač boca, pa ga je već spomenuta gospođa počela tjerati, štiteći svoj ulov. Da smanjimo nervozu, on i ja smo se udaljili nekoliko koraka i zapodjeli razgovor, u kojem se pokazao kao velik znalac grafika, knjiga i antikviteta, a i njihove vrijednosti, nađu li se u smeću. Usput je stručno odmjerio Batušićeve knjige i dao procjenu gospođi, koja mi se činila veoma točnom, da se ne nada da će dobiti više od 150 eura za sve; istovremeno je stigla i motorizirana podrška u obliku nekog poderanog autića, a gospođa je uz pomoć mlade Romkinje već utovarivala stara napuštena izdanja u gepek.

Već je pala i noć. Pozdravio sam ih sve i uputio se doma dok je kiša i dalje sipila. Tko kaže da nema vrijednosti u našem društvu? Ima ih itekako, samo se treba otputiti na otpad – tamo su sve stvari jasne i egzaktne.