Haag: Za rat je odgovorna velikosrpska politika

Potkraj svibnja Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove pravomoćno je osudilo pripadnike Službe državne bezbednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića na kaznu zatvora od petnaest godina za zločine počinjene na teritoriju BiH i za ubojstvo jednog civila u Daljskoj Planini u Hrvatskoj u lipnju 1992. Zadnja presuda suda u Haagu ima određenu simboliku, jer je naposljetku potvrdila ono što je historiografija već ustanovila: da je za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odgovorna velikosrpska politika, odnosno Srbija i srbijansko vodstvo, čiji je cilj bio da „svi Srbi žive u jednoj državi“; da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu, a ne građanskom ratu, odnosno da je cilj velikosrpske agresije bio pripojiti Srbiji dijelove Hrvatske i BiH; da su, tijekom oružane agresije na Hrvatsku i BiH, JNA i srpske snage počinile brojne zločine.

No sramotno je da uz predsjednika Srbije i visoke političke i vojno-policijske dužnosnike Srba iz BiH i Hrvatske, koji se navode kao „sudionici udruženoga zločinačkog pothvata“, na kraju nisu osuđeni najviši zapovjednici JNA, koja je bila glavna vojna snaga u provedbi agresije na Hrvatsku i BiH, te KOS-a, koji je osnovao koncentracijske logore u Srbiji i Crnoj Gori, gdje su počinjeni zločini nad zarobljenicima. Uz to, s obzirom na činjenicu da je u Hrvatskoj pronađena 151 masovna grobnica i oko 1400 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina JNA i srpskih snaga, sramotno je da su optuženi srbijanski dužnosnici odgovorni samo za jedan zločin počinjen u Hrvatskoj, i to u lipnju 1992, a ne i za druge okrutne zločine.

Pozitivna ostavština Haškog suda jest opsežno gradivo za istraživanje događaja na prostoru bivše Jugoslavije / Snimio Davor Puklavec / Pixsell

Podsjetit ću da su i neke druge presude na spomenutom Haškom sudu (primjerice protiv Milana Babića i Milana Martića) potvrdile sudjelovanje Srbije u agresiji na Hrvatsku te da je Međunarodni sud pravde u Haagu u presudi objavljenoj 3. veljače 2015. (u povodu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid) ustvrdio (čl. 426) „da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini“. Ostaje pitanje može li se zadnja presuda iskoristiti za pokretanje novih pravnih postupaka, primjerice o ratnoj odšteti, posebice u kontekstu sadržaja Sporazuma o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, potpisana 23. VIII. 1996, no o tome treba čuti mišljenje pravnih stručnjaka.

96 posto zločina počinili su Srbi

Osnivanje Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) tijekom 1993. Hrvatska je poduprla s nadom da će neutralnim i pravednim sudskim procesima pravdi biti privedeni svi počinitelji zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Pravedne bi presude trebale suočiti stanovništvo svih zaraćenih strana s negativnim stranicama vlastite povijesti, kako bi se u društvu učvrstila svijest o tome da svaki zločin mora biti kažnjen. No nakon završetka njegova rada nisam siguran da je spomenuti sud uspio u tome.

Među optuženima i osuđenima na sudu u Haagu najbrojniji su srpski političari te zapovjednici i pripadnici srpskih postrojbi, što je u skladu s Izvješćem koje je 14. listopada 1994. profesor Cherif Bassiouni predao Vijeću sigurnosti UN-a, a pokazuje da su „96% zločina počinili Srbi, te da su zločini koje su počinili Hrvati i Muslimani uglavnom bili spontani događaji, za razliku od srpskog etničkog čišćenja Muslimana i Hrvata, koje je bilo rezultat nacionalne politike usmjeravane od strane srpskih vlastodržaca u Beogradu”, kako stoji u knjizi Davorina Rudolfa Rat koji nismo htjeli.

Mišljenja o radu i pravednosti Haškog suda različita su. Neki drže da će povijest rad Suda ocijeniti pozitivnim jer je njegovim radom stvorena koliko-toliko objektivna slika o ratu u bivšoj Jugoslaviji, koja će „onemogućiti stvaranje lažnih mitova o tim mračnim događajima“ i jer su „pred lice pravde stupili oni koji su bili odgovorni za svirepe zločine počinjene tijekom ratova vođenih u Europi krajem devedesetih godina 20. stoljeća“.

Pozitivna ostavština Haškog suda, posebice za povjesničare, jest opsežno gradivo za istraživanje događaja na prostoru bivše Jugoslavije prikupljeno radom Tužiteljstva i obrane optuženih. No pritom moramo biti svjesni selektivnosti u prikupljanju gradiva za potrebe Tužiteljstva ili obrane, stoga se ono, jednako kao i sudske presude, mora podvrgnuti kritičkoj raščlambi prilikom donošenja konačnih zaključaka u historiografiji, koji moraju biti utemeljeni na cjelovito prikazanim izvorima. Sudske presude ne mogu biti glavni izvor za donošenje zaključaka o pojedinim događajima ili procesima, niti se samo na temelju presuda može pisati povijest.

Također, jasno je da „pred lice pravde“ nisu dovedeni svi odgovorni za zločine, što i nije bilo realno očekivati, no postoji opravdana sumnja da su u pojedinim slučajevima zbog preširokog tumačenja pojmova „zapovjedna odgovornost“ i „udruženi zločinački pothvat“ osuđeni i neki zapovjednici koji nisu bili odgovorni za počinjene zločine. Usto, selektivnim pristupom Tužiteljstva u pojedinim predmetima, pa i nedovoljnom obrazovanošću i zainteresiranošću pojedinih članova Tužiteljstva ili raspravnih vijeća u pojedinim predmetima, Sud je nekim presudama znatno pridonio nametanju percepcije o pojedinim događajima i osobama, koje nisu bile u skladu s podacima iz cjelovito prikazanih izvora.

Nepravedna presuda
Hrvatima iz BiH

Tu prije svega mislim na percepciju o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH, koja je nametnuta presudom u predmetu „Prlić i ostali“ te načinom njegova vođenja, a posebice manipulativnim prikazom toga procesa u medijima. Nemam ni najmanju dvojbu da počinitelje zločina treba kazniti, a žrtvama odati počast, bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju, no osudama nevinih pravda nije zadovoljena, niti su žrtve dobile barem simboličnu zadovoljštinu. Selektivnim pristupom događajima u tom predmetu haško Tužiteljstvo kompromitiralo je svoj rad, a sukladno tomu i konačna presuda u tom predmetu jedna je od onih koje kompromitiraju rad Suda.

Reagirajući na spomenutu presudu, Robin Harris, povjesničar, pisac i publicist, te bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher, ustvrdio je: „Međunarodni kazneni sud je skup neuspjeh. Napravio je samo minimum koji se od njega očekivao – no sporo, nestručno, radeći uz nepoštene kompromise, pod snažnim političkim utjecajem, slijedeći nemoralan program izjednačavanja krivice među uključenim strankama. (...) Presude tribunala, čak i ako su ponekad vrijedne zbog nekih drugih razloga, nisu ustvari postignute putem procesa ili prema standardima, što bi bilo prihvatljivo u svakoj razvijenoj državi – pogotovo u Velikoj Britaniji, koja je tako srdačno podržala zaključke Međunarodnog suda. Klasičan primjer je stvaranje pojma udruženi (ili „zajednički“, op. ur.) zločinački pothvat, koji se u svom najširem – i najteže obranjivom – obliku, upotrijebio da bi se postigla osuđujuća presuda u nedavnom slučaju protiv hrvatske šestorke iz Bosne i Hercegovine. Bila je to nepravedna presuda.“

Razlozi negativne percepcije

Mnogi koji su upućeni u tijek predmeta „Prlić i ostali“ te u izvore o sukobu Armije RBiH i HVO-a u dijelu Hercegovine i Središnjoj Bosni, zasigurno dijele mišljenje Michaela G. Karnavasa, odvjetnika generala Jadranka Prlića, koji je komentirajući konačnu presudu u tom predmetu istaknuo kako je „sigurno to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata“ te poručio da „ne može mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli cijenjeni sudci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu ‘Prlić i ostali’, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltairea: ‘Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu.’“

Kritičari rada Haškog suda opravdano će istaknuti i da je MKSJ u Haagu tijekom suđenja za zločine koje su JNA i srpske snage počinile u Vukovaru propustio utvrditi (očiglednu) krivnju za razaranje Vukovara i osuditi vodstvo JNA, uključujući i vodstvo KOS-a, te krnje Predsjedništvo SFRJ i srbijanske vlasti za zločine počinjene u Hrvatskoj. Također, negativnoj percepciji rada Suda pridonijelo je i to što nije imao mandat (političke hrabrosti) jasno imenovati tko je uzrokovao rat, odnosno tko je odgovoran za agresiju na Hrvatsku, a potom i na Bosnu i Hercegovinu.